PTIĆI

Kad im u gaju sviju
vijence zvučnih gnijezda,
u njima golići sniju
o malom putu - do zvijezda.

Pa makar kiša lila,
i može snijeg pršati,
kad im porastu krila,
ptići će odlepršati.

Za zvijezdom? Kamo se kreće
njihov čeznutljiv let?
Tek rođeno krilo im ulijeće
u nepoznati svijet.

Tin Ujević

Solin

MOJA BAKA BLAGOSILJA ŽITA

Tiha nedjelja. Sunce. Žita se u polju zelene.
Od kapele procesija ide na Lazine:
Treba žito blagoslovit, Bože pomozi!
Velečasnog boli noga... Mjesto njega moja baka,
U ime božje, vodi i moli. Ja nosim križ okićeni,
U sredini: zdesna mi baka, a slijeva Liza Šumareva.
Čuj moju baku:
                       - Isuse blaga i ponizna srca!
Svi: - Učini srce nače po srcu svojem!
Liza Šumareva svaku riječ kaže
Dva trenutka kasnije od svih.
Moje razmatranje:
                                  Dobro bi bilo da je sada s nama i Toma Blažev. Isus 
                                  bi se njemu smilovao i Toma ne bi morao psovati
                                  kao jučer, kad je u blatu zapao s drvima i tri 
                                  puta opsovao, oslobodi Bože, - Sveti Isusov Križ.
Tada me prekinu moja baka:
                      - Od kuge, glada i vojske!
Svi: - Oslobodi nas, Gospodine!
Moje drugo razmatranje:
                                   Zašto se baka nije molila Bogu da nas oslobodi vojske
                                   prije nego što je tata otišao u rat? Baš su želi žito
                                   na Lazinama kad se čulo: Mora se u rat! I on je 
                                   otišao sa srpom kući da se spremi. Bog i moja baka, oni
                                   se jako vole: On bi sigurno čuo baku, jer se ona njemu 
                                   uvijek moli, i napamet, i iz crnog molitvenika.
Sad ću baš da izbrojim korake,
Koliko treba da načinim s križem
Dok baka prevrne list u molitveniku.


Dragutin Tadijanović

Kaštela

HRVATSKA HRVATOM

Prenimo se, braćo mila,
Hrvatska nas vila zove,
Predivno je udesila
Skladne gusle javorove,
Pa nam uz nju pjesmu poje
Snagom dosad nepoznatom:
Neka bude svakom svoje,
         Hrvatska Hrvatom!

Trista ljeta već je dosta
Što smo krv za drugog lili,
Te nam jedva duša osta,
Prem smo nekoć divi bili;
Složimo se sin sa sinkom,
Rod sa rodom, brat sa bratom,
Složimo se pod lozinkom:
         Hrvatska Hrvatom!

Već smo svega tuđeg siti,
Ne tražimo, što je tuđe,
Al' ne ćemo više biti
Tuđe sredstvo i oruđe;
A da vazda krvarimo
Za probitak tuđim svatom
Već sad gromko uskliknimo:
         Hrvatska Hrvatom!

Ako li se vrazi maše
Da se slavni rod nam smrvi,
Branit ćemo što je naše,
Sve do zadnje kapi krvi!
Već nas neće zastrašiti
Niti patnjom, niti zlatom,
Vijek će nam ideal biti:
         Hrvatska Hrvatom!

Nestat može kruglje zemne,
Sunašce se može maći,
Ali nas će uvijek spremne
Na braniku roda naći;
Dusi će nas pradjedova
Bodrit vjerom obilatom
Kličući nam iz grobova:
         Hrvatska Hrvatom!

August Harambašić 
 

Zadar - Vojna baza Zemunik

BASNA

Sva se perad skupila na prelo:
Susjed lisac trijebi naciju!
Zaključi se poslati mu smjelo
- Kao uvijek - deputaciju.

Zastupnici ostaviše selo,
Sastaviše delegaciju,
Državniku stigoše na sijelo,
Predaše mu deklaraciju.

Majstor - kao uvijek - družinu
Zakolje i spremi užinu
Sve bez zbora i bez dogovora,

Dok je sabor konstatirao
Da se komšija blamirao
Kršeć jasni smiso ugovora.

Antun Gustav Matoš

Zagreb

RIJEKA I JA SMO U NEPRIJATELJSTVU

Rijeka i ja smo u neprijateljstvu
Ona teče kako teče a ja tako neću teći.
To je bitno. Ono najbitnije.
Ja sam nejestiv. Nisam riba.
I rijeka bi htjela (mogla) da me potopi
zato ja rijeku ne volim
iako joj vidim sva skrivena, jaka značenja
i mi smo sasvim tihi sasvim pravi neprijatelji
jer ona teče kako teče
a ja tako neću teći ja sam samo zato živ
da ne tečem tako kao rijeka.

Milivoj Slaviček

Solin

PREPISIVAČ MORA

I ja sam prepisivač mora i moje ruke
na isti način drhte kao da imam lađu
pod sobom, a ja imam rebra, i ona služe
za plovidbu svejedno, i čekaju me luke
s bananama i s riđim ženama koje ruže
grizu u noći južnog vjetra, i kad me nađu

napokon negdje kao čovjeka koji znade
jedini riječi škrte, nevažne, koje liče
na jezik jedne zemlje zaboravljene (drage
kamenčiće u usnoj šupljini), malo nade
ima da ičeg ću se prisjetit, da ću priče
otvorit, zato sada iziđi ti, iz ljage

ljiljana koji raste u lipnju kao krhka
sušičava princeza, i budi kao bijeli
i neophodni papir prisutna da se može
zapisat svaka kretnja, zapamtit svaka prhka
krivulja, jer moj jezik, pogledaj,  usne dijeli
na gornju i na donju, među njima se množe

sve ove dosadašnje povijesti koje biram
za tebe i za mene nehajno kao kakvu
košulju ili ženu u luci gdje je eto
pristao brod, i stoji

Luko Paljetak

Split

ŽIVOT

Htjelo bi mi se proći, daleko nekud, ma kuda,
Tamo, gdje nije čežnja ni ljubav sanjarska luda.
Od moga srca daleko, od pustoši i od gorčine,
Tamo, gdje život se živi, a ne bez svrhe tek gine.
Gdje nema sjete, u borbi gdje kamen i grudi se lome
Za sreću, makar i dnevnu, a ne za te smiješne fantome.
Čemu je ugasla mladost i zvijezda mnoga mi zlatna?
Zar samo zato, da rulje sve pogazi noga blatna?
Što su za plamenu ljubav ko uzdarje ljudi mi dali?
Samo su najbliži moji sav život mi otrovali!
Već mi dotužilo stradat u čamu i prijegoru nijemu,
Dok se naužili drugi, a ja sam tek čezno, a čemu?!
Ne trebam ničiju sklonost i milosti prositi neću;
Zahtijevam svoje pravo na mladost, na život i sreću.
Htio bih nekuda proći iz močvare te, iz tih laži,
K suncu i k mladosti strasnoj, to duša i tijelo mi traži.
Pa da i oslabljen klonem i sav da se slomim i starem,
Znati ću makar jedno, za život sam umr'o barem.

Dragutin Domjanić

Solin - Salona