JA TE VOLIM

Ja te volim
vrlo jednostavno
poput stupa
uz koji se veže da ne padne
mlada grana

ja te volim
tako obično
ko što je onaj crni kruh
koji jutrom jedemo zajedno
dobar gladnome čovjeku

i posve potajno
da nitko ne zna
ja te volim negdje među zvijezdama
u visokoj plavoj svjetlosti
gdje vrijeme više nema svoje značenje
i svake noći dok ti spavaš
ja stojim tamo i već te dugo čekam

Nikica Petrak

Solin - Stara Salona

ONA DOLAZI

Ona dolazi do mene
kroz visoku travu
kroz visoku travu do kukova
ona dolazi do mene
dugim nogama
debeljuškastim nogama
dolazi na sastanak

Ona dolazi meni
meni na sastanak
ona dolazi na sastanak
kroz dugu travu
travu što draži
travu što liježe
pod njenim nogama
debeljuškastim nogama
dolazi na sastanak

Ima crnu kosu
od ramena do tjemena
ima crnu kosu
i lišće bukava
liježe joj na nju
Ona ima male
tamne mamile ona dolazi k meni
k meni na sastanak
još uvijek dolazi
k meni na sastanak

A ja sam se pretvorio
u smeđu guštericu
a ja sam se pretvorio
u tri daždevnjaka
a ja sam si probio
grkljan klinom
A ja sam se pribio o bukvu
a ja sam se pribio
pribio o bukvu
a ja sam se pretvorio
u tri daždevnjaka
a ja sam se pretvorio
u smeđu guštericu
a ja sam se pretvorio
u modru libelu
a ja je uopće
uopće ne čekam
a ja sam se pretvorio
a ja sam se pretvorio
a ona ima
male mamile
a ona ima
prsa do toraksa
a ona ima
kosu do tjemena
a ona ima
noge do kukova

a ona dolazi
meni na sastanak
kroz visoku travu.

Ivan Slamnig 

Solin - Salona

PRATNJA

Pažljivo sam te pratila, da te ne uznemirim,
pažljivo sam ti govorila, birajući riječi;
to je bio moj glas na početku aleje, moj glas
na kraju, uz svako stablo praznog drvoreda.

Dodirnuh ti zatiljak spuštenom granom bagrema,
da znaš, moja je grana, moj bagrem, moj kesten,
moja kratka kosa urasla u zimzelen,
moja obla ruka u ogradi klupe.

Jasno sam šaptala, da razanaješ riječi,
da ne misliš da je trava, jer nije bila trava;
ko sag sam se prostirala među oštrim vlatima,
šuštanjem uglazbljujuć kucanje tvojih peta.

U trokutima tame među svjetiljkama,
prišla sam sasvim do tvog lica grudima,
da ne misliš da je lišće, jer nije bilo lišće,
moje tamne grudi su bile, obrasle mahovinom.

Pomicala sam bedra pred tobom, iza tebe,
(i sasvim uza te kad bi dotaknuo stablo)
da ne misliš da je stablo, jer nije bilo stablo,
bokovi moji razigrani išli su u korak s tobom.

Pažljivo sam te pratila, zaklinjala, zvala,
izlažući se rosi, svjetiljkama, vjetru,
slučajnim prolaznicima u kasnom drvoredu,
s dubokim stidom prateći tvoje sljepilo,

tvoj dugi ignorantski prolazak.

Antun Šoljan

Solin

FELJTON MALIH NOVINA

Slušaj, brate! već mi vruće posta:

To su tajne jednog crnog mosta.

Na tom mostu uvijek voda teče —

Kako ono Zagorka nam reče.

Ovaj most i drugu tajnu imade —

S vodom krv iz njega curjet znade,

Pa ga zato Krvavijem zovu

Koji znaju crnu škulju ovu.

Šta ti nije na tom mostu bilo!

Jelo ti se tu i strašno pilo,

Ljubilo se ko u funtromanu,

U hotelu, u privatnom stanu,

Grofice su zavele barbire,

Kelnerice prave kavalire,

Krv je tekla s vodom i šampanjem,

Bankar se je špekulo s imanjem,

Hohštapler je guto bilijare,

Trbosjek je klao babe stare,

Pucale su prangije i bombe,

Zijevale su strašne katakombe,

Milijune Židovu su krali,

Kršćane su jeli kanibali,

Vešerice milovahu patre,

Opatice silovahu fratre...

