PTICE

Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.
Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sâm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.
Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom.

Danijel Dragojević 

Solin

IZ KOJEG SI TI SVIJETA

iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zašto nisi kao i sve druge žene
koje prođu kao sjene
čija se ni imena ne pamte
čiji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom

iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomiš na dijelove
i noći mi pretvaraš u dane

koja si ti žena
kad mi pola života u tebe stane
zbog koje žalim
sve ovo što prebrzo ide
što su jeseni blize
što mi se suze vide prvi puta

jedino si s neba mogla doći
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam

iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosiš taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim

Željko Krznarić 

Split

BIJELA NEVJESTA, GENIUS LOCI

Bura nema gospodara. Ona je vladarica proljetnih ptica i latica.
Jednom rukom otima, drugom dariva. Lice joj nevidljivo,                
                                                                               škura bura,
ludi znaci. Kad zadimi, ne vidiš ni buru ni more, ni klasje ni trsje.
Sve svoje znakove, sve plamence, sve konopce, svako jedro, slama,
krši, vitla, nosi. sad crna, sad zelena, pa plamena, pa crvena, pa
srebrena, modra... Bura zviždi, krši, kida, potapa, jauče, plače
                                                                                            kriči,
maše rukama, pa govori, pa kune, pa zaklinje...Kida jarbole, nosi
krovove, udara u zvona, u orgulje, u pećine, u grobove, buca, valja
kamenje, vitla prašinu, u dubini, u širini, u visini, žedna pijavica.
kad se umije pa se umiri, zovu je reduša, bijela nevjesta.
Zlo, ako te skobi nad urvinom, a još gore: na moru. Ona kida
i obnavlja, vraća zdravlje. Bura stvara i razara.
kaže se: Daj bože malu buru, a veliko sunce.

Jure Kaštelan

Kaštel Stari

BLAG BUDI GOLUBU

Kad stanem na vrata neba
reći ću kako se zovem
(Ivan Golub).

Reći ću:
Sjeti se da u predvorju hrama
nisi prevrnuo krletke
niti otjerao golubove.
Ne otjeraj Goluba
s praga nebeskog Hrama.

Spomeni se da se
nad Tvojom glavom na Jordanu
spustio Duh u liku goluba
kad Te je Ivan krstio.
Blag budi Golubu (Ivanu)!

Ivan Golub

Makarska

MLADOST

Da budem svjež i mlad i pun života,
ko vesela i divlja dječja igra,
da budem svjež i bistar kao voda
i bestjelesno vitak poput tigra;
da obnavljam se bezbrojan ko ikra,
da narav smrtnu nikad ne odam,
da budem i živa i mitska čigra,
da znadem što je potpuna ljepota,

da kad me sretna neka stara žena,
što ipak nešto od starosti čeka,
poželi biti opet jednom mlada,
poželi biti lijepa kao nekad;

i hoteć da se ko djevojka nosi
crveno lišće zamrsi u kosi.

Antun Šoljan 
 

Split

MUČEĆA LJUBAV

U mučanju tvrdnom je zaljubljen živil,
    milost, najam, dragost prositi želeći
    od vile predrage, vim se ni podstupil,
    neg z vustmi je mučal, srcem govoreći.

Z gustim zdihavanjem plamen svoj skazival,
    čudeć, razmišlajuć u njem izgoriti,
    prem ne prosil milost, milost je ufival,
    z mučećim jezikom htil to izprositi.

Štimal je nevojlnik z mučanjem bit srićan,
    al gorući plamen nastal objačati,
    da ni mogal dalje prebolit nesrićan,
    neg kot verna Fenix moral izažgati.

Tako služeć, mučeć oh prez smilovanja,
    u ljubavi stalan volil pretrpiti;
    zamiru je štimal pomoć, zazivanja,
    ne hteć reći: vmiram, moral je umriti.

Fran Krsto Frankopan

Plitvice

OLUJA NA MORU

Prvo se more mreškalo,
Nebu i vjetru se smješkalo.
Onda je vjetar pohrlio
I cijelo je nebo obgrlio.

Potom se nebo namrgodilo
I munjama je more nadsvodilo.
A kad se nebo naboralo,
Gromovima je more preoralo.

Na kraju je more
Skočilo u krilo -
Tako je prestrašeno bilo!

Nada Zidar Bogadi

Trogir