LJUBAV NIKADA NE PRESTAJE

Ako ne volite, kako ćete saznati zašto dišete?
Kako ćete saznati zašto vam je darovano živjeti?
Kako ćete saznati zašto su vam darovane oči? Ruke?
Zašto sunce nad vama izlazi?
I zašto noć vašem srcu želi dati počinka?
Ako ne volite, što ćete sa svojim danima? Sa svojim snovima?
Čemu vam krv? Čemu znoj?
Ako ne volite, i smijeh i suze bit će vam suhi. Besplodni.

Od vaših tragova neće nastati putovi.
Ako ne volite, bit ćete nijemi. Gluhi. Beživotni.
Govorit ćete ispraznim riječima.
Slušat ćete ispraznošću u sebi.
I nijedna vas riječ neće moći dotaknuti.
Nijednu riječ nećete moći oživjeti.
Nećete razumjeti govor blizine. Govor dodira.
Nećete ući u svijet vama darovan. Vama povjeren.
Nećete zakoračiti u Zemlju ljubavi.
U Zemlju srodnosti.

Ako ne volite, bit ćete stranci kamo god pođete.
I u svojoj duši bit ćete stranci.
I sve divote nadomak vama i u vama ostat će vam zastrte.
Jer samo je ljubavlju moguće razumjeti svijet. Život.
Bog nam, svakim titrajem našeg bića, govori.
Da biste me razumjeli, morate voljeti.
Da biste ikoga razumjeli, morate voljeti.
Bez ljubavi nije moguće nikoga susresti.
Bez ljubavi nije moguće ništa što ispunjava, raskriljuje dušu.

Vjerujte:
I vječnost je prekratka da biste propustili ijedan trenutak ljubavi.
Premda, i jedan trenutak ljubavi opravdava svu vječnost.
Premda, svaki trenutak ljubavi, ljubavi kojom ljubite, ljubavi koju
prigrlite, ljubavi kojoj dopuštate živjeti, zagrljaj je vječnosti.
Stoga zemlju svakoga trenutka natopite ljubavlju.
Pustinju svakog trenutka ljubavlju preobrazite u plodnu zemlju.

Sve svoje vrijeme posvetite ljubavlju.
Jer dani će uminuti. Ali ljubav nikada neće prestati disati.

Stjepan Lice
 

Makarska

IKAROV ODGOVOR

G l a s  n e m o ć i:
- Nikada Ga nećeš dostići, ludove!
Zalud vežeš krila s tvojijem Dedalom
Kao stoti luđak, hiteć k Idealom!
Ostavi to glupo Sunce i te snove!

Vidiš zvijezde i planete: Mirno plove,
Jednako daleko plavetnijem valom...
A ti si mi sličan baš anđelu palom,
Ne slušajuć mudar savjet, kad te zove!

I k a r:
- O dosadni glase! Pomisli li ikad
Na prostora mjere, vremena eone?
I da u bezmjerju ne postoji n i k a d?

Tijelo, zemna koro! Što ću s tvojim prahom?
Hajd da hvatam zvijezde, dok sve ljepše zvone!
Ne mognem li rukom, dostić ću ih dahom!

Ljubo Wiesner
 

Makarska
 

DJEDOVI

Četiri brata su živjela na pregršti spržena grahorca.
Imali su kolibu četiri metra dugu i dva metra široku.
Zvijezde su im kroz rupe padale na crne komoštre
i zveckale po lonce glinenu.
Stara im je mater po selu uroke dizala
i komad stvrdnuta kruha kući donosila.
Skupa su Sueski kanal kopali
da kraći bude put između svjetova.
Onda su se razdijelili.
Lako su se, kažu, razdijelili
jer svaki je svoje ruke sobom ponio.
Jedan od njih moj djed je bio.
Nikad ga nisam vidio.
Još je sačuvana jedna slika:
Bradom na prsima, sijed, stoji pored prozora.
Blage mu oči došljake gledaju...

Jure Franičević Pločar

Rogoznica

ŠTO ĆU JA I MOJA GITARA

Tu sam što sam. Ima dragu. Najdražu od sviju žena.
Sunce grla njena grli me i obasjava.
I gitaru jednu imam, straru kao more.
Ako umre draga, što ću ja i moja gitara,
stara kao more?

Bit ću mornar. Straćara mi uz rub groblja
gdje prolaze lađe. Ne dolazi k meni draga.
Samo mrtvi. Koji galeb. I oblaci.
Ako umre draga, što ću ja i moja gitara,
stara kao more?

Pjevam sam, a čuje li me moja draga
ili spava osvojena mjesečinom i zvijezdama
kao žalo njena smijeha, kao biser njena sna?
Ako umre draga, što ću ja i moja gitara,
stara kao more?

Jure Kaštelan

Šibenik

MJESEČAR

Bog noći
mjesec
sađe s neba
i dokoraca lagano do moje kuće

Polako on se uspne na moj prozor
i spusti pogled na me

On mami mene u noć

Ja ustajem... i moje lice bijelo... smiješi se

Koračam sanen rubovima krova
i šetam kroz noć u visini
- Mene drže meke ruke mjeseca -

O tako lak sam... nezemaljski... lebdim
i mogu stati na list stabla

Ne zovite me: glas sa zemlje
smrt je moga nebeskoga bića

Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere

Antun Branko Šimić 

Solin

USPAVANKA

Malo kamena i puno snova,

Bez kruha možda, bez ljubavi

nikada

Naslijedio sam crnu plovidbu

nebesa

Sablju gusara, hajdučiju i šiju

Koju zasjeda ne savija

Ove noge zelenim sagom sna

Ove ruke nevične za tjelesna

milovanja

Piratski greben iz zvjezdana dna

Pozna prkosna zapljuskivanja

Zaplovi među ribe, među koralje

Perajo mojih tmina

Neka nas struje i zvučne strelice

nose

U svjetlosne zdence dubina

Neka poplave vode iz svih izvora

Iz svih vrutaka i vrela

Neka provale neka šiknu i neka

prskaju

Jednakosti plavetnila

Zipko ovih njihanja

Pod vodom i nad razinom isti je

zakon jačega

Isto talasanje kolijevke i snivanja

Koliko sunaca i sva su unutarnja

I svako sunce sliku srca ima

U mrtvom moru sve je mrtvo

I sve je prozirna tišina

A san je sidro koje veže

Uz zemlju kamena i miris

ružmarina.

 Jure Kaštelan

Stobreč

DOHVATI MI TATA MJESEC

Dohvati mi, tata, Mjesec
Da kraj mene malo sja!
Dohvati mi, tata, Mjesec
Da ga rukom taknem ja.

Mjesec mora gore sjati
Ne smije se on skidati.
On mora kod zvijezda biti
Put zvijezdama svijetliti

Da zvjezdice kući znaju
Kad se nebom naigraju.
I na zemlju mora sjati

Da zec vidi večerati
Da jež vidi putovati
Da miš vidi trčkarati
Da bi ptice mogle spati

I da tebi, moje dijete,
Mjesec lagan san isplete
Od srebrnih niti
Pa da snivaš i ti.

Grigor Vitez

Mjesec iznad Mosora