FELJTON MALIH NOVINA

Slušaj, brate! već mi vruće posta:

To su tajne jednog crnog mosta.

Na tom mostu uvijek voda teče —

Kako ono Zagorka nam reče.

Ovaj most i drugu tajnu imade —

S vodom krv iz njega curjet znade,

Pa ga zato Krvavijem zovu

Koji znaju crnu škulju ovu.

Šta ti nije na tom mostu bilo!

Jelo ti se tu i strašno pilo,

Ljubilo se ko u funtromanu,

U hotelu, u privatnom stanu,

Grofice su zavele barbire,

Kelnerice prave kavalire,

Krv je tekla s vodom i šampanjem,

Bankar se je špekulo s imanjem,

Hohštapler je guto bilijare,

Trbosjek je klao babe stare,

Pucale su prangije i bombe,

Zijevale su strašne katakombe,

Milijune Židovu su krali,

Kršćane su jeli kanibali,

Vešerice milovahu patre,

Opatice silovahu fratre...

Ovo istom krvav je početak,

Pa kad dođe tragični svršetak,

Zagreb će na Mostu Krvavome

Poginut u zadnjem grču svome.

Tu gdje mnogi zagrebački bedak

Mre za plaću —— tri filira redak,

Zagorko! od Krvavoga Mosta

Krvava ko Krvarić ti posta,

Zato stani, nemoj više klati,

Jer ćemo te Krvavicam zvati

Radi krvi što u novinama

U romanu kruto liješ nama!

Izreka u Tajni toj već svaka

Nosi parfum rijeke Medveščaka.

Antun Gustav Matoš 

Zagreb - Krvavi most

I SAD TE GLEDAM

I sad te gledam.
Pomalo si tuđa,
a opet, posve moja.

I gledam gdje se prsti tvoje ruke
naglo pretvaraju u moje,
i kako tvoje noge idu kao moje.

I tvoje lice, i tvoje, moje bore
i tvoje zjenice, i sve što ikad kažeš,
i kako zapravo tek sad se znamo;

i gdje se znak jednakosti
uspostavlja uz ono što je bilo tuđe,

i kako se pripadanje
povećava, čim ono što drugi zovu ljubav
biva manje

pa treba ići, dugo skupa ići:

bit ćeš mi tu, i ja ću biti tu i nećemo se znati
sve dok nam jedne noći naša lica
obraz uz obraz tiho naslonjena
ne kažu nešto što kao glazba mami:
već tri put umrli mi smo tri put jači
i tvoja ruka zrači u mojoj šaci
i nema više pitanja - a što to znači
nećemo više znati ni mi sami.

Nikica Petrak

Rogoznica

NESTVARNA LJUBAV

Je li zaista bio na tvome prozoru
onaj razbiti pitar što sada leži pod kamenim
mostom
na dnu Suhoga potoka?
Imao sam dvadeset godina i mislio sam da te volim,
i prezirao vode što umiju jedino teći
po izlokanim koritima u svitanja neočekivana i gola.

Ko stara violina, srebro u grlu cvrčka,
zvonio je taj potamnjeli glas,
i sa svakog stabla javljao se po jedan kos,
a ni sjetit se ne mogu zašto sam bio tužan
kada je smješak tvoj nestao s kraja usana,
i nisam ti umio reći
da sam to ja, dječak što je donedavno trčao bos.

A sada kad je trava već požutjela,
prekasno je da ti govorim to i ostalo o dlanima
punim srca
i da ti zrcalo svih tih bura u ruke dam.
Jer ni do sada nisam otkrio jesam li zbog potoka
što teče

tražio tvoju sliku na dnu svake vode.
Oprosti! Ja sam zaista mislio da te volim
i nisam shvaćao tvoje tišine ni tvoje sjete,
ali želje su ipak bile cjelovite i tek sada tu tajnu
znam.

Misliš li da mi je žao zbog rasutih zvijezda
ili da se radujem jeseni jedino radi jedrine grozdova
i da sa šturcima slavim ovu noć sjećanja?
Još uvijek putujem u susret cestama -
biser se jedino u moru roni -
i leti se, ti znaš, jedino na krilima.

I kad bih stigao na domak dalekoga grada,
tvoja ljubav i djetinjstvo što je bilo
možda bi se iznova učinilo gusto poput staroga vina
i snova kojima te sretah.
Ali daleko ima još dalje,
i ko će onda reći ljubav ili  - ne
između ta dva umora i jednoga jedinog hlada.

Marin Franičević

Kaštela - Biblijski vrt Stomorija

U TRAVI

Živa zvijezda s vedrog neba, ševa,
Truni biser pjesme prašnim putima,
Žito šušti, bijeli oblak snijeva,
Kukci zuje među cvijetim' žutima.

