BLAGOSLOV BARKE

Ti još nisi vodu s provon razgrnula
Ni z veslon ni z jidron nisi bordižala.
Ležiš na kamenju sušeć mlado drivo,
z jutra stežuć hlad svoj priko svega žala.

A more pomalo z rišpeton te tiče
povidajuć štoriju od Nojine arke;
i gledaš nas miće prid tvojon lipoton;
i znaš da odvika i ljudi su barke.

Budi nova kuća! Ja te z vodon škropin,
z vodon od Trih kralji, slanon, blagoslovnon,
z forcon od bonace, nevere i pine.

I da oni dan kad sve na novo bude
zdelano nad moren, s nami da se staneš
nad zvitrenin valon, drivo od sudbine.

Daniel Načinović

Makarska

NOVOGODIŠNJI VLAK

Jedne noći iznenada,
u stanicu moga grada
na nečujan neki znak
stigao je čudan vlak.

Kad sam bolje pogledao,
u čudu sam čitat stao,
uzduž vlaka krupna slova:
GODINA SE VOZI NOVA.

E, pa sretna bila svima –
Velikim i malenima!

Stjepan Jakševac

Split

ZEMLJA

Sad se budi zemlja teška, diže tijelo iz sna pusta.
U maglama skriva lice, proteže se , al' ne usta.
Jošte leže i ne diše, neg' duboko, tromo tutnji;
trava prva začinje se u nevidnoj nekoj šutnji.
Sa dna tamna korijenje se izvinulo i, u bilju,
zabrizgalo čistom krvlju, što u svemu gori žilju.
Zemlja zove. Podrhtava. Svoju muklu žudnju ne zna
i u snu se vjetru daje. Do zadnjega on je bezdna
živo sjeme razasuo. Ona gori. Ona pruža
svoje tijelo. Otkrivena, ko velika neka ruža.

Hoće kišu, hoće sunca, i u magli, i za jasna
jutra žudi, savija se, bezumna i tako strasna!
I dok šumne vode teku, i dok kiša kamen mrvi,
ona vrisne i, u rastu, bjesni bolno, sve od krvi!
Ogladnjela, teška zemlja, o uštapu i za mlađa
u nebo se hoće dići, hoće jednom već da rađa.

Zlatko Tomičić

Plitvice - Prošćansko jezero

BADNJAK

Saonice kližu po tihome putu;
Svud rojevi bijelih se razlijeću pčela,
Zašutjela polja i gajevi pusti,
A budna je noć samo sanjarska, bijela.
U jelik smo zašli u duboku tamu,
I pošao šapat niz mračnu daljinu,
Ko mirisne priče iz djetinjskih dana,
I slika nam draga pred očima sinu:
U ruci nam jabuke zlatne, i s jele
Sve iglice sipe na rudaste vlasi,
Dok slušamo bakina pričanja tihi,
Da čut je i svjećicu, kako se gasi.
O anđelim' priče - još ljepšim od našeg,
Što lebdi nad drvcem i trepte mu krila,
O velikom cvijeću u ukletom vrtu,
I koraljnom dvoru, gdje zlobna je vila.
O ponoćnom nebu nad ledenom pustom,
Kud snježnom sa kraljevnom jeleni hite,
O obalam' cvjetnim, gdje sanje se roče
U mjeseca srebru uz paome vite -
Je l' sjećaš se najljepše priče o Onom,
Kog zvali su Ljubav - ko kraljevsko čedo
On bio je krasan i sažalnim okom
Svu bijedu i budućeg ljudstva je gledo.
A nije ni imo kud glavu da sklone
I nikakva blaga do srca svoga -
A dao ga ljudma; al raspeše Njega.
Tad istom su znali, da raspeše Boga.
Na oku ti topi se pahulja snijega
I kliže se kap poput suze male.
Talasa se zvonjava s drevne kapele,
Na nebu polako zvijezde se pale.
Saonice lete po bijelom putu,
Sa pramova zlatnih ti pahulja pada,
Kad glavu si sklonila k meni i pitaš:
"Zar zbilja je ljubav umrla tada?!"

Dragutin Domjanić 

Split - katedrala Sv Duje

JASLICE

Da je Isus imao zipkicu,
bilo bi mu ljepše.
Da je Isus imao dekicu,
bilo bi mu mekše.

Da je Isus jastučić imao
toplo bi mu bilo,
ali njegova volja je bila
da se drukčije zbilo.

Da se rodio u zimskoj noći
u bijednoj štalici, na hladnoći.
I trda slama ležaj mu bila,
a Majka ga je u rubac povila.

Da bogat bude,
on nije htio,
zbog siromaha
on se i rodio.

Vera Zemunić

Split - Jaslice u Crkvi Sv Frane

SUZDRŽANA BALADA

To je ono: bezruk u samoći
Izmislio si bajku o ljubavi, plesu i
vinu
Ti si od onih što se vraćaju s potajnim
granatama
Pa se neočekivano dijele na otpatke

Ali budi tu više od jednog života
Budi kao zid - po strani, a stalno
prisutan
Kao prostor, napokon, koji se odrekao
izgleda
Da bi nadmudrio izdaju

U tome je veličina poraza - da čovjeka
posve oslobodi
Da više ne mora strepiti da više ne mora
skupljati
I budeš li otvoren kao vrata ruina
Svi će putovi voditi kroz tebe


Slavko Mihalić

Solin - Salona - Amfiteatar

REČENICE BEZ SMJERA

Dok si ti, oče, nabranih obrva
sjekao u šumi visoka, snažna stabla
i nešto mudrovao o tome kako jasen,
grab, hrast, dakle i bukva nisu bez duše,
ja sam osamljen na kosini jednostavno čekao
koji će ogranak prvi vrisnuti.

Danas grohotom smije se cijela šuma
ako ne udarim sjekirom tamo gdje treba
ili ako iz neočekivanog smjera (jutarnja
svjetlost?) visoko ponad glave siječem
i promatram kako iz truleži diže se magla
i na drugu stranu brda odlazi.

Oče moj, ti si dugo radio na pruzi
kao što i ja danas radim na metafori.
Dakako, jednom ćemo samo nas dvojica pričati
o tome kakav je promet pod zemljom i tko sada
održava prugu, podmazuje i okreće skretnice
i zašto putnički u žurbi prema Zagrebu
gubi svoje vagone i raspada se
u ove rečenice bez smjera?

Željko Knežević

Plitvice