Ovo istom krvav je početak,

Pa kad dođe tragični svršetak,

Zagreb će na Mostu Krvavome

Poginut u zadnjem grču svome.

Tu gdje mnogi zagrebački bedak

Mre za plaću —— tri filira redak,

Zagorko! od Krvavoga Mosta

Krvava ko Krvarić ti posta,

Zato stani, nemoj više klati,

Jer ćemo te Krvavicam zvati

Radi krvi što u novinama

U romanu kruto liješ nama!

Izreka u Tajni toj već svaka

Nosi parfum rijeke Medveščaka.

Antun Gustav Matoš 

Zagreb - Krvavi most

I SAD TE GLEDAM

I sad te gledam.
Pomalo si tuđa,
a opet, posve moja.

I gledam gdje se prsti tvoje ruke
naglo pretvaraju u moje,
i kako tvoje noge idu kao moje.

I tvoje lice, i tvoje, moje bore
i tvoje zjenice, i sve što ikad kažeš,
i kako zapravo tek sad se znamo;

i gdje se znak jednakosti
uspostavlja uz ono što je bilo tuđe,

i kako se pripadanje
povećava, čim ono što drugi zovu ljubav
biva manje

pa treba ići, dugo skupa ići:

bit ćeš mi tu, i ja ću biti tu i nećemo se znati
sve dok nam jedne noći naša lica
obraz uz obraz tiho naslonjena
ne kažu nešto što kao glazba mami:
već tri put umrli mi smo tri put jači
i tvoja ruka zrači u mojoj šaci
i nema više pitanja - a što to znači
nećemo više znati ni mi sami.

Nikica Petrak

Rogoznica

NESTVARNA LJUBAV

Je li zaista bio na tvome prozoru
onaj razbiti pitar što sada leži pod kamenim
mostom
na dnu Suhoga potoka?
Imao sam dvadeset godina i mislio sam da te volim,
i prezirao vode što umiju jedino teći
po izlokanim koritima u svitanja neočekivana i gola.

Ko stara violina, srebro u grlu cvrčka,
zvonio je taj potamnjeli glas,
i sa svakog stabla javljao se po jedan kos,
a ni sjetit se ne mogu zašto sam bio tužan
kada je smješak tvoj nestao s kraja usana,
i nisam ti umio reći
da sam to ja, dječak što je donedavno trčao bos.

A sada kad je trava već požutjela,
prekasno je da ti govorim to i ostalo o dlanima
punim srca
i da ti zrcalo svih tih bura u ruke dam.
Jer ni do sada nisam otkrio jesam li zbog potoka
što teče

tražio tvoju sliku na dnu svake vode.
Oprosti! Ja sam zaista mislio da te volim
i nisam shvaćao tvoje tišine ni tvoje sjete,
ali želje su ipak bile cjelovite i tek sada tu tajnu
znam.

Misliš li da mi je žao zbog rasutih zvijezda
ili da se radujem jeseni jedino radi jedrine grozdova
i da sa šturcima slavim ovu noć sjećanja?
Još uvijek putujem u susret cestama -
biser se jedino u moru roni -
i leti se, ti znaš, jedino na krilima.

I kad bih stigao na domak dalekoga grada,
tvoja ljubav i djetinjstvo što je bilo
možda bi se iznova učinilo gusto poput staroga vina
i snova kojima te sretah.
Ali daleko ima još dalje,
i ko će onda reći ljubav ili  - ne
između ta dva umora i jednoga jedinog hlada.

Marin Franičević

Kaštela - Biblijski vrt Stomorija

U TRAVI

Živa zvijezda s vedrog neba, ševa,
Truni biser pjesme prašnim putima,
Žito šušti, bijeli oblak snijeva,
Kukci zuje među cvijetim' žutima.

U daljini, među granjem, selo
Pruža molbu tornja k nebu skrušeno,
Vjetar hladi uznojeno čelo
I na plotu vitla rublje sušeno.

Kukovača, majskog grma dika,
Diše mlijekom ženske puti i ljubavi.
Tamo iza srebrenog vrbika,
Blizu mlina, pjeva slavić ubavi.

Hrvatska, oj to su tvoji glasi,
Čežnje tuđinskoga moga stradanja:
Tuđi vjetar ledio mi vlasi,
Sad ih mrsi cjelov tvoga ladanja!

Među granjem, u daljini, selo
Diže k suncu uzdah tornja skrušeno,
Vjetar hladi umireno čelo
I u zraku vitla rublje sušeno.

Antun Gustav Matoš
 

Kaštela