nedjelja, 10. siječnja 2016.
subota, 9. siječnja 2016.
GREMO MI PUNTARI
Meu cimenton, meu caklon išćen svoju mladost propetu,
Ovde, di još reste didov bor.
(Tako san voli ovi bor, a tako san lako otiša u svit!)
Kâ tujin gledan didov bor.
Ostari o' sunca, mraza, vitra bor, didov bor,
sada tuji bor, i išćen svoju mladost propetu.
I ka' čujen slaki ča i ispružin ruku, smije mi se tuja divojka.
Drago Ivanišević
![]() |
Split |
petak, 8. siječnja 2016.
BLAGOSLOV BARKE
Ti još nisi vodu s provon razgrnula
Ni z veslon ni z jidron nisi bordižala.
Ležiš na kamenju sušeć mlado drivo,
z jutra stežuć hlad svoj priko svega žala.
A more pomalo z rišpeton te tiče
povidajuć štoriju od Nojine arke;
i gledaš nas miće prid tvojon lipoton;
i znaš da odvika i ljudi su barke.
Budi nova kuća! Ja te z vodon škropin,
z vodon od Trih kralji, slanon, blagoslovnon,
z forcon od bonace, nevere i pine.
I da oni dan kad sve na novo bude
zdelano nad moren, s nami da se staneš
nad zvitrenin valon, drivo od sudbine.
Daniel Načinović
Ni z veslon ni z jidron nisi bordižala.
Ležiš na kamenju sušeć mlado drivo,
z jutra stežuć hlad svoj priko svega žala.
A more pomalo z rišpeton te tiče
povidajuć štoriju od Nojine arke;
i gledaš nas miće prid tvojon lipoton;
i znaš da odvika i ljudi su barke.
Budi nova kuća! Ja te z vodon škropin,
z vodon od Trih kralji, slanon, blagoslovnon,
z forcon od bonace, nevere i pine.
I da oni dan kad sve na novo bude
zdelano nad moren, s nami da se staneš
nad zvitrenin valon, drivo od sudbine.
Daniel Načinović
![]() |
Makarska |
srijeda, 30. prosinca 2015.
ponedjeljak, 28. prosinca 2015.
ZEMLJA
Sad se budi zemlja teška, diže tijelo iz sna pusta.
U maglama skriva lice, proteže se , al' ne usta.
Jošte leže i ne diše, neg' duboko, tromo tutnji;
trava prva začinje se u nevidnoj nekoj šutnji.
Sa dna tamna korijenje se izvinulo i, u bilju,
zabrizgalo čistom krvlju, što u svemu gori žilju.
Zemlja zove. Podrhtava. Svoju muklu žudnju ne zna
i u snu se vjetru daje. Do zadnjega on je bezdna
živo sjeme razasuo. Ona gori. Ona pruža
svoje tijelo. Otkrivena, ko velika neka ruža.
Hoće kišu, hoće sunca, i u magli, i za jasna
jutra žudi, savija se, bezumna i tako strasna!
I dok šumne vode teku, i dok kiša kamen mrvi,
ona vrisne i, u rastu, bjesni bolno, sve od krvi!
Ogladnjela, teška zemlja, o uštapu i za mlađa
u nebo se hoće dići, hoće jednom već da rađa.
Zlatko Tomičić
U maglama skriva lice, proteže se , al' ne usta.
Jošte leže i ne diše, neg' duboko, tromo tutnji;
trava prva začinje se u nevidnoj nekoj šutnji.
Sa dna tamna korijenje se izvinulo i, u bilju,
zabrizgalo čistom krvlju, što u svemu gori žilju.
Zemlja zove. Podrhtava. Svoju muklu žudnju ne zna
i u snu se vjetru daje. Do zadnjega on je bezdna
živo sjeme razasuo. Ona gori. Ona pruža
svoje tijelo. Otkrivena, ko velika neka ruža.
Hoće kišu, hoće sunca, i u magli, i za jasna
jutra žudi, savija se, bezumna i tako strasna!
I dok šumne vode teku, i dok kiša kamen mrvi,
ona vrisne i, u rastu, bjesni bolno, sve od krvi!
Ogladnjela, teška zemlja, o uštapu i za mlađa
u nebo se hoće dići, hoće jednom već da rađa.
Zlatko Tomičić
![]() |
Plitvice - Prošćansko jezero |
srijeda, 23. prosinca 2015.
BADNJAK
Saonice kližu po tihome putu;
Svud rojevi bijelih se razlijeću pčela,
Zašutjela polja i gajevi pusti,
A budna je noć samo sanjarska, bijela.
