PRUŽITE DLAN

Pružite djeco dlan,
Evo vam dajem dan!

Sada dignite ruke
Prema suncu!
Stisnite šake!
Vrijedi
Za djevojčice i dječake.
Znate li što imate unutra?
Svoje sutra.
Ne otvarajte šake,
Ne budite nagli
Može sutra da vam
Odmagli.
Jeste li ih dobro stisli?
Što dalje,
Svatko neka misli.

Zvonimir Balog

Zadar - Skulptura ispred Muzeja stakla

POVRATAK U SVOJ DOM

Neću više prolaziti stazom kraj mora,
Napola gol, pocrnjele kože, i neću
Gledati golotinju žena i muškaraca,
Polijegalih na kamenju il pod borovima.

Vraćam se u svoj dom, pred kojim
Za kavanskom stolovima sjede gosti
Od kojih nitko ne zna da je u prvom katu
Moja radna soba s knjigama i slikama.

Čekaju me tamo hrvatski pjesnici
I pjesnici stranih zemalja pa u jedan glas
Iz knjiga svojih šapuću mi: Brate!
Kako si mogao da nas ostaviš,
Otiđeš u kraj daleko od nas,
A znaš da će nas jedino rastaviti Smrt!

Dragutin Tadijanović

Sukošan

OBLAK

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al' oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:
za vlašću, zlatom il' za hljebom,
A on - krvareći ljepotu -
Svojim nebom.

I plovio je sve to više,
Ko da se kani dići do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.

Dobriša Cesarić

Split - Katedrala Sv Duje

SUNCE ŽARKO, MOLIM TE...

Sunce žarko, molim te, daruj mi
Još jedno ljeto, il dva, il sedam,
Ako te je volja, da se uzmognem
Kao ptica spuštati na more:
Pod stoljetnim stablima gledati,
U sjeni, blažen, kao uvijek,
Njezino lice, smješak ljubavi.

Dragutin Tadijanović

Zadar - Pozdrav Suncu

MORE U MENI

Podigavši pogled ugledam
Nebo modro, s malo oblaka
Bijelih, i zelene borove
Kako im krošnje miruju,
A u njima cvrčci neumorno
Cvrče kao cikada Anakreontova;
Čujem i muklo udaranje
Mora o obalu, i među
Granama stabala vidim ga
Mreška se i svjetluca.
A što je s mojim morem
U meni? Njegovo muklo hujanje
Samo ja osluškujem.

Dragutin Tadijanović

Sukošan

VELIČANSTVO MORA

Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja,
A more uzburkano šumori i udara o hridi,
I huči, i buči, pod suncem rujanskim.
Dovikuju se, neprestano, plivači; njihovi glasi
Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
Na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru
Ispred Triptihona Nikole Božidarevića
( MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII
NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT).
U davnini, i on je slušao
Šumorenje mora o kojemu sada
Učiteljica mlada, u crno odjevena,
Tumači svome razredu malih
Djevojčica i djačaka; govori im,
Skupivši ih okolo sebe, pokazujući rukom
More:"Svratite,djeco,pažnju
I pogledajte kako se more razbija
O hrid, i kako se pjeni, i kako...Hej vi,
Dođite bliže i slušajte mene..."
Sedam dječaka, u košuljama zelenim,
Prestaše da osluškuju šumorenje mora
Da bi čuli glas učiteljice koja zna sve
O moru: i kako se talasa, i kako se pjeni,
A nije u nedoumici, kao ja koji sjedim
Na bliskoj klupi, u zavjetarju, i ne znam,
Premda su mi usta otvorena, kazati
Ni riječi pred veličanstvom mora,
Pred modrim šumorom vječnosti. 

Dragutin Tadijanović

Lokva Rogoznica

SLOBODA

Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
                 Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.

Danijel Dragojević

Zadar - Aerodrom