subota, 13. veljače 2016.

USRED CIJELIH I DOVRŠENIH ZVIJEZDA

Čudesna stara slika: uz cestu cvjeta bajam,
stari se zanat zemlje obavlja s tihom istom
točnošću, ljubav raste po nebu slična lozi
i svježem ladoležu, leži pod svakim listom
puškarnica i sačma od dima, ja u nozi
osjećam svaku cestu i uzimam u najam

odnekud ovo tijelo i nosim ga u hodu
svečano kao novo odijelo, ja sam novi
stanovnik svoga tijela i ja se sjećam sebe,
kroz ljubav i kroz tamne vjekove nebo plovi
u oku kapetana i ulazi u vodu
i zemljopisnu kartu ljepote, vrijeme zebe

u njenim prolistalim očima mlade žene,
u ptici lete ptice i tako slažu same
poučak izgubljenog računa koji množi
svitanja s našim ljudskim dodirom, naše rame
postaje činjenica čudesna naše zjene
postaju rukopisi, u zraku i u koži

čuje se kako more dolazi preko bijelih
papirusa od vedre ljubavi, idu ljudi,
sutra se slavi sveti valentin, rijeka teče,
uz cestu cvjeta bajam a u nama se budi
podsjetnik važnih mudrih poslova: usred cijelih
i dovršenih zvijezda nešto nas divno niječe

Luko Paljetak
 
Solin


petak, 12. veljače 2016.

NE MOGU IZGOVORITI IME GRADA

Ne mogu izgovoriti ime grada
Možda već sutra padnem od ruke prijatelja
Možda u pijanstvu izdam njegove tajne prolaze
Možda me na sve strane vrebaju žbiri
Možda podmetnem požar u glavnoj ulici
Možda se pod nama lome temelji

Možda junaci izgube hrabrost u odsutnom času
Možda svi zaboravimo zašto smo krenuli

Vrti se pijani kotač usuda
Crni kovači svu noć kuju verige
Bludnice u tmini progone djecu
Iz grobova izviruju nespokojni mrtvi
Još malo i krenut će bijesni psi

Možda me u žurbi osude nedužnog
Možda sam zbilja nešto učinio
Možda ću noćas i ja vješati s drugima
Bez ijedne riječi, kako tko naiđe

Ne usuđujem se, ne mogu, ne smijem
Izgovoriti ime grada

Slavko Mihalić 
Šolta

PODIGNI GLAVU ILITI NEMOJ DA TI ODUZMEM SUZE

Legoh. Samo što ne zaspah. I dođe mi stih:

Ne tuguj, golube!
Tvoji su prsti sveti.
Slijevaju se rijeke.
Nisu dani daleko.
Obilaze staze grad,
ne znaju kamo bi.
Proniču oči zaleđa.
Pitaju se junaci na straži.
Mališani ližu žlicu.
Starci nikako da zauste.
Mornari odbacuju užeta.
Krčmari miju obijesne obraze.
Zločinci peru ruke u nevinosti.
Pilat još vazda pita:"Što je istina?"
Silnici se smiju sudbini.
Grabežljivci odnose strvinu.
Slikari kuju zavjeru.
Pospanci propadaju u san.
Otimači se ne dadu u pjesmu.
Razbojnici bi na oltar.
Susretnici cijede komarca,
gladni gutaju devu.
Očajnici pričaju o čaju.
Galamdžije izvikuju riječi.
Lovci bi da im jelen dođe na nišan.
Čuvari vrta miluju ogradu.
Nekoga svrbe zubi.
Molitvenik rastvoren stoji na stolu.
Mjesec se zamara nebom.
Sunce se naputovalo morem.
Svedi pjesmu na mjeru,
noć uzmi za jastuk.
Gleda te oko Božje.
Podigni glavu!

I već sam odložio bilježnicu, sklopio pero i otro
ruke i opet riječ:
Nemoj da ti oduzmem suze!

Ivan Golub
 
Split- Crkva Gospe od Zdravlja


četvrtak, 11. veljače 2016.

PISAM KU VILE REKOŠE NA GORI

    Sunce mi se diči zrakom,
a misec je svital mrakom,
    danicom se hvali zora,
a pučinom sinja mora,
    kad je tiho kako mliko,
Zadre grade, naša diko!

    Pokojna je liti zemlja,
kad joj oblak rosu pelja,
    na človiku ni zla volja,
kad pšenicom rode polja,
    veselje ga jame niko,
Zadre, grade, naša diko!

    Radosno je primalitje,
gdi mirisa drobno cvitje,
    tač oholo paun sidi,
oko sebe kada  vidi
    perje šaro i razliko,
Zadre grade, naša diko!

   Dobar vojnik prime slavu
i visoko nosi glavu,
    kada dobra konja jaše
i zlaćanu sablju paše
    i oružje svoje britko,
Zadre grade, naša diko!

    Sve svorenje po naravi
ča mu je ljubko tim se slavi,
    a primorje, Zadre, tobom,
zač si slavan ti sam sobom,
    od mudrosti prez dna riko!
Zadre grade, naša diko!

    Maslinice grane gojiš,
a javoru li nastojiš,
    čim se glava tvoja kruni,
da t' se biser ne otruni,
    to nam čudo ni veliko,
Zadre grade, naša diko!

