VJETAR

Noć je silazila odozgo

niz šumovitu goru

i spuštala se u nizinu.

S njom je i vjetar dolazio,
lagani vjetar

ljetni.

Dolazio je

do nas

i mirno odlazio

preko naših ramena.

Bili smo međa njegova.

Donosio je nešto

do nas

i odnosio — dalje.

Donosio iz noći

u koju smo gledali

i odnosio u noć

koja se širila za nama 

i koju nismo vidjeli.

Nikola Milićević 
 

Poljica - povijesna Poljička Republika

MODRA ELEGIJA

Postojala si, živo i modro, trenutak.
I nestala si.
I ništa od sebe nisi ostavila. Ni dah u zraku.
Ni miris u lišću. Ni oblik svoj u vjetru.
Ništa. Tvoj trzaj je bio brz i odlučan.
A ja evo mučim sva čula, da oživim
ovaj uzavreli čas. Onaj oštri blijesak
tvoje prisutnosti. Gledam more i nebo
i tražim boju tvojih zjenica. Slušam lahor
(s juga dolazi) i lovim u njemu
val tvoga glasa. Pipam vrške svojih prstiju,
nije li možda, bar malo, na njima ostalo
leda od tvoje vatre, pepela tvoje ljubavi?
Tražim dušu tvoju u duši tišine,
krv tvoju u svojoj krvi, prisutnost tvoju
u svojoj odsutnosti. Ali ništa. I nigdje.
I sjećanje je nemoćno pred tvojim
modrim letom. Ni ono nije moglo
zadržati ništa od tvoje plahe pojave,
od tvog toplog plavetnila.
I more šumi modro. A tebe nema.
I dan šumori modrinom daljine i neba.
I vedro je. I toplo. A mene nema.
I ne znam gdje si, ni gdje sam.
Nitko te više ne pozna. I nema te nigdje.
Ni na nebu. Ni u moru. Ni u ovoj
modroj elegiji, koja te uzalud traži.


Nikola Milićević

Brela

MORE

Nad gradom morem i lukom
plavo se jutro rađa,
a vjetar laganom rukom
budi jarbole lađa.

Mornarima s umornih čela
skida težinu noći:
dižite jedra bijela,
moramo dalje poći!

Nikola Milićević

Baška Voda

ISUS ČITA NOVINE

Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge,
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu, vidjet ću pun tuge,
tvoj sveti lik nad novine nagnut.

I nezapažen kraj tebe ću sjesti,
gledajuć mračenje na tvome licu čistom.
Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.
Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.

Čime ću moći da te tješim u tom času,
stojeći pred tobom, sav stidom obuzet.
I da li bih imao dosta snage u svom glasu,
kada bih pred tobom branio ovaj svijet.

Na teška ta slova pao bih svojim stasom malim.
Radost čovjeka bi u oku mome zasijala.
O pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,
nek se i dalje vrti naša zemlja mala.

Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata.
I pustio da ostaneš sam u svome bolu.
Moleći pred pragom, da tvoj gnjev umiri
mirisni, blagi kruh na stolu.

Nikola Šop 
 

Baška Voda - Crkva Sv Nikola

TVOJ SVIJET

Ti si me vodio, Gospode,
svijet je tvoje djelo

Orao uzmahuje krilima tvoje oholosti
u klancu kipti božanska ti neodlučnost
a preopasne i mračne šumske staze
na koje snubiš duše argonautske
tvoja su slova
tanka, pijana

Svijet je tvoje djelo:
ma otkud stigoh
s tvojih se vraćam livada

Najamnik tvoj sam, dok ti je po volji,
ni trna nema koji ti ne pripada
na svakom listu tvoj je monogram
kožu i kosti tebi dugujem

Ti si mi vodič, Gospode,
svijet je tvoje djelo:
smradna kabanica
prebačena preko štapa
(Znoj crta po njoj bijele oblake)

Tebi ću, ako mi pružiš priliku
(pastiricu golu, s ovčicom u krilu)
oteti malen dio

Igor Zidić

Cetina

PRIZOR

Ako se o Bogu išta zna,
zna se da on ne zna
da se Zemlja okreće.
Za njega ovo sunce izlazi i zalazi
ravno u oči
ako su jasne

On zna pouzdano samo ono
što ja gledam od početka.

On pita:"Gdje si?"
Ja mu kažem: "Gospode, tu sam
među zvijezdama i stabljikama;
vješam vodu o drugu vodu,
vrijeme čekanja o pjesmu, mrtve o žive,
kost o udarac, bolest o neostvarenu ljubav
i veslam prema tebi u nepostojanje zla, grijeha, nespokoja,
u nepostojanje nevidljivog dok traje ova praznina,
praznina svakovrsnih riječi."

Danijel Dragojević

Cetina

ZASTORI

Sada su preko svijeta pali zastori
i gdje bje ruj i plavet, drvo čudesno,
sad tkanina je duga, meka.
Umjesto zemalja, voda, grmlja rumenog
- tkanje rešetkasto.
Mjesto valova morskih dugi, plavi nabori.

Preko godina, preko zločina spušteni su zastori.
Stoji hram tkanine noću sam.
Pitam se, tko me njime odijeli
od nečega što je bilo jedno sa mnom,
i na kojoj sam ja sada strani
iza ili ispred svoje želje?
Tko spusti zastor preko ljubavi?

U času kad duge pripreme bjehu završene
i ruka je naučila kako vitlat mačem,
nad srce svijeta pade zastor
i onome što je napeo sve mišice i oružje
zamračiše sobu da spava.
Zbunjujuća tkanino, da li je ikad od tebe
pobjegao ijedan nabor?

O, nepoznati skrivaoci svijeta, čemu
puštate suhe, meke tkanine preko vlažne trave, tvrda kamena?
Otkada znam za naše vojne i bitke izgubljene
znam za vašu borbu da sakrijete borbu i prekrijete neprijatelje
dimnim zavjesama, maglom, noću, haljinama žena,
koje su ljudskim očima zakrile sunce i mjesec, zrak i plamen.
Od srca svijeta odijelili ste nas zastorom
da biste ga podijelili ni od koga ometani.
O, čudni tkaninari, o kobni zavjesari
ko moljci što jedu vunenu nit, pojeli ste svijet
pregrađujuć ga u mnoštvo sobičaka u kojima sjede junaci naoružani
 - pjesnici s knjigom u ruci prošaranoj nabreklom žilom
što nikad više neće moći vidjeti ruj i plavet
pijesak, grm i kamen,
već će rasplamtjele oči hranit milom ili silom
jednoličnom sivom tkaninom, geometrijom nabora
pretvarajuć se u moljce, a čeznući za krvlju i plamenom
ne znajuć da su sve igre svemira raspraskane
pojeli drugi moljci i pretvorili ih u zastore
iza kojih nema ništa osim tame.

Danijel Dragojević 

Split - PC Joker