PORUKA IZ DALJINE

Lastavice, mile moje lastavice,
Govorim vama. Čujete li
Moje riječi? Odletite;
Preko gora odletite na prozor kuće
Ispod brijega. I cvrkućite, cvrkućite,
Dokle se god ne pojavi Ona.

Dragutin Tadijanović

Solin

NA PUTU OD PRSTA DO TRAVE

Na putu od prsta do trave
kraj tihih i lakih ramena
leptiri pronose sunce,
a lahor u nježnome lišću
i dah tebi sa usne
trči i teče u smijehu.

Radovan Ivšić

Solin

U NOĆI ME PROBUDE KORACI

U noći me probude koraci koji nisu prošli
Nađem svoje ruke kraj prozora u zanosu
Boja je neba kao da se nešto uzvišeno zbiva
Stabla su zaista mnogo čvršća i smjelila

Mogla bi biti ljubav kada bi ljubavi bilo
No svijetu još uvijek preostaje san
Neka divlja vegetacija koja ismijava zakone
Divno je što sam njezin list

Pjesmo moja, ti budi cvijet u toj slobodi
Neobuzdan, s mnoštvom vidljivih i nevidljivih latica
Kao blagim prstima za sve oduzete uzdahe

Što me noću zovu da ih izbavim
Pa uzmem pero i oštrim vrhom otvaram rane
Dosita, ovo što gledaš, moja je krv

Slavko Mihalić

Solin

TIHA LJUBAV

Tiha je ljubav imala kuću kraj rijeke
i plave oči
i smeđe kose.


Svakoga jutra bi radosno šumio vrbik.
Koraci njeni
bili su tiši i mekši od proljetnih maca.

U ruci bijeloj je nosila molitvenik
i mali rupčić s crnim, žalosnim obrubom,
a u molitveniku
sliku svetoga Ante i moju sliku.

Kad bismo se sastali
ona me ne bi ni pogledala,
a kad bismo se rastali
ona je tiho plakala
i s njom
oblaci nad njenom kućom
i nad rijekom.

Vladimir Kovačić

Solin

VODA ZABORAVA

Ima vidljive svjetlosti u nevidljivu svijetu

     Zaboravio sam se uz onu vodu i sad
     od zvijezde do zvijezde do zemlje do
     one vode u komadiće pa sažgati pa
     natrag od zemlje do zvijezde do zvijezde

Ima nevidljivih slika u svijetu doticanja

Jure Kaštelan

Split- Trstenik

TRI STABLA

Tri stabla u polju

Uvijek čekaju nekog.

Ako sunce sja, govore:

Svrati se u hladovinu sjene.

Kad je srcu teško, šumore:

Isplači se pod lišćem dokraja.

I nitko, nitko neće znati

Za plač tvoj, i tugu, i jecaje.

Čut će ih samo crna zemlja

I nas tri stabla u polju.

Dragutin Tadijanović 
 

Solin

SVOJEGLAVOST

Kakva je mlada, prvo će me zvati:
"Hajdemo u polje proljeće brati
i zelen prostirati,
hajdemo drveće čipkama čipkati
i žbunove pupom tkati.

Hajdemo, Boro, da nas maca gladi
i da nas proplanak hladi,
da vidimo da li su jaganjci već mladi,
da čujemo što jaglac radi."

Budem li pak trčao, povikat će: "Lakše!
Tko će ti na kraj stati?
Zar si mi nakanio u proljeće pobjeći,
u naručaj mi se vrati!

Hajde amo k meni, malo moje proljeće,
u naručaj mi se skloni,
da čuješ kako mi srce veselo klokoće
i kako mi krv romoni!

Hajde, tugo moja, dušo moje nesreće,
tvoja te Višnja voli."

Boro Pavlović 

Solin