SVE JE TVOJE

Sve je skriveno tvoje javno
Ti ljubiš posebno i nadasve slavno
Ti ljubiš tako kao da pečat ostavljaš
I sve znaš i ništa ne pretpostavljaš
Sve je u ovoj ljubavi našoj
Sve čežnje i čari
Sve tvoje je skriveno a tako javno
S tobom se u mladost vraća
S tobom se ne stari

Željko Krznarić 

Šibenik

JEDINO TEBI

Jedino sam Tebi mogao pjesmom do srca
I jasno sagledati drugu obalu
Jedino sam s Tobom mogao u večernje slike
Varkom ulaziti bez suvišnih riječi
Jedino zbog Tebe morao sam se odreći
Svojih godina i pjesama
Kad sam u svađi sa svijetom
Na Tvom tijelu najljepšu baladu stvarao
Od Tvoja dva oka u koja se sunce zaglavilo
Od Tvojih ruku
Kao da me cvijeće na livadama zvalo
Jedino sam Tebi mogao
Svoj život u naručje položiti
Jer svi su me drugi varali i malo mi dali
Jedino sam tebi ruke na ramena mogao staviti
A da me ne zaboli moja nemoguća duša
Navikla na raskršća i ceste
Jedino tebi
I uvijek će rijeke
U tom pravcu kretati žurno
Kad me nebo prepolovi i na smrt pripremi
Neće to biti ni tako teško
Kod tebe će sunce biti i pjesma
Jedino ću Tebi i poslije smrti
Svoju zvijezdu dovoditi
Da ti lice ne potamni od svega

Jer tebi sam jedino znao
Do srca pjesmom doći
I pomalo zaustaviti život
Da te tako grubo ne zaboli tišina
Iza moga lica
Iza moga tijela.

Željko Krznarić
 

Solin

DVIJE OBALE

Mi smo dvije obale,
dvije obale što se ne mogu nikada sresti.
I neka smo dvije obale
i neka naše vode između nas plove,
i neka sve između nas plovi,
i neka vječno nepoznato između nas plovi.

I sve je naše dozivanje preko vode,
i sve je naše da se ne smijemo sresti,
i da se na izvor ne možemo vratiti
gdje smo jedno bili.

Svjetlost nas zbratimljuje,
misao nas ostvaruje
i ljubav u liku oblaka javlja se
nad nama obalama.

O, mi smo tako dvije sretne obale
što se ne mogu sresti, sretni
da smo jedno na izvoru vode bili.

Šime Vučetić

Krka

RIJEKA I MORE

On je rijeka, a ja sam more.
Njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. Ja ih slušam
kako huče u tijesnom koritu
probijajuć se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.

Ja sam nestrpljivo more. On je rijeka.
Njegove lađe nisu moje lađe.
Njegove ptice nisu moje ptice.
Ali njegovim lađama ja sam sidrište
gdje je dopušteno sjesti uz vatru
i smiješiti se jednoj priči
zbog koje se gubi smionost.
Njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleći da ih otimlje oceanu.

On je prispjela rijeka. Ja sam more.
Moje obale postaju njegove obale.
Moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
Moja beskrajnost postaje njegov mir.

Vesna Parun 

Krka

NARANČA

Dohvatih naranču sa stola,
I najedanput
U svijesti mi sinu:
Sada je zima.
Neprijazna, duga,
A ja u ruci držim komad juga.

I zlati mi se naranča u ruci.

Sačuvala je malo južnog sunca
Na svojoj kori,
I smije se,
I miriše,
I gori.

Dobriša Cesarić 

Split

GREMO MI PUNTARI

Meu cimenton, meu caklon išćen svoju mladost propetu,
Ovde, di još reste didov bor.
(Tako san voli ovi bor, a tako san lako otiša u svit!)
Kâ tujin gledan didov bor.
Ostari o' sunca, mraza, vitra bor, didov bor,
sada tuji bor, i išćen svoju mladost propetu.
I ka' čujen slaki ča i ispružin ruku, smije mi se tuja divojka.


Drago Ivanišević

Split

BLAGOSLOV BARKE

Ti još nisi vodu s provon razgrnula
Ni z veslon ni z jidron nisi bordižala.
Ležiš na kamenju sušeć mlado drivo,
z jutra stežuć hlad svoj priko svega žala.

A more pomalo z rišpeton te tiče
povidajuć štoriju od Nojine arke;
i gledaš nas miće prid tvojon lipoton;
i znaš da odvika i ljudi su barke.

Budi nova kuća! Ja te z vodon škropin,
z vodon od Trih kralji, slanon, blagoslovnon,
z forcon od bonace, nevere i pine.

I da oni dan kad sve na novo bude
zdelano nad moren, s nami da se staneš
nad zvitrenin valon, drivo od sudbine.

Daniel Načinović

Makarska