BASNA

Sva se perad skupila na prelo:
Susjed lisac trijebi naciju!
Zaključi se poslati mu smjelo
- Kao uvijek - deputaciju.

Zastupnici ostaviše selo,
Sastaviše delegaciju,
Državniku stigoše na sijelo,
Predaše mu deklaraciju.

Majstor - kao uvijek - družinu
Zakolje i spremi užinu
Sve bez zbora i bez dogovora,

Dok je sabor konstatirao
Da se komšija blamirao
Kršeć jasni smiso ugovora.

Antun Gustav Matoš

Zagreb

RIJEKA I JA SMO U NEPRIJATELJSTVU

Rijeka i ja smo u neprijateljstvu
Ona teče kako teče a ja tako neću teći.
To je bitno. Ono najbitnije.
Ja sam nejestiv. Nisam riba.
I rijeka bi htjela (mogla) da me potopi
zato ja rijeku ne volim
iako joj vidim sva skrivena, jaka značenja
i mi smo sasvim tihi sasvim pravi neprijatelji
jer ona teče kako teče
a ja tako neću teći ja sam samo zato živ
da ne tečem tako kao rijeka.

Milivoj Slaviček

Solin

PREPISIVAČ MORA

I ja sam prepisivač mora i moje ruke
na isti način drhte kao da imam lađu
pod sobom, a ja imam rebra, i ona služe
za plovidbu svejedno, i čekaju me luke
s bananama i s riđim ženama koje ruže
grizu u noći južnog vjetra, i kad me nađu

napokon negdje kao čovjeka koji znade
jedini riječi škrte, nevažne, koje liče
na jezik jedne zemlje zaboravljene (drage
kamenčiće u usnoj šupljini), malo nade
ima da ičeg ću se prisjetit, da ću priče
otvorit, zato sada iziđi ti, iz ljage

ljiljana koji raste u lipnju kao krhka
sušičava princeza, i budi kao bijeli
i neophodni papir prisutna da se može
zapisat svaka kretnja, zapamtit svaka prhka
krivulja, jer moj jezik, pogledaj,  usne dijeli
na gornju i na donju, među njima se množe

sve ove dosadašnje povijesti koje biram
za tebe i za mene nehajno kao kakvu
košulju ili ženu u luci gdje je eto
pristao brod, i stoji

Luko Paljetak

Split

ŽIVOT

Htjelo bi mi se proći, daleko nekud, ma kuda,
Tamo, gdje nije čežnja ni ljubav sanjarska luda.
Od moga srca daleko, od pustoši i od gorčine,
Tamo, gdje život se živi, a ne bez svrhe tek gine.
Gdje nema sjete, u borbi gdje kamen i grudi se lome
Za sreću, makar i dnevnu, a ne za te smiješne fantome.
Čemu je ugasla mladost i zvijezda mnoga mi zlatna?
Zar samo zato, da rulje sve pogazi noga blatna?
Što su za plamenu ljubav ko uzdarje ljudi mi dali?
Samo su najbliži moji sav život mi otrovali!
Već mi dotužilo stradat u čamu i prijegoru nijemu,
Dok se naužili drugi, a ja sam tek čezno, a čemu?!
Ne trebam ničiju sklonost i milosti prositi neću;
Zahtijevam svoje pravo na mladost, na život i sreću.
Htio bih nekuda proći iz močvare te, iz tih laži,
K suncu i k mladosti strasnoj, to duša i tijelo mi traži.
Pa da i oslabljen klonem i sav da se slomim i starem,
Znati ću makar jedno, za život sam umr'o barem.

Dragutin Domjanić

Solin - Salona

JA DOMAHUJEM ŽIVOTU

Kćeri moja kroz tebe sam ja domahnuo životu
Ti me poput neke besmrtne ptice iz drevne bajke
Nosiš sve dalje dok se trošim
I ja sam jači što si ti sretnija
Nježnost me uspinje putem kojim su se stvarale zvijezde
Sreća me zagrijava toplinom koja je stvarala ovaj svijet
A tama postoji samo za snove koji se brzo ostvaruju
Gdje ja sanjam tvoj čisti dah gori poput grma božjeg
I upućuje moje srce da se spusti niz vrijeme
Ako za to postoje riječi postojiš ti
I može se govoriti o mom spašenom životu
I ja mogu proći stazom kojom prolaze sretni ljudi
Nema više proteklih dana sav moj život oko tebe kruži
I u beskrajnom obrtanju obnavlja se iz ovog centra

Ja domahujem životu

Dok tebe držim na rukama mojoj snazi je prepušten svijet
I njišući tebe sretan ja mu vraćam bezbrižnost
I mislim ako se zvijezde sudare bit će divan zvuk
I cvijeće će se runiti svemirom u stotinu boja
Kao da bogovi stari idu na krunisanje svečanom stazom
Ne ja nisam čarobnjak već jednostavan radnik
Teško mi je jer su stvari koje pravim istinite
Ali sam sretan jer su za svačiji život stvaren
Jer i oni koji meni ne vjeruju upotrebljavaju ih

I lakše im je često puta od kad sam ih napravio
Može se sanjati ali je bolje raditi a najbolje raditi ono što
sanjaš
Kiša sunce vjetrovi i sve potrebne ptice i kukci
Što donose plodnost poljima nekaon jalove zime
Sve izlazi iz tvojih malih ruku sve u tvojim očima svijetli
Sve tvojom kosicom šumi kao let duhova
I plodovi su se već zametnuli

Ja domahujem životu

Vlado Gotovac

Zadar - Morske orgulje

PRED KIŠU

Čuj žalostivi govor kiše u lišću javora u mraku.
Ti, koji si sve izgubio, koga čekaš pod
prozorom, za kojim nikoga nema? Kisne
šešir zaboravljen u grani. Džbun smilja
tužno mlati vjetar. Ti, koji misliš, da sve znaš,
zar zbilja ne znaš, da vrijeme već odavno
stoji na istom mjestu? Voda šuni.
Vlažnim tabanima kiša ide preko svega,
što je bilo. Za uglom, u noći, samo,
čeka te tvoje djetinjstvo. Možda jedino
pregršt trešanja da ubereš u voćnjaku
tuđem? Ili da se zakitiš ivančicama?
Ostavi ruku na stolu, svu večer kiša pada.
Tko ti je to obećao, da ćeš biti sretan?

Ivo Kozarčanin

Solin - Salona

SVE ONO...

Sve ono što ne volim,
ja Tebi oduzimam.
Vrijeđam te, prezirući one
koji Te vrijeđaju.
Tebe osiromašujem
onim u čemu Te ne vidim.

Učiš me onome što samo Ti možeš:
da Te nalazim tamo odakle sam Te prognala:
lice Tvoje da gledam u vodama prljavim,
radost Tvoju da kušam u jalovoj patnji.

Učiš me onome što samo Ti možeš:
da su isti i nebo i zemlja,
da nisi manji u zlu nego u dobru,
učiš me onome što samo Ti možeš -

a Ti možeš samo kroza me:
kad voleći Tebe, zavolim ono što ne volim,
gledajući Tebe, kad vidim ono što ne vidim
i tako Tebi vraćam što sam sebi oduzela.

Vesna Krmpotić

Kaštela - Biblijski vrt Stomorija - Križ (autor Kažimir Hraste)