TRINAESTI UČENIK

Spava opušten u barci
Ribari njih dvanaest na broju
na prstima odmakli
i pustili valu
da njiše umorna učitelja

Ivan ga ima na oku
i slijedi Tomin prst

"Na tom brežuljku
izgovorio je blaženstva"
prepire se Toma s Petrom

Zna Ivan da je to brdo
i nikoje drugo
slušalo onih osam besjeda
Toma to  ne bi rekao
kad ne bi znao

Ivan je slijedio Tomin prst
i pustio s oka lađu

U sretnu trenutku
prikrao sam se lađi
a nije bila daleko od obale
Sakriven u šaš prošaptah
"Učitelju
ne ljuti se što te budim"

Vjeđe su se podigle
kao zastor noći
pred izlazak sunca

Učitelju ja te ne molim
da mi ozdraviš oči
Moje oko je zdravo
s brijega te vidjeh u lađi

Daj  mi
da vidim čovjeka kraj sebe
Moje oko je nemirno
i vid se moj drži obzora
ne vidim onoga kraj sebe

Učitelj me gledao dugo
dugo
Njemu se nije žurilo
a mene je grijalo
njegovo oko
grijalo

Učitelju ne molim te
da iscijeliš moje ruke
i moje noge
Moje su ruke zdrave
Prsti su vitki i hitri
Moj hod je okretan
Kroz šaš provukoh tijelo

Moje su ruke grane
zalaze u druge grane
ali grana ne hvata granu
Daj ruku mojoj ruci

Moje noge ne znaju ići s drugim
Daj suputnika mojoj stazi
Učitelj je šutio dugo
Ta njemu se ne žuri
Rukom uhvati mi ruku
i oživje suhu granu
Dođi i vidi

Učitelj se uputi dvanaestorici
Govorili su o tome
tko je  najveći među njima

Podizali se
poravnali od sjedenja zgužvane oprave
zategli pojase
Ivan je zabacio svijetlu kosu

Dvojio sam da li
da iziđem iz svoga šaša
A oni su odmicali

I kad je već obzor
stao skrivati prilike
izvukoh nogu iz kala

Pošao sam za njim
- iz daleka

Ivan Golub

Makarska -poged na poluotok i spomenik Sv Petar

KAP

I dok izuvam cipele prije polaska na počinak:

     Moje su ovce na plandištu
     i miruju masline na obali.

     Zemlja je moj dom
     i vasiona moj svijet.

     Noga mi nije zakovana
     niti sam podigao ogradu na vrtu.

     Ne lajem u skupini
     niti se ogledam što ću reći.

     Tutnje siloviti zaprezi
     i ostavljaju me u prašini.

     Ljudima raste plima krvi u žilama
     i grč im muči mišićje.

     Upokojujem svoje oči
     i ne uskraćujem ruku.

     Stojim na rubu puta
     i sklanjam se sili.

     Ne postajem smjesa
     već ostajem kap.