    Ti ne mariš tvrda mraza,
ni srdita ljut obraza,
    poznat hote ki ti prite,
kada lice s licem srite,
    od Rimljanof starih sliko!
Zadre grade, naša diko!
i Atene sva priliko!

Juraj Baraković
Zadar

ČEŽNJE I BOLESTAN MLADIĆ

Noć miriše sijenom. I zvijezdama sa svoda.
- Prođi preko prijelaza, dok mjesec ne prohoda,
pa poslušaj, molim te, kada sumrak dolazi:
tko to uvijek oko moje kuće prolazi!

Čuo sam ga noćas! Baš su negdje žita
spremala se krišom, da do jutra dozore,
a ja nisam mogo uzdržati više,
a ja nisam mogo, da ne otprem prozore:
i da žita dozore - -

Ujutro je pijesak gorio na drumu,
preko njeg je prošlo sedam rujnih makova;
ptice su me zvale, da idem u šumu,
a ja nisam mogo:
sudbina je takova...!

Putniče sa ceste, mila djevojko,
prođi preko prijelaza...ja sam bolestan,
pa pogledaj, molim te, kada sumrak dolazi,
tko to uvijek oko moje kuće prolazi...!

Đuro Sudeta 
Makarska - Svetište Vepric

srijeda, 10. veljače 2016.

SJETI SE, MORNARU, DA SI MORE

Potonuli su jedrenjaci (jedan za drugim) parobrodi tonu
Najvještiji se mornari voze u avionu.
Kolonije školjki na dnu se mora hrane
Madijerom skupocjene jahte i jeftine batane.
Sjeti se, mornaru, da si more.

U moru ima osamljeno središte:
Brod se do njega spušta i više se ne diže.
Jedan se samo mornar vraća, prljav od maziva
Pa, smrznut i iscrpljen, o nesreći kaziva.
Sjeti se, mornaru, da si more.

More je opustjelo ko tanjur posne juhe:
Nakon brodova, i kapetani pomrješe od tuge.
Tek koji vrlo bivši za rujanskih bonaca
Stoji na molu, sanja, jalovu udicu baca.
Sjeti se, mornaru, da si  more.

I tako se mnogo pospanih mornara besposleno šeta:
Sve više se i više odvajaju od svijeta.
Vraćaju se, korak po korak, palubi svoje lađe.
Oblače svečanu odoru i kapetanski kačket.
Sjeti se, mornaru, da si more.


Još jednom salutiraju na rubu mola:
Odsluže posljednju službu, ti svećenici mora.
I zatim ih tako, ukočene i ponosne,
Što reče gospar Ivo, fakini odnose.
Sjeti se, mornaru, da si more.

Nemirno već bordižam, od luke do luke selim se,
More se približava da i mene prelije.
Mijenjam brodove, zastave, gradove i žene,
Al more će konačno dostići i mene.
Sjeti se, mornaru, da si more.

Antun Šoljan
Makarska

utorak, 9. veljače 2016.

RASAP MENE

I dogodi se tako da imam dva tri srca
da imam glavu manje i neku ruku više
i visoka ramena daleko iznad vriska
da imam krv u krvi u krilu koja njiše
tepavo jedno sunce i tješi ga kad grca
i dogodi se da me odjednom ima mnogo
zaista mnogo ima pa postane mi bliska
ptica, toliko bliska pa da joj kažem zjeno
i prisna neka travka i drago ime njeno
pa da joj kažem glavo pa da joj kažem nogo

I dogodi se tako da trebaju mi prsti
da trebaju mi usne i da mi cvijeće treba
i dogodi se naglo da imam mnogo tijela
pa sjedim mu na rubu osluškujem mu plimu
a zjena raste raste ponestaje joj neba
zaljubilo se stablo u sjekiru i zimu
napustila me glava a zvijezda u me sjela
pa prožimlju me njeni korijeni britki čvrsti

I dogodi se tako da dođe k meni grana
pa da mi traži jeku i da mi uho traži
a pjevica mi neka oduzme čudo glasa
i dogodi se tako da ima me u raži
pa porezano stablo - ono je moja rana
ono su moje ruke što klasaju iz klasa

I dogodi se tako da neke ruke hoću
od mojih mnogo mekše i neku bijelju kožu
i ružu ljepše krvi što dvije dojke nosi
da oduži se vatri za vatru tijelom novim
pa pridruži se tada po istom čudu k voću
i dogodi se tako da cvijet od mene prosi
poneku moju glavu da izbjegne sam nožu

I dogodi se tako odjednom da me nema
na meni nigdje - čekam da ponovno mi vrati
daleka rijeka uho i šuma dio glasa
(a poklanjam joj drugi jer što bi šuma nijema)
i da mi vrate srce nemarne neke ptice
da mi se vrate prsti iz povaljanih vlati
da zatim vratim oči - jedno iz svakog klasa
i da mi zemlja vrati neizbrisano lice

I dogodi se tako da imam srca dvatri
da imam glavu manje i neku ruku više
da mi je ptica bliska pa da joj kažem zjeno
da iskopam joj škrapu u sebi i da njeno
ime od srca kidam i da joj vratim krilo
(da šapćem joj o suncu i o dobroti kiše)
da njivi kažem glavo i da joj kažem nogo
da raste krv u krvi i pjeva noć u vatri
i dogodi se tako da bilo me je mnogo
i dogodi se tako da malo me je bilo

Luko Paljetak
Makarska