U daljini, među granjem, selo
Pruža molbu tornja k nebu skrušeno,
Vjetar hladi uznojeno čelo
I na plotu vitla rublje sušeno.

Kukovača, majskog grma dika,
Diše mlijekom ženske puti i ljubavi.
Tamo iza srebrenog vrbika,
Blizu mlina, pjeva slavić ubavi.

Hrvatska, oj to su tvoji glasi,
Čežnje tuđinskoga moga stradanja:
Tuđi vjetar ledio mi vlasi,
Sad ih mrsi cjelov tvoga ladanja!

Među granjem, u daljini, selo
Diže k suncu uzdah tornja skrušeno,
Vjetar hladi umireno čelo
I u zraku vitla rublje sušeno.

Antun Gustav Matoš
 

Kaštela
 

REVIJA I

Mili Bože, kud sam pošo?
K izborima ja sam došo,
Ne znam, čemu dadoh glas.
Da sam, braćo, ovo znao,
Glasa njemu ne bih dao,
- Kažu - frigati će nas.

Mili Bože, kud sam zašo,
Naroda još nisam našo,
Ali gulaš nađoh ja.
Ja i razni trafikanti,
Korteši i špekulanti,
Pravi purgar jesam ja!

Jedan šmira, drugi kara,
 "Dobiti ćeš komesara",
Treći veli: "Ti si tat".
Rauch zatvara, Hamruš špara,
Čini mi se, sve me vara:
Čuješ, Zagreb, hodi spat.

Još Hrvatska nij' propala,
Nek se hrusti šaka mala,
Štrik nam mećeju za vrat,
Glasna, jasna od pameti,
Mogli bi me još zapreti,
Zato, Miško, hodi spat.

Jedni su za Starčevića,
Drugi su za Tomašića,
Treći za koaliciju.
Ovo nije pravi posel,
Postal bum na koncu osel,
Živi Bog policiju!

Ovaj ide mirno v Peštu,
Drugi opet ima v reštu
Proti volji mukte stan.
Prosto zrakom ptica leti,
Teško j' živet, teže umreti,
Meso j' skuplje saki dan.

Plovi, plovi, moja lađo,
- Pameti ja još ne nađoh,
Ali nađoh čašicu;
Zagreb-grade, ti si bijeli,
Jer si crn i blatan cijeli,
Tebi ovu zdravicu.

Makar stojiš, ti se krećeš,
Makar padaš, ljosnut nećeš,
Kako tvrde glupani.
Oni što su danas s vama,
Jesu bogme proti nama
Pak će biti lupani.

Dugo već nam veli Pokret
Da će biti silan okret
Narodne politike.
Oj, Hrvati, braćo mila,
Dugo već nas vodi sila
Narodne pol-litrike.

Hajd, junaci, naprijed žurno,
Jer je vrijeme mučno, burno,
Hajd, junaci, ali kud?
Miruj, Zagreb, srce moje,
"Jadran" ima novce tvoje,
Dumi želim sretan put!

Izbori su srećno prošli,
Novi ljudi su nam došli,
Ja sam već posijedio,
A Hrvatu, siromaku,
Još je veći mrak u mraku,
Otkad je pobijedio.

Antun Gustav Matoš 

Zagreb - Zgrada Hrvatskog Sabora

TREŠNJA

Dok je visila
na grani,
ovako su joj
tekli dani:

Ponedjeljak - zeleni se.
U utorak - rumeni se.
U srijedu je - kao krv.
U četvrtak je - u njoj crv.
U petak je - puna meda
i čvorak je milo gleda.
U subotu - divna sva je.
U nedjelju - koštica je!

Stanislav Femenić

Kaštela

ARKA

Započinje zvučanje:
zvučanje niotkuda,
iz prašine.
Započinje dobar dan: dan iz sna.  
Nad blatom i nad zemljom, jer je
ostala bez glasa,
traje svjetlost koja je
i čovjekova i nije.
U starim dramama,
sred požara i na dnu ponora,
usred pomora, iza svih kraljeva,
ide luda i pjeva, ali pjeva.
Pred očima mu iskri i zvuči mu,
niotkuda.  
Za njim se vuče paun,
kljuca neke blatne sjemenke,
i odjednom, s krikom, širi svoj rep.
Za kratki tren silazi naga Nike
šumeći krilima,
nitko ne zna što je tu spašeno:
svi umru, svjetlost je dalje ustrajna,
iskri i zvuči još jače, vedra zauvijek.

Nikica Petrak 

Kaštela - Biblijski vrt Stomorija- Noina arka autor Vasko Lipovac