GRAĐANIN DRUGOGA REDA

Pomirio se s vječnošću,
i možda mu je samo zato
precrtano ime u svim popisima
ravnopravnih.

On noću
zapaljenih očiju
govori o praizvorima
s druge strane oceana svemira,
i možda samo zato
za njega nema mjesta
u dvoranama zemaljskog slavlja.

Uvijek pred zaključanim vratima
on pomalo zaboravlja ljudski govor,
a i što reći onima
koji su mudrost zamijenili vlašću,
ljubav nasiljem.

Raduju mu se ptice
i cvijeće u polju,
jednako kao što ga pozdravljaju zvijezde.
Tu je njegov dom: nigdje i svuda.
I možda će zbilja
jednom biti vodič
mrtvim vladarima svijeta;
sustezljiv i nasmijan
pokazivat će im njihova mjesta
u zasluženoj prolaznosti.

Slavko Mihalić

Zagreb

I MIR I NEMIR

Preuzima me studeno vrijeme
(Noćas su, kažu, meteoriti vidljivo lutali kroz svemir)
Ionako je neizvjesno to ljudsko stanje na zemlji

I mir, i nemir

A ja se još divim ljudskim koracima
i znanom suncu
kao onda kad sam kao dječak lutao
oko smisla i postanja
Čak sam pisao i pjesme kao igračke od stanja
ne znajući da to neki sasvim ozbiljno rade
a ne samo zanesenjaci i lude.

Bilo je smijeha, grijeha i ufanja
a sada kako bude
između crnih kronika, vika, svakodnevne televizije
i sumornih novina.

A meni se hoće sasvim drugačija slika
i časnog kruha, i prava duševna vina...

Zar su ove riječi samo smeće
od starih godina

Miroslav Slavko Mađer

Kaštel Štafilić

PJESMA MRTVOG PJESNIKA

Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

Dobriša Cesarić 

MAUZOLEJ MEŠTROVIĆ - Otavice

REQUIEM

A sada ste smireni, mrtvi moji.
Dobra zemlja dade vam konačnu
zaštitu. Mir vašim ranama i vašim
krikovima! Mir vašim rukama!
Pepeo kisne pod kišama,
korijenje vas prožima i klice
izbijaju i dani teku nad vašim
zaboravom. Mir i pokoj vašoj
dobroti i vašoj patnji, što ostade
u kamenu upisana, čudesnim
pismenima, koja nitko više
ne zna pročitati.

Nikola Milićević

Solin - Manastirine - Stara Salona

SAN

I uvijek ostaje jedan san, jedna
bajka. Niču iz smrti i cvatu
nadama i suzama. I rosa rosi
na pospane vjeđe, na ranjema čela.
I sunce uvijek jednako izlazi
i ostaje nad svim i poslije svega.
I jedan glas: radosni plač rođenja
probija noći i traje u olujama,
nad ovom izdržljivom zemljom,
u kojoj svojom smrću živite,
                mrtvi.

Nikola Milićević

Solin - Spomenik poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu

ZAPIS O VRŠNJACIMA

Sve češće u okviru crnom
Imena čitam ja vršnjakā
Što skrenuše u tajne mraka.

Naš naraštaj u zèmlju ide.
Na zemlji se je malko vrzo,
A sada u nju ide brzo.

Sve manje zanosā i želja
U sebi ćutim. Zato pamtim
Sve više mrtvih prijatelja.

I njima lica, kretnje, riječi
U meni počesto se bude.
Ja žive gledam mrtve ljude.

Smrt radosti polako truje.
I tamnu pjesmu prolaznosti
Sve glasnije mi uho čuje.

Dobriša Cesarić 
 

Stobreč

VIDIM NEBO A NEBO MENE NE VIDI

Ulazio sam stubama do zadnjega kata
stokatnog nebodera i vido nebo
a gordo nebo mene ne vidi
Uspinjao sam se uz strmu planinu
do radijskog željeznog odašiljača
odakle idu signali na sve strane
pod nebom - ja ga vidim a ono mene ne vidi
Otišao sam na obalu oceana
bio svjedokom kako nebo dotiče more
stupio u to more al nebo mene ne vidi
Pročitao sam kako je pjesnik
gledo oblak jedan koji je krvareči ljepotu
plovio svojim i njegovim nebom
pa sam i ja bio s njima
ali nebo nije sa mnom
Hodao sam dugo dugo uzbrdo
na vrh brijega sve do bolnice
i ugledam nebo a nebo mene ne vidi
Donijeli me na zeleni otok u moru
čije je groblje u zraku između
bešumnog zelenila i nijemog plavetnila
ležeći očima uprtim u nebo
učinilo mi se da me ovaj put vidi

ali neće ništa o tome reći

Borben Vladović

Split - Sustipan, staro splitsko groblje