VRHU SVETOGA KRIŽA

Za Marijom mož' se rijeti
   druga majka obljubljena
   Jezusova, Križu sveti,
   koga držiš zagrljena.

Zasve er blagom da milosti
   ona tebe sad prihodi,
   er ti odiraš bez milosti
   tijelo koje ona rodi.

U krilu ga je sveđ vrućila,
   ti ga lediš sred sjevera,
   mlijekom ga ona jes dojila,
   ti mu davaš sad čemera.

U kolijevci njega zavi
   milostiva platnom bijelijim,
   ti mu pribi bez ljubavi
   ruke i noge čavlim oštrijem.

Nu za sve to ti si veći
   er ga ona umrloga
   rodi na svijet, ti moreći
   neumrloga činiš Boga.

Ivan Bunić Vučić
 

Split - Marjan

UMRO SAM A TI MI OPROSTI

umro sam a ti mi oprosti
što sam tako žureći
zaboravio ruku da ti stisnem
i poljubim te onako
kako sam to uvijek činio odlazeći

oprosti mi što sam proljeće jedno

zauvijek u sebi odnio
ali sjeti se
ostale su pjesme
u desnoj ladici neuredno složene
snaći ćes se
iz njih naprosto ljubav izbija
te pjesme to sam ti sad ja

oprosti mi
nije bilo vremena za opraštanje
suviše smo se voljeli
da bi mogli nešto drugo
tako žureći nisam ni pomislio
da ćes biti tužna zbog svega
i sad mi je žao zbog te praznine
koja nas dijeli
zbog toga što će nas jednu vječnost
zvijezde razdvajati
i sto više neću moći usne da ti dodirnem


Željko Krznarić
 

Pred Trogirom

GORANOV EPITAF SKRIVEN U PLANINSKOM LIŠĆU

                                                    Miruj, Sjeno Goranova. Oprosti, dragi Ivane,

                                                    Ako su koje riječi, u lišću, krivo čitane.

                                                    Riječi je splelo crno lišče, lišće krvavo:

                                                    Zaplakan, u sumrak ih je, sam, odgonetavao

                                                                                                      Tvoj prijatelj

Rodivši se u prvi dan proljeća,
Trinaeste dvadesetog stoljeća,
Ispijao sam vrč života, u mukama,
Trideset vedrih i čemernih ljeta,
Dok mi ga nije razbila u rukama
Krvnička ruka, okrutna, prokleta:
Za me sad nema vrča ni proljeća.
Moj grob leži u planini, nepoznat;
Ne znaju za nj prijatelji, mati, brat.
Vidite li, kako vam domahujem
Za svakim stablom. Više ne strahujem.
Jak sam kao zemlja koja me rodila,
Vječan kao zemlja koja me pokrila.

Dragutin Tadijanović

Plitvice

CIRKVA NA BREGU

Gde put se kak starček u breg vleče,
bele gde steze pleziju
i ludi pobožno tam kleče,
dve lipe navek šumiju...

Tam turen popeva o nebu,
a veter zvonček mal njiše,
kak lipa da zgrnila vse bu
k sebi v crkvi da diše...

A Jezuš se zmiril na križu,
cveti se z lipe trusiju,
na drobnu mu padaju hižu,
dragaju i ju zlatiju.

Odhajaju tičeki dalko
čez nebo, oblake črne,
i vsaki postane si  malko...
štel bi da k turnu se vrne!

I meni se vezda prifčinja:
tiček sem z lipinih grana.
Mi zvonček molitve zagrinja
vu kesno vmiranje dana...