U jelik smo zašli u duboku tamu,
I pošao šapat niz mračnu daljinu,
Ko mirisne priče iz djetinjskih dana,
I slika nam draga pred očima sinu:
U ruci nam jabuke zlatne, i s jele
Sve iglice sipe na rudaste vlasi,
Dok slušamo bakina pričanja tihi,
Da čut je i svjećicu, kako se gasi.
O anđelim' priče - još ljepšim od našeg,
Što lebdi nad drvcem i trepte mu krila,
O velikom cvijeću u ukletom vrtu,
I koraljnom dvoru, gdje zlobna je vila.
O ponoćnom nebu nad ledenom pustom,
Kud snježnom sa kraljevnom jeleni hite,
O obalam' cvjetnim, gdje sanje se roče
U mjeseca srebru uz paome vite -
Je l' sjećaš se najljepše priče o Onom,
Kog zvali su Ljubav - ko kraljevsko čedo
On bio je krasan i sažalnim okom
Svu bijedu i budućeg ljudstva je gledo.
A nije ni imo kud glavu da sklone
I nikakva blaga do srca svoga -
A dao ga ljudma; al raspeše Njega.
Tad istom su znali, da raspeše Boga.
Na oku ti topi se pahulja snijega
I kliže se kap poput suze male.
Talasa se zvonjava s drevne kapele,
Na nebu polako zvijezde se pale.
Saonice lete po bijelom putu,
Sa pramova zlatnih ti pahulja pada,
Kad glavu si sklonila k meni i pitaš:
"Zar zbilja je ljubav umrla tada?!"
Dragutin Domjanić
Svud rojevi bijelih se razlijeću pčela,
Zašutjela polja i gajevi pusti,
A budna je noć samo sanjarska, bijela.
U jelik smo zašli u duboku tamu,
I pošao šapat niz mračnu daljinu,
Ko mirisne priče iz djetinjskih dana,
I slika nam draga pred očima sinu:
U ruci nam jabuke zlatne, i s jele
Sve iglice sipe na rudaste vlasi,
Dok slušamo bakina pričanja tihi,
Da čut je i svjećicu, kako se gasi.
O anđelim' priče - još ljepšim od našeg,
Što lebdi nad drvcem i trepte mu krila,
O velikom cvijeću u ukletom vrtu,
I koraljnom dvoru, gdje zlobna je vila.
O ponoćnom nebu nad ledenom pustom,
Kud snježnom sa kraljevnom jeleni hite,
O obalam' cvjetnim, gdje sanje se roče
U mjeseca srebru uz paome vite -
Je l' sjećaš se najljepše priče o Onom,
Kog zvali su Ljubav - ko kraljevsko čedo
On bio je krasan i sažalnim okom
Svu bijedu i budućeg ljudstva je gledo.
A nije ni imo kud glavu da sklone
I nikakva blaga do srca svoga -
A dao ga ljudma; al raspeše Njega.
Tad istom su znali, da raspeše Boga.
Na oku ti topi se pahulja snijega
I kliže se kap poput suze male.
Talasa se zvonjava s drevne kapele,
Na nebu polako zvijezde se pale.
Saonice lete po bijelom putu,
Sa pramova zlatnih ti pahulja pada,
Kad glavu si sklonila k meni i pitaš:
"Zar zbilja je ljubav umrla tada?!"
Dragutin Domjanić
![]() |
Split - katedrala Sv Duje |
JASLICE
Da je Isus imao zipkicu,
bilo bi mu ljepše.
Da je Isus imao dekicu,
bilo bi mu mekše.
Da je Isus jastučić imao
toplo bi mu bilo,
ali njegova volja je bila
da se drukčije zbilo.
Da se rodio u zimskoj noći
u bijednoj štalici, na hladnoći.
I trda slama ležaj mu bila,
a Majka ga je u rubac povila.
Da bogat bude,
on nije htio,
zbog siromaha
on se i rodio.
Vera Zemunić
bilo bi mu ljepše.
Da je Isus imao dekicu,
bilo bi mu mekše.
Da je Isus jastučić imao
toplo bi mu bilo,
ali njegova volja je bila
da se drukčije zbilo.
Da se rodio u zimskoj noći
u bijednoj štalici, na hladnoći.
I trda slama ležaj mu bila,
a Majka ga je u rubac povila.
Da bogat bude,
on nije htio,
zbog siromaha
on se i rodio.
Vera Zemunić
![]() |
Split - Jaslice u Crkvi Sv Frane |