KUTIJA KOJA POKAZUJE KAKVO ĆE BITI VRIJEME

U malom paviljonu stanuje dama jedna
a njen gospodin živi do nje u sobi drugoj,
ona je nasmiješena vitka i vrlo čedna
na glavi ima šešir, u haljini je dugoj:
u šetnju oni tiho izlaze svakog dana,
gospodin i ta dama lijepa i nasmijana.

Gospodin ima tamni kišobran, uvijek nosi
kravatu, crni kaput i hlače uske, sive,
dama se ljupko smješka i drži cvijet u kosi;
u paviljonu malom spokojno sami žive,
u šetnju oni tiho izlaze svakim danom,
ta dama i taj vitki gospodin s kišobranom.

Gospodin ide vani samo kad kiša lije,
kišobran drži mirno i lagano se šeta,
a dama pojavi se samo kad sunce grije
vitka i nasmiješena, rumena poput cvijeta,
čim pojavi se oblak ona se smjesta skrije
a pokaže se tiho gospodin kao prije.

Pa zatim opet ona iziđe kad je vruće
i lagano se šeta kroz mladu travu cvjetnu,
gospodin tada stoji miran i sam kod kuće;
izlaze svakog dana a nikad se ne sretnu:
čim pojavi se oblak ona se smjesta skrije
a pokaže se tiho gospodin kao prije.

Lagano tako redom gospodin zatim dama
gospodin zatim dama izlaze tiho vani,
on sa tamnim kišobranom a ona uvijek sama,
a ne mogu se sresti — polako teku dani
u paviljonu malom borave oni skriti
vezani neprimjetno jednom tankom niti.

Luko Paljetak

Zagreb - Maksimir - Paviljon Jeka

ZALJUBLJEN U LJUBAV

Volio sam je
kao travu
i kao jasenje,
ko trstiku i kanarinca,
ko uspavanku
i majčino buđenje.
Zaljubio sam se u nju,
u malu djevojku,
u njezine prste nemoćne
u struk kostelje moje
zelene.

Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.

Nju, u čijim se kosama
migoljila magla,
nju, čiji je vrat
skladni snop žita,
čiji je hod
šetnja paprati.

Nazivao sam je
vidrom i lasicom,
rijekom i pašnjakom,
srnom
i janjetom.

Jer se svlačila kao zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica.

Volio sam je kao ženu,
ko dijete,
ko brata,
volio sam je kao mir
i kao povratak;
nju, vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.


Josip Pupačić

Cetina

ONOLIKO KOLIKO

najradije bih te pitao
kako te je pitala majka
kako je mene pitala mati
koliko me imaš rado

da raširiš ruke
onoliko koliko

Ivan Golub

Vodice

DALMATINSKE MADONE

Dalmatinske madone imaju male ribe
u očima i češalj od riblje kosti bijele
u kosi, grudi sitne, i kao da se libe
pokazat da su dijete rodile, premda žele.

Imaju srce kao kapulu malu ljutu
i smokvu što se suši na suncu, drže dijete
na koljenu i more gledaju, dok u kutu
u mreži poput sipa anđeli božji lete.

U sumrak tihim glasom pjevaju kao cure:
u krilu mome, dušo, najlipše cvitje cvate,
a srce kuca za te, a srce kuca za te....

Naglo zadrhte malo kao da im je zima,
zatim u južne zvijezde očima lijepim zure,
oseka im u tijelo nadolazi i plima.

Luko Paljetak

Kaštel Novi - pogled na Kaštel Štafilić

FAUN I NIMFA

Neutješno plaču posljednje frule pastira
faun se sa nimfom u  mrak šume gubi
(sunce je na nebu zlatna, razmrskana lira).

Danas su cio dan trčali svijetlim ravnicama,
i skupiv opaljene ruke oko ustiju
visoko u zraku dovikivali pticama.

Sa brda su se u nizinu kotrljali,
kose su im bile pune lišća,
sa blistavim su očima u šumnu rijeku srljali.

Iz vinograda su dozrele grozdove krali
i pohlepno ih suhim ustima gutali;
uvukli se u mračni vrt starog dvorca,
nemirno su vijaugavim stazama lutali.

Rastvorili su vrata tamne kapele
i pobjegli vrisnuvši od straha;
na oltaru se kipovi kao lešine bijele.

Došli su do starog jezera,
u hladnoj, mirnoj vodi se okupali,
šalili su se i smijali glasno
kada su duboko u mulj upali.

A sada tihi leže u mračnoj šumi;
ona mu iz frule zemlju  vadi,
dok nad njima bog mirno pjevajući
zvijezde gradi.

Vjekoslav Majer

Split - Kaštelet - Meštrovićeve Crkvine

BEZBRIŽNO JUTRO

Split - Kaštelet -Obojena svjetlost

Rumeni paž u malim, zlatnim cipelama
dotrčao je veselo do grma,
na umirući mjesec nad granjem baca
ružičasta vela.

A onda nasmiješen potrči na vrh brda
i s dugom, blještavom trubljom zove sunce,
pa začudiv se jako da ga još nema
zatrubi novom snagom.

Nato u duboku šumu uleti
gdje po stazama još zvijezde leže
i razgovijetnim, jasnim glasom zove
po imenu sve ptice.

Onda se na visoki toranj uspne
udari u najviše, svijetlo zvono,
a golubovi se preplašeno razlete
zbunjeni u snu.

A onda pred tvoju kuću dođe
i kada se pojaviš na prozoru
s rukom na srcu ti se pokloni duboko
u malim, zlatnim cipelama što blješte.

Vjekoslav Majer

JUTRO PJESNIKA

Zemljo, tvoj me zvučni rog
podigne sa loga mog.

Protarem iz oka san.
Kao plašt iz zlata tkan
oko tijela pane dan.

Oko mene svečan muk.
Prema suncu napnem luk.

I strelica skine s neba
koliko mi za dan treba:
malo zlata. Malo hljeba.

Vjekoslav Majer

Split - Obojena svjetlost