SKRIVENI BIJASMO...

Skriveni bijasmo i sasvim prepušteni
nečem prastarom u izvijanju lišća
nečem tajnom u izbijanju trave
znatiželja ne mogaše dalje od usana
ruke zabavljene samo zabunom

pjevala si kao što pjevaju djevojčice
s glavom na savršeno nevinim  koljenima
dok nas zasipahu nečujna umiranja
kao tužne vrtove neumitni pepeo

Tito Bilopavlović

Kaštela - Biblijski vrt - Crkva Gospe od Stomorije

STABLO ŽIVOTA

Isto nebo nad nama
i ista zemlja slana kamena

Maslina
s glavom u zemlji u mračnoj zemlji
iz koje raste

Čovjek
u svjetlosti u sjaju sunca
u beskraju

Na tvoje grane padaju ptice
na mene težak kamen vremena

Zemlja kamen maslina i čovjek
i ptice ptice ptice

Jure Kaštelan

Kaštela-Biblijski vrt Stomorija- Papina maslina

SONET O TREŠNJAMA

Uz cestu ispružene ruke dječaka drže
pletene košarice s trešnjama koje nude
crvenim svojim srcem, zaustaviti ljude
htijeli bi smiješkom ovih plodova ali, brže

nego ih duša stigne spaziti, ljudi dalje
odjure, samo crven odsjaj u zjeni bljesne
za tren, jer svaka od njih ulomak sunca šalje,
i tek kad kasno već je oči ih budu svjesne.

Zar nisu slični ovi dječaci, draga, meni?
Trešnje od riječi pružam, plodove biljke grke,
kraj puta, neprimjetan i šćućuren u sjeni,

i samo rijetki stanu, između dvije trke,
okuse jednu-dvije, zatim u trku punu
nesvjesno, prevrćući jezikom, negdje pljunu

koštice.

Luko Paljetak 

Kaštela

LIST IZ SVETE KNJIGE

Bibliju ptice znaju i kazuju je svijetu
naivno cvijeće gleda veliku šetnju neba
a uho stare zemlje vlastitu sluša muku
izjutra šume opet pletenicu opletu
sipaju ptice sjeme iz otvorenih ruku
vrtoglavica sunca za međom vlati vreba

U godovima stabla proljeća dobra traju
tiha i slijepa prose da prvi list im kaže
sve što se zbiva gore u prostorima cvata
i svoju toplu krv mu i svoju nemoć daju
to nisu samo grane to mnogo ruku hvata
sućut iz oka sunca i ponovno je traže

Samo je zato mene uzelo granje suho
zato me traži zemlja i traži rijeka svaka
i miluju me zvijeri tijelima svojim grubim
da granju tako budem jedino pravo uho
da zemlji budem tijelo i da joj budem šaka
da za njih mnogo želim i mnogo mnogo ljubim

Pala iz praćke srca u staroj igri snova
utopila se ptica u nebo kao kamen
pjevuše za njom polja glogov grm tamu sluša
cvijet leptira svog ima a leptir ima plamen
ubogom tihom bilju noć pretvaram u slova
ledini ja sam srce i oko, dlan i duša

Bezbrižno grane vise nad vodom iznad vira
u vlastitome srcu sav vijek svoj ševa leti
za otkinutu čašku potopom grana prijeti
nagnuto nebo licem usnulu goru dira:
zaklopio sam oči pa u toj dragoj tmici
zajedno s lišćem slušam evanđelje po ptici

Luko Paljetak

Kaštela - Biblijski vrt - zasijano za ptice

SAD POZNAJEM SVOJ PUT

Sada poznajem svoj put, unatrag i unaprijed.
U mom začetku već su bila mrtva tkiva,
širila su se u živomu ustrojstvu,
uskoro će prevladati.
A kad umrem,
ostat će u meni živih predjela,
u meni mrtvom nešto živog tkiva.
I dugo još ono će tinjati,
dok sasvim ne ugine,
dok ne strunem,
dok se prometnem u što sam bio,
od čega jesam,
da od mojeg gnoja bude tmurna zemlja,
klasje ili loza.
Sada poznajem svoj put, unatrag i unaprijed:
u mijeni tvari uvijek drugi oblik.

Dubravko Horvatić

Kaštela. Biblijski vrt - Jabuka Kažimira Hraste

I KAD SE NAPOKON SRAZE

I kad se napokon sraze te ljute vojske,
te mržnje što od pamtivijeka spremaju se za kreševo,
za strašni pokolj a ne tek neznatan okršaj,
i kad se izmiješaju koplja i stijegovi,
tutanj kopita i jauk iz lomnih grla,
kad započe se napokon ta odlučna bitka,
vidjet će se kako stojim na najvišoj kuli,
braneći grad što s mukom sam ga dizao,
vidjet će se kako jurišam na razornom troju,
napadajuć bedem što priječi mi put,
i vidjet će se kako s gnjevom gađam
sebe pod gradom,
sa srdžbom kako gađam
sebe na kuli,
i kako od vlastita oružja ginem,
od vlastite ruke u najžešćem boju,
ja pod gradom i ja na gradu,
ne saznavši nikad ishoda bitke,
ne doživjevši nikad njezin kraj.

Dubravko Horvatić

Trogir

NIJEDAN OD MOJIH GRADOVA

Nijedan od mojih gradova nije odolio.
Sazdao sam mnoštvo utvrda ali svako od tih zdanja
sravnili ste sa zemljom,
svakom od tih zdanja srušili ste temelje.
Jednom se spasih bijegom,
drugi put ste me ubili,
kadikad sam molio za milost, razdranih haljina,
a vezav oko sebe kostrijet, morao sam klečati
pred vama.
Tako je to trajalo godinama:
razbijao sam stijene, valjao kamenje,
bilo na plićacima rijeka, bilo na utrinama,
bilo na strmim litima,
dizao sam neprobojne bedeme.
Ali kako bih dozidao kula,
ostajalo mi je tek da izgledam kad će nahrupiti
vaše vojske.
Evo, makar sam već star i kusast,
natiskujte se za mnom,
puštajte za mnom kraguje i psine,
ali moram vam odoljeti, pa ma samo svojom kožom,
pa ma samo svojim zubima.
Odlazim gdje još nije stupila vaša noga:
od divljih žita mijestit ću svoju pogaču.

Dubravko Horvatić

Solin - Gradina