PROZOR

Ja sam prozor uredan i bio,
izgled kuće na ljepotu dna.
ja sam vidik svijetao i mio
na vrt, put i zelen polet grana.

Ja sam plavo zeleno oko,
crven pogled u zemaljsku tečnost.
ja sam metar za nebo visoko,
sitan aršin za golemu vječnost.

Ja sam vrata što raduju djecu.
ja sam ljubav leptira i ptica.
pčele zujeć o me glavu tresu.
ja sam čitak, vedar susjed žica.

Toplomjer sam za ugodno vrijeme
i za sunce koje obzor širi.
s mene kuća čita retke nijeme,
žuta kukma s mene u svijet viri.

Ja sam prozor koji svjetlost gleda,
ja sam vidik koji boju traži-
putovanje starice i čeda,
vaš pomoćnik što zdravlje važi.

Uzdah sreće, ja sam osmijeh kuće.
ja upravljam riječima i duhom.
na me zadnjeg osvrće se vruće
mladić kada otiđe za kruhom.


Tin Ujević

Split - Poljana Tina Ujevića

 

EKSPRES PREPORUČENO

Preporučujem mladim i vitkim djevojkama
da uvijek ovako stoje, kao da nekog čekaju,
u sumračnom voćnjaku, između bezimenih postaja,
s rukom o boku, zamišljeno grickajući travku,
uokvirene blijedim prozorima jurećeg ekspresa
ko nepomičnim sličicama filma.

Preporučujem im da stanu na proplanak uz prugu,
ili kraj osamljenog zdenca, dok se vjedra pune,
ili uz brklju, s košarom, pa putu kući,
da stoje uz cijelu mrežu željezničkih pruga,
rasute pejzažem ko da su spomenici
neke egzotične, zaboravljene uljudbe
koju obrasta gusta mahovina sumraka.

Preporučujem im da obrube pruge,
ko što bih prozračnom akvarelu breza
preporučio obale vijugavih rijeka,
ko što bih vodopadima da se naglo otkriju
i smjesta zarone čedno u vela vlastite pjene,
ko što bih dupinima, kad bih bio mornar,
da skaču u buketima, ko da izbacuje more
skamenjene kreste valova pred pramac tvog broda.

Preporučujem isto tako osamljenim mladićima
brončanog mišićja u napetim majicama
da u ljetni sumrak zastanu u vinogradu,
oslonivši se na držak motike,
dok kraj njih tutnji zelena neman ekspresa
ko zasun što će zakračunat noć.

Preporučujem im da dignu na čas pogled,
zatečen možda, ali ravnodušan,
zaokupljen magnetom neokopanih lijeha ;
da ne pročitam u njihovim očima zavist
na putnike, ni čežnju za njihovim mjestom,
ni plamen pustolovine, nego da žive
u istom redu sa svojim čokotima,
mojim prolaskom zatečeni u sreći.

Preporučujem dakle onima koji ne putuju
nego imaju mjesto, neka ga ispunjuju
ko što jabuka, zrijuć, ispunja svoj oblik
i svoj tajanstveni zadatak. Oni postoje
da bi mjesta bila kao saće, gdje se sreća skuplja,
ko gusti med, da bude svima vidljiva.
Da mi ne prolazimo samo starim grobljima,
bojištima bivšim, prolaznim zbjegovima,
da tek ne putujemo u traženju života,
nego da vidimo da se svuda živi
još uvijek, i da se živi lijepo.

Dok jurim u noćnom ekspresu, više ne znam kamo,
preporuke nosim ko kakav zalutali poštar
i sijem ih iz vlaka po poljima ko sjeme :
najtoplije, kažem, preporučujem svima njima
neka se ne kriju, nek nam se pokazuju,
neka okite sve pruge ko prometni znaci,
neka se ne stide svoje jednostavne sreće,
ili neka svećenički čuvaju njen privid :
da imamo još kome zavidjeti,
da imamo još čime hranit ovu
neutaživu žeđ, što se napaja daljinom.

