KORAK PO KORAK

Kad-tad rijeku se mora preći.
S jedne na drugu obalu.
Svi ćemo prijeći korito riječno,
trkom ili korakom. Svejedno.
Tek jedno: Most nam je svima primjeren
godinama, mjesecima, tjednima, danima.
Jedan po jedan.
Tako redom.
Neki, čak, preko reda.

Svi do jednog, jednog dana, netko dan
ranije, ili kasnije.
Prijelaz na koji nitko neće zakasniti.
Jedan po jedan,
naravnim slijedom
kosom sijedom
ili tek razigranim proljetnim vjetrom.
Urom i kilometrom
svakome od nas
utvrđen čas u času rađanja.

I nema pogađanja,
nema odgađanja,
jedan po jedan.
Jedna po jedna.
Jedno po jedno.
Svejedno.
Tiho.
Uz glazbu.
Sućutni stisak.
Zaludni vrisak.

S ovu stranu ostaju pitanja,
s onu se sluti odgovor.

Na ovoj strani prijatelj manje, na onoj
jedan više.

Prijatelju, bez tebe sve nas je manje i
manje.
Uz tebe, doskora, jedan po jedan više.

Gospode,
vjerujem u Tebe
poradi činjenice da i najmanje dobro
koje činimo
pamtiš i vratiš obilno.
Stostruko.

Prijatelj je rijeku prešao
i - čeka.

Joža Prudeus

Solin

MODRA RIJEKA

Nitko ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano

Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam

I još huđe i još luđe
Preko gorkih preko mornih

Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege

Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset

Tamo dolje ispod zemlje
I onamo ispod neba

I još dublje i još jače
Iza šutnje iza tmače

Gdje pijetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga

I još huđe i još luđe
Iza uma iza boga

Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je

Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka jest

O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna

Ima jedna modra rijeka

Ima jedna modra rijeka –
Valja nama preko rijeke

Mak Dizdar

Dolina Neretve

ZAVJET

Ako mi srce ne prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,

i ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,

i ako ulje nalijevam u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
i krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoj pozajmljujem čelo,

neka mi jutro na prag ne pristizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim k'o jalova trava
neka me sunce i ne grije više.

Vesna Parun

Dolina Neretve

PJEŠČANA KULA

Držim se na okupu,
svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pijesak svoga bića
na hrpu, na hrpu, na hrpu.

I govorim: sad više nisam pijesak,
sada sam kula od pijeska.
Koliko zidam, zidam, zidam:
možda sam već kula od kamena,
možda sam već samo kula.

Što sam sve radila da budem zid!
A gle, more se ne trudi da bude more,
ono je more; a niti cvijet
ne radi ništa da bude cvijet.

Na okup zovem pijesak
i zidam, zidam, zidam:
a u predahu s uhom na zidu slušam
kako podzemno žude zrnca
da ih pomete veliki val
i da ih taban vjetra zgazi
u zaborav.


Vesna Krmpotić

Makarska

MOŽE LI

Može li vrijeme
tako da ostari
da umre
ili se pokvari?

I može li itko
od ljudi znati
koliko je
njemu sati?

Kada je prva minuta
i od koga
zametnuta?

Zvonimir Balog
 

Split - Pjaca (Narodni trg)

JESENSKO PISMO

Prošla je berba, milo moje srce,
I nema na trsju grozdova.
Na lozama se lišće trese kao ruke staraca.

Boje se u zemlju vraćaju.
Boje se tope, i nestaju.

Nema više radosnog zalaženja sunca
Za plave planine.
Nema zlatnoga neba.

Jesen je kolibu sagradila u bregovima našim.
Srebrno grlo tvoje
Neće odzvanjati više zelenim dolinama

Niti će oči tvoje gledati blistavilo boja
Na nebu i na zemlji.

Jesen je pokopala svijetle boje:
Vinogradi i šume plaču
U tamnomu lišću.

Dragutin Tadijanović

Solin - Stara Salona

TUŽBALICA ZA VINOGRADOM

Vinograd je moj svenuo, neveseo.
Neveseo, i ja venem,
I ja za njim venem.

Za vinogradom svelim, neveselim,
Neopazice nestaje
Mladost moja, sjenka blistava.

U tišini iščezava sjenka mladosti,
U zaboravu,
U naborima žalosti.

O, zašto je vinograd moj uvenuo,
Neveseo,
Vinograd moj zeleni?

Dragutin Tadijanović 

Solin - Stara Salona