PISMO

Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što je mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakog dana
od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat, ramena,
grudi i struk djevojčice koja plače, oblina trbuha
poput hljeba toploga dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veče, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.

Zvonimir Golob

Makarska - Malakološki muzej

JOŠ JEDNA LJUBAVNA PJESMA

Hrabrošću slijepca

svijam ruke u zagrljaju

raju oko grudi tvojih

o prelijepa moja

radosti

snivam

pjev ptica me budi

skršena iz noći

žudnja požuda mojih

i zora me blago umiva

kada ti

kao molitvu vrelu

duboko u dnu sebe

jednostavno šapćem

ljubim te ljubim

do lude do tamne te besvijesti ljubim

ljubim

Drago Ivanišević

Makarska - pogled na Brač - izlazak sunca

LJUBAV NIKADA NE PRESTAJE

Ako ne volite, kako ćete saznati zašto dišete?
Kako ćete saznati zašto vam je darovano živjeti?
Kako ćete saznati zašto su vam darovane oči? Ruke?
Zašto sunce nad vama izlazi?
I zašto noć vašem srcu želi dati počinka?
Ako ne volite, što ćete sa svojim danima? Sa svojim snovima?
Čemu vam krv? Čemu znoj?
Ako ne volite, i smijeh i suze bit će vam suhi. Besplodni.

Od vaših tragova neće nastati putovi.
Ako ne volite, bit ćete nijemi. Gluhi. Beživotni.
Govorit ćete ispraznim riječima.
Slušat ćete ispraznošću u sebi.
I nijedna vas riječ neće moći dotaknuti.
Nijednu riječ nećete moći oživjeti.
Nećete razumjeti govor blizine. Govor dodira.
Nećete ući u svijet vama darovan. Vama povjeren.
Nećete zakoračiti u Zemlju ljubavi.
U Zemlju srodnosti.

Ako ne volite, bit ćete stranci kamo god pođete.
I u svojoj duši bit ćete stranci.
I sve divote nadomak vama i u vama ostat će vam zastrte.
Jer samo je ljubavlju moguće razumjeti svijet. Život.
Bog nam, svakim titrajem našeg bića, govori.
Da biste me razumjeli, morate voljeti.
Da biste ikoga razumjeli, morate voljeti.
Bez ljubavi nije moguće nikoga susresti.
Bez ljubavi nije moguće ništa što ispunjava, raskriljuje dušu.

Vjerujte:
I vječnost je prekratka da biste propustili ijedan trenutak ljubavi.
Premda, i jedan trenutak ljubavi opravdava svu vječnost.
Premda, svaki trenutak ljubavi, ljubavi kojom ljubite, ljubavi koju
prigrlite, ljubavi kojoj dopuštate živjeti, zagrljaj je vječnosti.
Stoga zemlju svakoga trenutka natopite ljubavlju.
Pustinju svakog trenutka ljubavlju preobrazite u plodnu zemlju.

Sve svoje vrijeme posvetite ljubavlju.
Jer dani će uminuti. Ali ljubav nikada neće prestati disati.

Stjepan Lice
 

Makarska

IKAROV ODGOVOR

G l a s  n e m o ć i:
- Nikada Ga nećeš dostići, ludove!
Zalud vežeš krila s tvojijem Dedalom
Kao stoti luđak, hiteć k Idealom!
Ostavi to glupo Sunce i te snove!

Vidiš zvijezde i planete: Mirno plove,
Jednako daleko plavetnijem valom...
A ti si mi sličan baš anđelu palom,
Ne slušajuć mudar savjet, kad te zove!

I k a r:
- O dosadni glase! Pomisli li ikad
Na prostora mjere, vremena eone?
I da u bezmjerju ne postoji n i k a d?

Tijelo, zemna koro! Što ću s tvojim prahom?
Hajd da hvatam zvijezde, dok sve ljepše zvone!
Ne mognem li rukom, dostić ću ih dahom!

Ljubo Wiesner
 

Makarska
 

DJEDOVI

Četiri brata su živjela na pregršti spržena grahorca.
Imali su kolibu četiri metra dugu i dva metra široku.
Zvijezde su im kroz rupe padale na crne komoštre
i zveckale po lonce glinenu.
Stara im je mater po selu uroke dizala
i komad stvrdnuta kruha kući donosila.
Skupa su Sueski kanal kopali
da kraći bude put između svjetova.
Onda su se razdijelili.
Lako su se, kažu, razdijelili
jer svaki je svoje ruke sobom ponio.
Jedan od njih moj djed je bio.
Nikad ga nisam vidio.
Još je sačuvana jedna slika:
Bradom na prsima, sijed, stoji pored prozora.
Blage mu oči došljake gledaju...

Jure Franičević Pločar

Rogoznica

ŠTO ĆU JA I MOJA GITARA

Tu sam što sam. Ima dragu. Najdražu od sviju žena.
Sunce grla njena grli me i obasjava.
I gitaru jednu imam, straru kao more.
Ako umre draga, što ću ja i moja gitara,
stara kao more?

Bit ću mornar. Straćara mi uz rub groblja
gdje prolaze lađe. Ne dolazi k meni draga.
Samo mrtvi. Koji galeb. I oblaci.
Ako umre draga, što ću ja i moja gitara,
stara kao more?

Pjevam sam, a čuje li me moja draga
ili spava osvojena mjesečinom i zvijezdama
kao žalo njena smijeha, kao biser njena sna?
Ako umre draga, što ću ja i moja gitara,
stara kao more?

Jure Kaštelan

Šibenik

MJESEČAR

Bog noći
mjesec
sađe s neba
i dokoraca lagano do moje kuće

Polako on se uspne na moj prozor
i spusti pogled na me

On mami mene u noć

Ja ustajem... i moje lice bijelo... smiješi se

Koračam sanen rubovima krova
i šetam kroz noć u visini
- Mene drže meke ruke mjeseca -

O tako lak sam... nezemaljski... lebdim
i mogu stati na list stabla

Ne zovite me: glas sa zemlje
smrt je moga nebeskoga bića

Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere

Antun Branko Šimić 

Solin