subota, 5. prosinca 2015.

KRAMPUSOV OGLAS

Djeco, ne slušajte
što Nikola vam veli.
Neka vam nabavi računala
ako uredna pisma želi.
Uostalom, tko mu je kriv
što je star i što čitati ne vidi.
A vi pišite što ružnije možete,
neka se nitko zbog toga ne stidi.
A ni neurednih soba
neka se djeca ne boje.
Zato Nikola Sveti
ima anđele svoje.
Sve vam to poručuje krampus,
koji samo zločestu djecu cijeni,
jer trebat će mu i više šiba
što vi budete neposlušni i lijeni.

Nevenka Videk
Split -City Center1

petak, 4. prosinca 2015.

OGLASI SVETOG NIKOLE

Svim djevojčicama i dječacima
na znanje i ravnanje:
Pripazite na pisanje!
Slova k'o jaja, kvake i kljuke
zadaju mi nevolje i muke.
Ne mogu vaša pisma pročitati
pa anđele moram neprestano
nešto pitati.
Zato da bi se izbjegle
kojekakve zbrke, zabune,
zamjene i hrpe problema
upozoravam vas na vrijeme:
Reklamacije nema!

Svi dječaci i djevojčice,
pripremite čiste cipelice.
Do šestog prosinca
prozori neka blistaju
poput sunca,
a i sobe neka ne budu
u neredu, molim.
Po razbacanim igračkama
hodati ne volim!
Također, uvečer pokušajte
što prije zaspati
da bih se mogao
u kuće ušuljati
i nesmetano darove podijeliti,
kako biste se ujutro mogli veseliti.

Nevenka Videk
Solin



četvrtak, 3. prosinca 2015.

KAKO TO BIVA

Prokazan onako kako to i biva:
po jednom od svojih. Priveden
negdje pred zoru u sate kada se
ne vidi i ne čuje.

A pamte ga s raskrižja
gdje putovi vode gore
i dolje, tamo i ovamo.
Pamte ga po životu
koji je odudarao i po
odsjaju u njegovim očima.

Trećega dana po uhićenju
čula se već glasnija priča:
ima ti nešto! A četvrtog,
petog i šestog dana još
glasnija: ima, ima tu nešto!

Onda je narod utihnuo. kako to
obično biva.

Potom je uslijedio sud, pa presuda
i pečat. Ispod pečata: ima pravo
na žalbu ili nema pravo na žalbu.

Kao što obično biva: ima te
                                  nema te.

Ivan Tolj

Split

srijeda, 2. prosinca 2015.

JABLANOVI SE PLAŠE OLUJE

U suton jablanovi podižu glave
i čude se: tko će to večeras u drvored doći,
da ga nebesa blistavim rujem slave
i pozdravne mu vatre pale na rubovima noći?

Oni primiču glave, tiho, jedan uz drugoga,
jer ne znaju što su im sjene tako blijede.
Zar su možda od tog čekanja dugoga
osjetili kako im kose starački sijede?

Njihova vitka koljena počinju sad već da strepe.
Velikim očima gledaju u tamu gustu.
Boje se da od munja ne oslijepe.
Tko će ih onda voditi kroz noć gluhu i pustu?

U mrtvom mraku oni za milost mole
i znadu: da su im sjene sve tanje i sve žuće.
Zavjetuju se: ako i ovu jezivu noć prebole,
cjelo će jutro suncu pjevati zahvalnice vruće.

Ivo Kozarčanin
Solin - Spomenik Isusu Kristu


ponedjeljak, 30. studenoga 2015.

PAS

U pustim brdima između Marbelle i Ronde
Što nemilosrdno sjećaju na naš rodni Velebit;
Koja bi mogla biti Velebit
A nisu Velebit
Kao što bih ja mogao biti bog
A nisam bog
- Da vam pravo rečem
Okružen zemaljskim mulcima
Jedva uspijevam biti polučovjek

U tim brdima dakle
Moj stariji brat Pero i ja
- S odgovarajućim gospođama -
Susreli smo jednom psa
Kojem je automobil oderao
Čitavu lijevu stranu tijela:
Mogli smo jasno vidjeti razvaljena rebra
Crnu rupu iza lopatice
Crijeva oko kojih se rojahu muhe.