Ivan Golub

Makarska

LICE ZEMLJE

Bog je primjetio zvijezdin trag
i rasporio svodu utrobu.
Ozakonio znakovlje vjere
i okrenuo stranicu povijesti.
Povoje stavio na otvorene rane
i ukinuo zabranu putovanja.
Snizio glasove prosvjednika
i okrunio klonule glave.
Otrpio prolaznike na pločniku
i razmrsio uzao na sandali.
Otkupio sužnjeve babilonske
i zakrpao poderanu mješinu.
Razapeo šator sred sinova ljudskih
i rijeku vratio u korito.
Dopunio knjigu proroštvom
i znamenjima snabdio svitak.
Razmotrio prispjele molbe
i odabrao zapadni vjetar.
Odjelio kukolj od pšenice
i rastavio jarce od ovaca.
Uhvatio vijaču na gumnu
i sjekiru položio na korijen.
Dozvao pastire s pašnjaka
i orlove pozvao s vrleti.
Sazdao zvijezdama sklonište
i suzama našao obraz.
Otkrio korake u kalu
i prihvatio ruke u zvijezdi.
Kruh s neba podao njima
i hranu koja svaku slast ima.
S pastirskih poljana dozvao kralja
i snizio zavidnog zvjezdara.
Putniku podario štap
i lutalici u usta stavio pjesmu.
Vjeđama poslao san
i suzama pružio rubac.
Mladencima na stol stavio vrč
i na trgovce digao bič.
Jagodicama prstiju ricao zvijezde
i stopalom dirao zemlju.
Kalom liječio oči
i prstom prijetio vjetru.
Suzom škropio razoren grad
i mač stjerao u korice.
Kruh stavio na stol
i vrč predao rukama.
Raširio ruke na drvu
i naklonio glavu na prsi.
Ustao iz zemlje
i posjetio prijatelje.
Potegao uže jutarnjeg zvona
i odabrao put zvijezda.
Oganj spustio na zemlju
i razvezao sapete jezike.
Na stopalima prah zemlje prenio u nebo
i začuđenim očima poslao anđele.
Proroku stavio pero u ruku
i vidiocu skinuo povez s očiju.
Obnovio lice zemlje
i poslao Dah svoj.
Nebu kao plaštu skupio skute
i zemlji prebrao bore.

A more, more?

Ivan Golub

Biograd na Moru

GOJIL SAM JEDAN CVIT

Gojil sam jedan cvit od moga života
    komu se u vas svit ne takmi ljepota,
    s kojim me razdruži nemila jedna zvir
    ter sa mnom svak tuži i žali moj nemir;
er veće na sviti nevolna ma mlados
    ne more živiti od tuge za žalos,
    pokole izgubih jedini on cvitak
    ki veće jur ljubih negoli svoj žitak.

Šiško Menčetić

Sukošan - Palac, ostatci ljetnikovca iz 1470. godine, koji je služio za zaštitu od turskih napada

S TOBOM NAPOKON SAV

Sve će biti otpisano osim ljubavi. Od njezina
ognja zažare se lica bezbojnih. Tijela stižu svoje oblike.
Idu ruku o ruku, prepoznata, šire prostor svijeta.

Kamo ćeš me odvesti, moja ljubavi? Ali ne osjećam
strah od koraka koji mi idu ususret. Nisam niti
obijestan, ja samo mjerim svoju želju. Smijem. Svi
putovi sad mi jednako pripadaju. I oni trebaju moju smjelost.

Tebi govorim, ljubavi, koja si plodna poput kiše,
Plemenita poput večeri, raskošna poput sunca, koja si
uvijek sve sadržajnija poput mora.

Idem s tobom napokon sav.

Slavko Mihalić

Vodice

TO ŠTO SAM

To što sam od vas okrenuo svoje lice
mili moji
nije moja volja bila
neka se nevidljiva ruka sa mnom našalila
i ja ne gledam više u vas već u neki zid
siv i visok je taj zid i na njemu
isčezavaju sve slike što sam ih u očima nosio
zalud vičem ni vlastito me uho ne čuje
i tako u sebi glasan ja ću za vas posve utihnuti
i umjesto mog srca kucat će moj sat

Drago Ivanišević

Split - Dječja igraonica

RUŽO MOJA

Ružo moja netaknuta,
    Štono cvateš zimi,ljeti,
    Tko će tebe ubrat smjeti,
Ružo moja netaknuta?

Ja te motrim izdaleka,
    Zlatnim suncem obasjanu,
    Blagim vjetrom milovanu,
Ja te motrim izdaleka.

To je sunce - čuvstvo žarko,
    Što ga ćutim samo za te,
    Što ti šalje trake zlate,
To je sunce - čuvstvo žarko.

Taj je vjetrić - uzdah plahi,
    Što se k tebi kradom krade,
    Da ti ljubi čare mlade,
Taj moj vjetrić - uzdah plahi.

Ali on se nujan vraća,
    Jerbo toplo primljen ne bi,
    Ja ga opet šaljem k tebi,
Ali on se nujan vraća.

Ružo moja netaknuta,
    Zar mi nećeš kazat htjeti:
    Tko će tebe ubrat smjeti,
Ružo moja netaknuta?

August Harambašić

Plitvice - Divlja ruža