EVANĐELJE PO LUKI

Bio sam prije ceste i mnogo prije gladi
putnik na ovom putu, daleko prije glasa
znao sam neke pjesme i rugao se nadi
i izbavljenju svakom još mnogo prije spasa
bio sam prije sebe pa svoju staru sliku
tražim sve dok se nađem u vlastitom kriku

Progori srce rebra i nema takve smrti
za vatru koja živi od vlastitoga mraka
još dugo nakon sunca sunčanica se vrti
naučila je zvijezda sudbinu svoga znaka
i tijelo svoje ušće i izmišljena bila
neobjašnjena ptica još mnogo prije krila

Sve što se nije zbilo u nama živi zato
u leptiru u travi u kamenu u rosi
u ružama se vraća sve što nam nije dato
i za nas svako žito od sunca milost prosi
slijedeći stare jeke tijelo ka tijelu hita
jedina prava slova oko u oku čita

U krvi krv procvijeta u voćku dobra roda
od izvora se traže nemirne dvije struje
putem nam netko blizak u susret dugo hoda
i nepoznat i poznat oko se pticom truje
i usne rastu usni još mnogo prije svijesti
da iznenada mogu u rastanku se sresti

Tako se tijela nađu na putovima vatre
nesvjesna da traže još davno prije želje
tijelo je tijelom tijelo i tijelo tijelo zatre
u mlinovima sunca stara se zemlja melje
i ponavlja se nebo i žito novo klasa
još mnogo prije smrti i mnogo prije spasa

Luko Paljetak

Split - Crkva Sv Frane

TI KOJI MI DAJEŠ

Ti koji mi daješ
Da svaki dan pijem
Čašu svježe vode,
Znam da i ti znadeš
Kako nemam riječi
Da izrazim zahvalnost
Za milostivi dar,
Pa ipak mi daješ
Čašu hladne vode
Da pijem svaki dan.

Kad li ćeš uzeti
Čašu mi iz ruke?

Dragutin Tadijanović
 

Solin -  rijeka Jadro

DALEKO

Kroz grane, na moru vidim
Jedro bijelo i mlade žene
Razdragane. A preko mora,
Daleko, u gradu
Velikom, ti misliš na me,
Zaplakana.

Dragutin Tadijanović
 

Split -Žnjan - danas 2.listopada 2015

HTIO BIH POKIDAT ŽICE...

                              I

Htio bih pokidat žice na svojoj zlatnoj harfi
I vratiti se u zavičaj, u selo. U Rastušje.

Odbacit prašnjave knjige
I nasladnost lutanja bez svrhe.

Skinuti masku s lica.
I prezret, kao Gospod, smisao rečenica.

Biti u šumi ptica.

                             II

Povratit ću se, povratit ću se doma;
U kući još tinja oganj
Što ga moji pređi zažgaše
U tavnosti prošlih vremena.

Hodit ću u opancima,
kako i oni iđahu,
I rubine nosit lanene
Što mi ih žena otkala.

Sa rukama prljavim od crnice
Otirat ću s čela znoj
Te kaplje na zemlju.

Ljeti, poslije večere, kad napojim konje,
Na prag ću sa ženom sjesti:
Djeca će već otići na počinak.

U štali će, od sitosti, mukati krava i tele.

                             III

O, možda me u Rastušju očekuje sreća i pokoj.
Htio bih pokidat žice na svojoj zlatnoj harfi.

Pa kada miran umrem seljani da prenesu
Truplo u crnome lijesu preko rodnoga praga.

Dragutin Tadijanović

Otavice - pogled sa Mauzoleja Meštrović

KAKO

Odraslima
Sve je dopušteno
Sve je lako
To je samo zato
Što odrasli
U svakoj prilici
Znaju - KAKO
Kako se pravilno skraćuje vrijeme
kako se pravilno češe tjeme
Kako se pravilno kupa u moru
kako se pravilno dobiva boru
kako se pravilno s djecom postupa
kako se pravilno radi sve skupa!
Odraslima
Sve je dopušteno
Sve je lako
To je samo zato
Što odrasli
U svakoj prilici
Znaju dokazati
Da djeca rade  - naopako.

Mladen Kušec
 

Split - Park šuma Marjan

DJETINJSTVO

Djetinjstvo je zlatno doba,
kao potok bistri, svježi,
tada srce kuca brzo,
tad u zvijezde mašta teži.

Djetinjstvo je doba zlatno,
sve u plavim snima leži,
djetinjstvo je doba sreće,
ali sreća bježi, bježi.

Počne život tvrd i opor,
kao ptice dani lete,
bivša djeca već su ljudi:
svi bi htjeli biti djete.

Počne život, onaj pravi,
teku dugi, spori sati...
Svi bi htjeli da još jednom
djetinjstvo se zlatno vrati.

U sebi je svatko dijete,
svatko u svom tajnom kutku
drvenoga konja čuva
i krpenu svoju lutku.

Čuva kao nešto sveto
svoga medu, svoga zeca;
djeca rastu, kad odrastu
opet žele biti djeca.

Djetinjstvo je zlatno doba,
kao potok bistri svježi,
tada srce kuca brzo,
tad u zvijezde mašta teži.

Tad je sve na svijetu lako,
svuda vlada divan sklad...
Djetinjstvu se svatko vraća
i ponovo mlad je , mlad!

Luko Paljetak
 

Solin - Gašpina mlinica

POEZIJA

Kad se lupiš sjekirom
po nozi dok cijepaš drva
onda ne misliš na poeziju
ili na velika djela
ili na politiku
ne prkosiš Bogu
malen si kao zrno graška
dok čekaš da bol prestane.

Kad te izbuše geleri
od minobacačke granate
onda ne razmišljaš o dojmu
koji ostavljaš na žene
ili o nacionalnoj himni
zavučeš se pod kamen i
čekaš da bol prestane.

Kad se za tobom zatvore
vrata istražnog zatvora
onda misliš o slobodi.

Tomica Bajsić 

Knin - Tvrđava - Spomen ploča sjećanja i opomene