Usporili smo vožnju kao da smo naišli na sprovod.
Pas je također zastao
Okrenuo glavu koliko je mogao
Ili koliko je bilo dovoljno
Da nas ravnodušno pogleda krajem oka
I kao s nekom nadom
Kao s namjerama koje nadmašuju razum
Nastavio hod po usijanoj kaldrmi
U pravcu mora i smrti.

Možda se vraćao da krepa
U rodnom selu?
Možda je tražio gospodara, budući pas?
Moždao je mozgao o krajnjoj svrsi
Pasjeg života, o tome
Da je mogao biti savršen pas
Kao što sam ja mogao biti savršeni bog
A ovako smo zapravo svatko na svoj način
Samo leševi u pokretu.

Uostalom,
Kako biste se vi ponašali
Na njegovu mjestu?
Razmislite što bi bila vaša poruka mlađima!

U mutnom pasjem pogledu
Ukoliko je uopće nešto odražavao
Bila je samo zastrašujuća okolnost
Da je rodno selo daleko
I da gora iskustva tek dolaze.

Boris Maruna 
Makarska

DIJETE

Htjelo je dijete da moli,
da se potuži,
sa zričkom, sa travom,
s malom vrbom na otoku,
 s mjesecom u potoku,
Isusu!...

Htjelo je da ga moli,
da mu pripovijeda o bolesnom psu
o kozici s kojom se svaki dan vere u brda,
kako mu drača tvrda
nožice bose para,
kako mu oteše koricu crnog hljeba.

Htjelo je dijete
da se potuži, da se izjada,
a tog je toliko bilo -
da je zaboravilo!...

Đuro Sudeta
Solin

nedjelja, 29. studenoga 2015.

POGLEDI U PRASKOZORJU

Povedi me, glasu dobroga vrača, iz ovih mračnih zabiti
prama širini svijeta
da na dohvatu zlatnih ruđenja daljine sačekam dane,
kad će život biti sreća, a veliko zadovoljstvo bitisati.

Još se nisu rodili svi koji trebaju, niti je sva trava nikla.
Mnoge još oči neprobuđene spavaju kao obećana ljubav,
ni pružena ruka grčevito pokretom nije izvukla iz čovjeka
njegovo najbolje djelatno blago.

U svojoj zipci još spava vojska čovječanstva
i zadatak da krči i gradi, i da blagosilje.
Cijele su bašte cvijeća što se ne smiješi danu,
najdraže ptice nisu još ni zapjevale.
Bit će radosno sutra, kao juče što nije bilo sveto.

Moja grud udiše miris iz grudi budućnosti,
moje oči zure u obrise, dalje od granice stvari,
Oh, znade nada da me podraga i da me poljubi tiho,
neko sunce od lijepe slutnje čak ovamo utješno žari.

Neku svjetliju kob smo zaslužili kada smo lomili koplja
za lozinke vrline, časti, duha i prava.
Naš će usud da u meso čina pređe iz prediva misli,
iz kosti, iz krvi i iz zdušnih nerava.

Svijet nije na rubu propasti, u bdenje Sudnjega dana.
Jedna se zvijezda rađa kao znak novoga reda.
Tok svjetlosti je melem mojih najtežih rana,
zemlja je tako mlada, a pravednici djeca.
Ja upirem pogled u skazaljku budnoga sata,
jer znadem da ćeš, novosti, s dobrim pogledom majke,
i prije reda, na vrijeme, i neznana ući na vrata.

Ne budi škrta s ljubavi,
ne vagaj na tezulji strogoj sva dobrotvorna djela!
Ja ću dug pošteno otkupiti,
dok imam u srcu vatre i zahvalnost usred čela!
I čvrsto se ufam da ličnost toliko bogatija biva
koliko više prima da bi vratila dalje.

Povijest je ljudska duga sablasna mora
u mirisu grobnica i truleži antikvarijata.
Prava će povijest nadoći istom za druge naraštaje,
povijest od ljudske sreće, zanata i alata.

Kad vidim te ruke bezbrojne što se pružaju poslu,
kad vidim tu volju napetu da se mravinjak preuredi,
ja živim tu buduću povijest i ja sam slovo na strani
nenapisane knjige što se tek danas slaže.

Vodi nas, dobri vraču, iz ovih vlažnih zabiti
prama prostranstvu zbilje,
da na dohvatu zlatnih ruđenja daljine objeručke primimo dane,
kada će raskoš preplaviti život i bitisati Biće.

Tin Ujević 
 
Makarska