RIJEČ JE O MAMI I TATI

U kući je svatko
bio radoznao:
tko se u koga
prvi zagledao?
Je li to bila mama?
Njoj to ne priliči,
pa ona je dama.
A tata?
Zar da prizna kako
šuljao
se okolo prozora i vrata?
I tako,
u kući još nitko ne zna
kako je to bilo.
No nije ni važno,
jer glavno je da se dogodilo. 

Vera Zemunić

 

Makarska

VOLJETI SE

Voljeti se otmjeno
Polako i bez žurbe
Voljeti se tako da se pomaknu oblaci sivi
Voljeti se da nas naša ljubav nadživi
Da joj premale budu dužine i širine
Da svijetom putuje
Kroz mirise cvijeća se vraća
Voljeti se tako
Da od nas uvijek naša ljubav bude jača
Da svoje gradove ima
Svoja mjesta
I svoje adrese
Da nas uspavljuje i budi
Da nas odnese gdje god želi
Da joj smetaju riječi i pogledi krivi
Voljeti se raskošno
Voljeti se da nas naša ljubav nadživi
U ovom životu draga
U ovom ispisanom krugu
Da se osjetimo važni i isplativi
Voljeti se tako
Voljeti se da nas naša ljubav nadživi

Željko Krznarić 

Makarska

U SVAKOM SLUČAJU TE VOLIM

Volim te uvijek, i kad se budiš,
I kad na licu šminke nemaš,
I kad si ljuta, i kad se čudiš,
I kad bez mene na ples se spremaš,
Uvijek te volim, hoću da znaš,
Volim te, ne znam kako da odolim,
U svakom slučaju te volim.
Volim te kad si blijeda i sjetna,
I kada bore imaš na licu,
Volim te kad si divlja i sretna,
I kad u ruci držiš pticu,
Kad ništa nećeš da mi daš,
Volim te, ne znam kako da odolim,
U svakom slučaju te volim.

Volim te uvijek, i kada sanjaš,
Kad ne pišeš mi, kad te nema,
Kada od mene stalno se sklanjaš,
Volim te kad si posve nijema,
Kad šutiš poput ribe baš,
Volim te, ne znam kako da odolim,
U svakom slučaju te volim.

Volim te uvijek, čak i tada,
Kad ne volim te, kad si sama,
Kad večer pada iznad grada,
Volim te kad se praviš dama,
Kad ne voliš me, kao sada,
U tome i jest život naš,
U svakom slučaju te volim,
U svakom slučaju te volim.


Luko Paljetak

Makarska

ZAPIS O ZIMI

To nije zima i tu nema zime:
U gradu osta od nje samo ime.

Ona je tamo gdje zavija vuk,
Gdje snijeg je visok i jedva se hoda.
Na silnoj ravni gdje je svečan muk
Beskrajnih polja i zamrzlih voda.

Dobriša Cesarić

Solin - rijeka Jadro

PRIČA O PTICI

Negdje postoji ptica i ta je ptica moja
i cvrkuće i leti i među lišće sjeda
i odavno se znamo - ali ja ne znam koja
koja je moja ptica, koja me ptica ide
znam samo da se znamo znam da me ona gleda
samo ja ne vidim je a svi je drugi vide
i svi je dobro znaju; kažem ja ptici svojoj
jesi li ptico možda nalična drugoj kojoj
ne govori mi ništa ali znam da se smije

Postoji moja ptica koja se negdje krije
i postoji i pjeva, ja ponekad je kušam
da vidim je li moja da nije druga neka
pa pobjegnem u kamen ona me tamo čeka
i pjeva mnogo ljepše i ja je opet slušam
i znam: postoji ptica i ta je ptica moja
i poznamo se dugo ali ja ne znam koja

Ipak se svakog dana ponovo ptici javim
pričam joj neku priču o proljećima samim
pa uzmem negdje nebo i obojim ga plavim
svoj udio u suncu u kutak negdje stavim
posadim malo drvo i čekam, pticu mamim
dozivam svoju pticu - u neizmjernom broju
tad slete mnoge ptice ptice sa sviju strana
i vise kao zvonca na vjetru s onih grana
a ja tek sada ne znam prepoznat pticu svoju

Znam samo da je blizu zaklopim oči stojim
pa preplaše se ptice noževa moga znoja
i pobjegnu ja čekam i pogledat se bojim
odjednom usred vida sunčanica zazveči
još jedna ptica ima u stablu ptica moja

i ne pitam je ništa u krv zakopam riječi
pa gledamo se samo, dva poznata smo lica
toliko smo se puta i vidjeli i sreli
a nismo znali tko smo ni zašto smo to htjeli
postoji jedna ptica luda a moja ptica

Luko Paljetak

Makarska - Grlica

KUTIJA KOJA POKAZUJE KAKVO ĆE BITI VRIJEME

U malom paviljonu stanuje dama jedna
a njen gospodin živi do nje u sobi drugoj,
ona je nasmiješena vitka i vrlo čedna
na glavi ima šešir, u haljini je dugoj:
u šetnju oni tiho izlaze svakog dana,
gospodin i ta dama lijepa i nasmijana.

Gospodin ima tamni kišobran, uvijek nosi
kravatu, crni kaput i hlače uske, sive,
dama se ljupko smješka i drži cvijet u kosi;
u paviljonu malom spokojno sami žive,
u šetnju oni tiho izlaze svakim danom,
ta dama i taj vitki gospodin s kišobranom.

Gospodin ide vani samo kad kiša lije,
kišobran drži mirno i lagano se šeta,
a dama pojavi se samo kad sunce grije
vitka i nasmiješena, rumena poput cvijeta,
čim pojavi se oblak ona se smjesta skrije
a pokaže se tiho gospodin kao prije.

Pa zatim opet ona iziđe kad je vruće
i lagano se šeta kroz mladu travu cvjetnu,
gospodin tada stoji miran i sam kod kuće;
izlaze svakog dana a nikad se ne sretnu:
čim pojavi se oblak ona se smjesta skrije
a pokaže se tiho gospodin kao prije.

Lagano tako redom gospodin zatim dama
gospodin zatim dama izlaze tiho vani,
on sa tamnim kišobranom a ona uvijek sama,
a ne mogu se sresti — polako teku dani
u paviljonu malom borave oni skriti
vezani neprimjetno jednom tankom niti.

Luko Paljetak

Zagreb - Maksimir - Paviljon Jeka

ZALJUBLJEN U LJUBAV

Volio sam je
kao travu
i kao jasenje,
ko trstiku i kanarinca,
ko uspavanku
i majčino buđenje.
Zaljubio sam se u nju,
u malu djevojku,
u njezine prste nemoćne
u struk kostelje moje
zelene.

Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.

Nju, u čijim se kosama
migoljila magla,
nju, čiji je vrat
skladni snop žita,
čiji je hod
šetnja paprati.

Nazivao sam je
vidrom i lasicom,
rijekom i pašnjakom,
srnom
i janjetom.

Jer se svlačila kao zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica.

Volio sam je kao ženu,
ko dijete,
ko brata,
volio sam je kao mir
i kao povratak;
nju, vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.


Josip Pupačić

Cetina