Ti si bez mirisa, boje i bez sjene;
za tobom plove plavi ledenjaci,
i sive obale, hladne, izgubljene,
i šume, gdje sunce rijetko zrake baci.
Tvoje oči gledaju ravno i bez kreta,
tajanstvenom modrinom leptirova.
Ko preživjelo biće nekog davnog svijeta
umornim hodom širi beskraj snova.
Gledam te divnu i hladnu i bez boje.
Tvoj pogled je dalek kao pogled galebova;
u očima ti osjećam tihe, tamne hvoje
duboko skritih jela i borova.
Ja vječno lutam za tobom kao jelen,
i često sam bio na tvojim izvorima,
udisah ti tišinu, u polumrak zelen,
čeznući za tobom u neutješnim snima.
Zbog tebe trpim, ali se ne ćeš javit,
i ako često šapćeš mi pred drvenim ognjištima.
Ko mjesečina posljednja jednom ćeš zaplavit
i rukom prozirnom odvest me oblacima.
Frano Alfirević
 |
| Split |