Najtoplije preporučujem da nam se jasno pokaže
da su djevojke i mladići svuda lijepi i zdravi,
da su mladići prema djevojkama nježni,
da su ljudi dobre volje i da ih nije strah,
da žene nisu umorne i vjeruju u besmrtnost,
da su djeca dobra za životinjama,
da su vode čiste i pune mrijesta,
da krzna životinja raznose ljepljive sjemenke,
da masline rode, da grožde bubri
da i ishlapjleli starci nose nabrekle trbuhe
ko kakve prerano trudne pjegave djevojčice,
i da su meteorološke prognoze suglasne
da će vrijeme jednom biti trajno lijepo.

Najtoplije preporučujem vama koji živite
pokažite nama što samo prolazimo
u ovom falusu ekspresa što se zariva
u jalovu i sve crnju noć
dok nam život curi između prstiju
ko što slike pejzaža promiču kroz svjetlo
vagonskog prozora, iskrivljeno nasipom
pokažite nam spremno, raskošno, nesebično,
da života ima, da ga se može živjeti.

Inače, sve će nam odnijeti tutanj vlakova
u beskrajne daljine, do kojih se ne može doći. 


Antun Šoljan

Solin

GALIOTOVA PESAN

Pokle su me prikovali zlizane za ove daski,
Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki.
Si l' cela mi, kuća bela? Si l' mi, majko, prebolela?
                                                      More, more sinje!

Pokle su me zakopali va ovu drevenu rakvu.
Videl nis' bora va šume, ni na nebe sunce žarko.
Si l' se, drevo, osušilo? Si l' se, sunce, ugasilo?
                                                      More, more sinje!

Nogi su mi polomili, strli su mi dušu mladu.
Brižan san ti na ten svete!... Galebi, oj beli tići,
Poletite dole k jugu, ter moju pozdrav'te majku!
                                                      More, more sinje!

Pest zemlji mi prinesite! Bašelka mi struk darujte!
Suho veslo će procvast mi i duša će utešit se.
Pak ću onput mirno slušat, ča mi šapćeš skroz galiju.
                                                      More, more sinje!

Muklo ćeš mi pesan pevat: "Utopit ću brod prokleti;
Duboko ću ja peljat te, mir kade je, hlad i sena;
Ko dete ću čuvat slepo i zibat te lepo, lepo:
                                                     Trajna, nina, nena!"

Vladimir Nazor

Split

U BOJ, U BOJ!

U boj, u boj! Mač iz toka, bane, nek dušman zna kako mremo mi!
Grad naš već gori, stiže do nas već žar: rik njihov ori, bijesan je njihov jar!
K'o požar taj grudi naše plamte, utiša rik mača naših zvek! K'o bratac brata Zrinskog poljub'te svi! Za njim na vrata, vjerni junaci vi!

Sad, braćo! Pun'mo puške, samokrese, naše grome, naše trijese, neka ore, ruše, more! Brus'mo ljute naše mače, neka sijeku jače, jače! Pun'mo puške, samokrese, naše grome, naše trijese, neka ore, ruše, more!

Sad zbogom bud', dome naš zauvijek, oj, zbogom, od svud i svud na te dušman ide prijek. I već u grob sveti trup sklada tvoj, al' neće! Za te sin svak u boj se kreće! Dome naš, ti vijekom stoj!

Hajd' u boj, u boj! Za dom, za dom sad u boj! Ma paklena mnoš na nj diže svoj nož; Hajd' u boj! Nas mal, al' hrabar je broj! Tko, tko će ga strt'? Smrt vragu, smrt!
Za dom, u boj, za dom u boj!
Za domovinu mrijeti kolika slast!
Prot dušmaninu! Mora on mora past'!

Franjo pl. Marković
 

Trogir - Petar Berislavić, hrvatski biskup i ban, rođen u Trogiru 1475. poginuo u brobi s Turcima 1520.

HRVATSKA DOMOVINA (LIJEPA NAŠA)

Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino,
Da bi vazda česna bila!

Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina,
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!

