nedjelja, 25. listopada 2015.
subota, 24. listopada 2015.
JESENSKO PISMO
Prošla je berba, milo moje srce,
I nema na trsju grozdova.
Na lozama se lišće trese kao ruke staraca.
Boje se u zemlju vraćaju.
Boje se tope, i nestaju.
Nema više radosnog zalaženja sunca
Za plave planine.
Nema zlatnoga neba.
Jesen je kolibu sagradila u bregovima našim.
Srebrno grlo tvoje
Neće odzvanjati više zelenim dolinama
Niti će oči tvoje gledati blistavilo boja
Na nebu i na zemlji.
Jesen je pokopala svijetle boje:
Vinogradi i šume plaču
U tamnomu lišću.
Dragutin Tadijanović
I nema na trsju grozdova.
Na lozama se lišće trese kao ruke staraca.
Boje se u zemlju vraćaju.
Boje se tope, i nestaju.
Nema više radosnog zalaženja sunca
Za plave planine.
Nema zlatnoga neba.
Jesen je kolibu sagradila u bregovima našim.
Srebrno grlo tvoje
Neće odzvanjati više zelenim dolinama
Niti će oči tvoje gledati blistavilo boja
Na nebu i na zemlji.
Jesen je pokopala svijetle boje:
Vinogradi i šume plaču
U tamnomu lišću.
Dragutin Tadijanović
Solin - Stara Salona |
TUŽBALICA ZA VINOGRADOM
Vinograd je moj svenuo, neveseo.
Neveseo, i ja venem,
I ja za njim venem.
Za vinogradom svelim, neveselim,
Neopazice nestaje
Mladost moja, sjenka blistava.
U tišini iščezava sjenka mladosti,
U zaboravu,
U naborima žalosti.
O, zašto je vinograd moj uvenuo,
Neveseo,
Vinograd moj zeleni?
Dragutin Tadijanović
Neveseo, i ja venem,
I ja za njim venem.
Za vinogradom svelim, neveselim,
Neopazice nestaje
Mladost moja, sjenka blistava.
U tišini iščezava sjenka mladosti,
U zaboravu,
U naborima žalosti.
O, zašto je vinograd moj uvenuo,
Neveseo,
Vinograd moj zeleni?
Dragutin Tadijanović
Solin - Stara Salona |
petak, 23. listopada 2015.
ČUDNA JE RAZVALINA
Čudna je razvalina koja, sura,
stoji u stablima na kraju grada!
Njom ovce pasu i trče djeca,
mudruju čudaci u razgovoru sa stoljećima.
Na jednom mjestu bi teatar,
na drugom groblje, (rastu stabla).
Što se mi razvalinom krvimo
i tražimo staru dušu mira?
Je li se čini da će iz dubine ruševine
progovorit biće i naš suhi prah?
Je li staro doba izgubljena prilika?
Tražimo li glupi bit izgubljenih sreća?
Tko bi znao što se s nama može zbiti!
I tko bi skupio sve mrvice naše ludosti!
Dobro je osjetiti let aviona
preko razvalina, u modrini obzora.
I ono sunce na razvalini, u misli
da su tu zbilja ljudi bili živi,
a sad ih nema, i nema, a sunce je čisto
i čiste su stvari, čak bez osmijeha ispred nas.
Šime Vučetić
stoji u stablima na kraju grada!
Njom ovce pasu i trče djeca,
mudruju čudaci u razgovoru sa stoljećima.
Na jednom mjestu bi teatar,
na drugom groblje, (rastu stabla).
Što se mi razvalinom krvimo
i tražimo staru dušu mira?
Je li se čini da će iz dubine ruševine
progovorit biće i naš suhi prah?
Je li staro doba izgubljena prilika?
Tražimo li glupi bit izgubljenih sreća?
Tko bi znao što se s nama može zbiti!
I tko bi skupio sve mrvice naše ludosti!
Dobro je osjetiti let aviona
preko razvalina, u modrini obzora.
I ono sunce na razvalini, u misli
da su tu zbilja ljudi bili živi,
a sad ih nema, i nema, a sunce je čisto
i čiste su stvari, čak bez osmijeha ispred nas.
Šime Vučetić
Kaštel Stari |
četvrtak, 22. listopada 2015.
BITI ZEMLJA
Samo zemlja može reći svome čovjeku
njegovo pravo biće, ime mu, domovinu mu
i svu istinu vremena i svo ime stanja
Samo njen čovjek može opstati u svemu
i kad nestrpljivo živi, i kad divno sanja
Teško se oteti žilama riječi i krvotoku korijenja
svome bitku rođenja, svome zavičaju sudbine.
Samo čovjek zemlje ima srce ufanja
i onda kad ga peku rane i opekline
ili sumnja proganja.
Miroslav Slavko Mađer
njegovo pravo biće, ime mu, domovinu mu
i svu istinu vremena i svo ime stanja
Samo njen čovjek može opstati u svemu
i kad nestrpljivo živi, i kad divno sanja
Teško se oteti žilama riječi i krvotoku korijenja
svome bitku rođenja, svome zavičaju sudbine.
Samo čovjek zemlje ima srce ufanja
i onda kad ga peku rane i opekline
ili sumnja proganja.
Miroslav Slavko Mađer
Plitvice |
srijeda, 21. listopada 2015.
RASTANAK U JESEN
Zaboravi vedro ljeto: i sunce, i žito zrelo;
Zaboravi milovanja u večeri meke,
Sreću srdaca naših.
Jesen je, Lelijo, jesen:
Kišna i siva jesen,
I treba da se mladi rastanemo.
Lišće u tvom vinogradu
Požutjelo, osušeno,
I većinom popadalo
Po umornoj crnoj zemlji.
Jesen je, Lelijo, jesen:
Kišna i siva jesen,
I treba da se tiho rastanemo.
Zaboravi vedro ljeto: i sunce, i žito zrelo;
Zaboravi milovanja u večeri meke,
Sreću srdaca naših.
Dragutin Tadijanović
Zaboravi milovanja u večeri meke,
Sreću srdaca naših.
Jesen je, Lelijo, jesen:
Kišna i siva jesen,
I treba da se mladi rastanemo.
Lišće u tvom vinogradu
Požutjelo, osušeno,
I većinom popadalo
Po umornoj crnoj zemlji.
Jesen je, Lelijo, jesen:
Kišna i siva jesen,
I treba da se tiho rastanemo.
Zaboravi vedro ljeto: i sunce, i žito zrelo;
Zaboravi milovanja u večeri meke,
Sreću srdaca naših.
Dragutin Tadijanović
Plitvice |
utorak, 20. listopada 2015.
ŠUMSKA ČAROLIJA
Kad jesen na
šumsku stazu zakorači,
šuma se u zlatno presvlači.
Svako je drvo,
svaka grana
zlatnim prahom posipana.
I svaki list prije nego je pao
u zlatno se presvukao.
I rep prepelica,
i ševina krila
od tolikog sjaja
zlaćana su bila.
A kad je zraka sunca
postelju
našla u sjeni paprati,
poviče šumi:
-Vrijeme je za spati!
I sutra je dan.
Listopad tad magleno dahne,
šarenom lepezom još jednom zamahne
i šuma utone u san.