Ivan Goran Kovačić 
 

Poljica - Kostanje

DOBA RASPOZNAVANJA MIRISA

Jer što je drugo djetinjstvo
nego čisto raspoznavanje mirisa.
Jasno razlučuješ kada dolazi kiša
a kad se vedrina igra s oblacima.
Kada je tmina prepuna smrti
a kad je dubina svjetlosti.
Kada je zemlja čvršća od kremena
a kad su stvari krotki mjehuri.
Pošto smo slijepi i vidimo samo ono
što se već dogodilo.
Pošto naš opip lako mijenja stranu
i vodi nas pod nož drugima.
Ali po mirisu, u djetinjstvu,
mogli smo točno odrediti stanje
svoje sudbine.
Ugiba li u dvorištu konj
ili su mrtve ribe po obalama.
Može li se do kraja otvoriti dan
ili se sunce guši u polutmini.
Po zadahu trave: kosci su blizu.
Po mirisu čelika: dolazi vlak.
I kako prašina ide ispred vojske,
a za njom miris pepela i smrti.

Slavko Mihalić

Solin - Divlja kruška

KAŽE KOLIKO JE LAŽIVA PRIJAZAN OD LJUDI DANAŠNJIH

    Tko hoće u miru provodit život svoj,
od prijatelj današnjih daleče sveđer stoj,
    er oni dotole ljube te i žele,
dokoli srećome tvojom se vesele,
    a kad pak u sreći tvoj vide prominu,
i oni tad zajedno š njom jednaga poginu.
    Svijet je ovi na njeki došao način sad
da u medu sve taji njekoji žestok jad.

Dinko Ranjina

Makarska - poluotok Sv Petar

GLAS KOJI ODJEKUJE HODNICIMA

Nesretni su oni koji se nisu rodili,
oni to znaju, ali ne osjećaju svojim tijelom,
danas, jer za njih nema sutra
ili kasnije, ili još kasnije od toga.
Samo sigurnost beznačajna
ali to je u nama ili
izvan nas,
svejedno. Sve je u nama.
Čovjek,
nasmijana pjesma ili stablo što raste
uspravno prema nebu.

Nesretni su oni koji se nisu rodili,
ostavljeni kraj prozora, uprljani mrakom,
nesretni su,
oni to znaju, ali ne osjećaju
kako se rastvara vrijeme
u njihovom mesu, u njihovoj krvi,
i ulazi
u njihova mala tijela, život
zatvoren u stijeni,
kiša koja nije pala,
san koji nije prekinut,
grob koji nije otvoren.

Oni to znaju, ali ne osjećaju
prolazne rane u svojoj krvi,
neostvareni
poput ljubavi
koji put,
kao igra
ponekad,
neostvareni,
tako sigurno,
tako hladno, tako zabrinjavajuće stvarno,
čitav jedan život,
čitav jedan život i još više od toga,
još dugo poslije toga,
ako postoji vrijeme u našem mesu, u našoj
krvi. Ako postoji sat
koji ga zaustavlja.

Nesretni su oni koji se nisu rodili,
oni bole iznutra i grizu utrobu,
nemirni,
radoznali,
neumrli
ispod svakog svjetla,
ako ih svjetlo obasjava
ili u sjeni svoje stvarnosti,
oni,
oni koji se nisu rodili
ni prije ni poslije,
čak ni umrli,
a to bi bilo jednostavno
kao prijeći ulicu ili zaustaviti se na uglu
ili samo mahnuti rukom,
do viđenja! barem samo jednom:
do viđenja! Sada znam, nikada
i ne: nikada više,
mali, nerođeni u sredini vode,
jedina mogućnost koja je uvijek samo to
i nikada nešto više
i nikada nešto drugo.

Kiša koja nije pala
i koja nikada neće pasti,
san koji nije prekinut,
i koji nikada neće biti prekinut,
grob koji nije otvoren
i koji nikada neće biti otvoren
ovaj grob koji se otvara neprestano.

Ne pitajte zašto se otvara,
ne pitajte stvari urasle u svoj oblik
već težak i bez sjaja. Pepeo
koji nije bio plamen nikada,
kojiput ostavljen sam sebi da ne izgori
kao velika sjena mjeseca
od jednog do drugog kraja zida.

Nesretni su oni koji se nisu rodili,
oni to znaju, ali ne osjećaju
svoje ruke, ni svoje tijelo,
ni svoju strast ispod ogledala,
ni glas koji odjekuje,

ni svoj glas koji odjekuje hodnicima.

Zvonimir Golob

Plitvice