Vedro nebo, vedro čelo,
Blaga prsa, blage noći,
Toplo ljeto, toplo djelo,
Bistre vode, bistre oči:

Vele gore, veli ljudi,
Rujna lica, rujna vina,
Silni gromi, silni udi;-
To je naša domovina!

Ženju srpi, mašu kose,
Djed se žuri, snope broji,
Škriplju vozi, brašno nose,
Snaša preduć malo doji:

Pase marha, rog se čuje,
Oj, oj zvenči, oj, u tmine,
K ognju star i mlad šetuje;--
Evo t’ naške domovine!

Luč iz mraka dalko sija,
Po veseloj livadici,
Pjesme glasno brijeg odbija,
Ljubni poje k tamburici:

Kolo vode, živo kolo,
I na brdu i v dolini,
Plešu mlađi sve okolo;--
Mi smo, pobre, v domovini!

Magla, što li Unu skriva?
Ni l’ to naših jauk turobni?
Tko li moleč smrt naziva?
Il slobodni, il su robni?

"Rat je, braćo, rat, junaci,
Pušku hvataj, sablju paši,
Sedlaj konjče, hajd, pješaci,
Slava budi gdi su naši!"

Buči bura, magli projde,--
Puca zora, tmina bježi,--
Tuga mine, radost dojde,--
Zdravo slobost—dušman leži!

Veseli se, tužna mati,
Padoše ti vrli sini,
Ko junaci, ko Hrvati,
Ljaše krvcu domovini!

Teci, Sava hitra, teci
Nit ti Dunaj silu gubi,
Kud li šumiš, svijetu reci:
Da svog doma Hrvat ljubi,

Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrastje bura vije,
Dok mu mrtve grob sakrije,
Dok mu živo srce bije!

Antun Mihanović 

Trogir

BIJEG LJUBAVNIKA

Kažem ti, moramo odmah otići
Kuda - to ćemo kasnije odlučiti
Glavno je da što prije krenemo
Osjećam kako mi utroba počinje da
     gnjije

Oči presušile i vise poput spaljenoga
     lišća
Sat srca zaostaje; - već se jedva
     čuje
Zar da mi je žao što grob svoj
     napuštam
Što mogu ako je nekome lijepo
     u njemu

Daj, ne oteži ljubavi
Do vraga i kovčezi - sigurno su već
     zaraženi
Ali nećemo drumom - mogle bi nas
     zasjede
Poći ćemo ljepšim putem - između
     zvijezda

Slavko Mihalić 

Splitski Aerodrom

ZVONIMIROVA LAĐA

Još je tu. - Na tvrdoj siki
Jošte leži nasukana.
Osamstoto minu ljeto,
Što je mladte sa svih strana,

Što je lome i drmaju
Burni vali i oluje.
Slomila se, prignula se:
Na pijesku je - al još tu je!

Pokraj Drača i Sasena,
Blizu Krfa, pred Avlonom
Borila se ona slavno
I s galijom i s dromonom.

Na njojzi je sto tragova
Udaraca i uvreda,
Na njojzi je sto znakova
Veljih slavlja i pobjeda.

Konop zuji u vjetrini:
"Ko lanac sam gvozden bio,
Kad o meni, svet, slobodan,
Kockasti se barjak vio."

Škriplje krma: "Gdje si sada,
Snažna ruko kormilara?
Čemu, more, uvijek na me
Tvoj se ljuti bijes obara?"

A utroba u mećavi
Noćnoj ječi: Oh, ta slika,
Do kada će da me drži
U čeljusti od čelika?"

Sanja lijepim o zemljama,
Hole borce i galije;
A vjetar joj krmu ruši,
A talas je u bok bije.

A lađa se snažno trza:
"Zar da ovdje tužno gnjijem?
Dignite me: neka đipnem,
Nek zajedrim morem tijem!"

Osamstoto ljeto teče,
I sve vali lađu biju,
I sve sikću munje žive,
i jesenje kiše liju.

Snažno o nju udaraju
Vjetar, talas i oluje,
Slomila se, prignula se:
Na pijesku je - al' još tu je.

Vladimir Nazor 

Zadar