CIRKVA NA BREGU

Gde put se kak starček u breg vleče,
bele gde steze pleziju
i ludi pobožno tam kleče,
dve lipe navek šumiju...

Tam turen popeva o nebu,
a veter zvonček mal njiše,
kak lipa da zgrnila vse bu
k sebi v crkvi da diše...

A Jezuš se zmiril na križu,
cveti se z lipe trusiju,
na drobnu mu padaju hižu,
dragaju i ju zlatiju.

Odhajaju tičeki dalko
čez nebo, oblake črne,
i vsaki postane si  malko...
štel bi da k turnu se vrne!

I meni se vezda prifčinja:
tiček sem z lipinih grana.
Mi zvonček molitve zagrinja
vu kesno vmiranje dana...

Ivan Goran Kovačić 
 

Poljica - Kostanje

DOBA RASPOZNAVANJA MIRISA

Jer što je drugo djetinjstvo
nego čisto raspoznavanje mirisa.
Jasno razlučuješ kada dolazi kiša
a kad se vedrina igra s oblacima.
Kada je tmina prepuna smrti
a kad je dubina svjetlosti.
Kada je zemlja čvršća od kremena
a kad su stvari krotki mjehuri.
Pošto smo slijepi i vidimo samo ono
što se već dogodilo.
Pošto naš opip lako mijenja stranu
i vodi nas pod nož drugima.
Ali po mirisu, u djetinjstvu,
mogli smo točno odrediti stanje
svoje sudbine.
Ugiba li u dvorištu konj
ili su mrtve ribe po obalama.
Može li se do kraja otvoriti dan
ili se sunce guši u polutmini.
Po zadahu trave: kosci su blizu.
Po mirisu čelika: dolazi vlak.
I kako prašina ide ispred vojske,
a za njom miris pepela i smrti.

Slavko Mihalić

Solin - Divlja kruška

KAŽE KOLIKO JE LAŽIVA PRIJAZAN OD LJUDI DANAŠNJIH

    Tko hoće u miru provodit život svoj,
od prijatelj današnjih daleče sveđer stoj,
    er oni dotole ljube te i žele,
dokoli srećome tvojom se vesele,
    a kad pak u sreći tvoj vide prominu,
i oni tad zajedno š njom jednaga poginu.
    Svijet je ovi na njeki došao način sad
da u medu sve taji njekoji žestok jad.

Dinko Ranjina

Makarska - poluotok Sv Petar

GLAS KOJI ODJEKUJE HODNICIMA

Nesretni su oni koji se nisu rodili,
oni to znaju, ali ne osjećaju svojim tijelom,
danas, jer za njih nema sutra
ili kasnije, ili još kasnije od toga.
Samo sigurnost beznačajna
ali to je u nama ili
izvan nas,
svejedno. Sve je u nama.
Čovjek,
nasmijana pjesma ili stablo što raste
uspravno prema nebu.

Nesretni su oni koji se nisu rodili,
ostavljeni kraj prozora, uprljani mrakom,
nesretni su,
oni to znaju, ali ne osjećaju
kako se rastvara vrijeme
u njihovom mesu, u njihovoj krvi,
i ulazi
u njihova mala tijela, život
zatvoren u stijeni,
kiša koja nije pala,
san koji nije prekinut,
grob koji nije otvoren.

Oni to znaju, ali ne osjećaju
prolazne rane u svojoj krvi,
neostvareni
poput ljubavi
koji put,
kao igra
ponekad,
neostvareni,
tako sigurno,
tako hladno, tako zabrinjavajuće stvarno,
čitav jedan život,
čitav jedan život i još više od toga,
još dugo poslije toga,
ako postoji vrijeme u našem mesu, u našoj
krvi. Ako postoji sat
koji ga zaustavlja.

Nesretni su oni koji se nisu rodili,
oni bole iznutra i grizu utrobu,
nemirni,
radoznali,
neumrli
ispod svakog svjetla,
ako ih svjetlo obasjava
ili u sjeni svoje stvarnosti,
oni,
oni koji se nisu rodili
ni prije ni poslije,
čak ni umrli,
a to bi bilo jednostavno
kao prijeći ulicu ili zaustaviti se na uglu
ili samo mahnuti rukom,
do viđenja! barem samo jednom:
do viđenja! Sada znam, nikada
i ne: nikada više,
mali, nerođeni u sredini vode,
jedina mogućnost koja je uvijek samo to
i nikada nešto više
i nikada nešto drugo.

Kiša koja nije pala
i koja nikada neće pasti,
san koji nije prekinut,
i koji nikada neće biti prekinut,
grob koji nije otvoren
i koji nikada neće biti otvoren
ovaj grob koji se otvara neprestano.

Ne pitajte zašto se otvara,
ne pitajte stvari urasle u svoj oblik
već težak i bez sjaja. Pepeo
koji nije bio plamen nikada,
kojiput ostavljen sam sebi da ne izgori
kao velika sjena mjeseca
od jednog do drugog kraja zida.

Nesretni su oni koji se nisu rodili,
oni to znaju, ali ne osjećaju
svoje ruke, ni svoje tijelo,
ni svoju strast ispod ogledala,
ni glas koji odjekuje,

ni svoj glas koji odjekuje hodnicima.

Zvonimir Golob

Plitvice

MOLITVA LJUBAVI

Kad me ispuniš

postajem svijetao iznutra

i, svijetleći, obasjavam prostor

u koji te unosim

Kad te nestane

odjednom potamnim

Tvoje useljavanje i iseljavanje

preobražava me

kao što mijene preobražavaju godine

Ako sam godina koja po tebi ima svoja doba

daj

u trenutku moga djela

ostani prisutna u meni

Tek tako bih

nestvaran za život

sjao

iz krute skamenjene prošlosti

u nedodirnute zrakama tvoje nježnosti

tamne ponore duša

Josip Pupačić

Split

BALADA IZ PREDGRAĐA

...I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...

A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše---
A njega nema, i nema, i nema ,
I nema ga više

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

Dobriša Cesarić
 

Split

U NESTRPLJIVOSTI ILI NADAHNUĆU

Odrediš bilo koju točku,
u nestrpljivosti ili nadahnuću,
a mogla bi podjednako biti istina
da nam sve odluke šapće netko neprepoznat
dovodeći do ludila one koji pitaju,
koji će prevrnuti svaki kamen ne bi li doznali,
na kraju se mašiti i noža.

Žuna je puna do ruba, ladolež viši od sebe,
zašto samo čovjek jeca nad gnjecavom prazninom?
Pogledaj trk jelena, on vjeruje u svoje pse
i lako će ih prestići.

Odredih točku ne misleći o svrsi
i vidjeh da je zbilja najbolje mjesto.
U toj točki u prostoru, pritajenoj mrljici
da se sastaju i razilaze svi putovi,
da im iz nje pritječe sva snaga,
da sam napokon čitav, blistav po rubovima,
i da ću uskoro šiknuti.

Bilo koja točka, ali tebi bliska,
vodi li u propast ili iskupljenje.
Samo ako je odrediš, samo kao je izbaviš,
samo ako joj iščitaš ime.

Slavko Mihalić

Plitvice -jezero Kozjak