RANE MOJE ZEMLJE

Bole me rane moje zemlje,
te tvrde i strpljive zemlje
s kojom lijegam i s kojom ustajem.
Iz nje sam došao na svijet,
u nju ću natrag, na počinak.
Ona mi je bila mati i hraniteljka,
i ležaj za najljepši san,
i trn za najljuću bol.
Rijetko sam je spominjao,
rijetko kazivao njeno ime,
ali to ime je uvijek bilo u mojoj krvi,
uvijek pod mojim uzglavljem.
Treperilo je u mojoj molitvi,
izgaralo u mojim potajnim slutnjama,
budilo se u koracima, u nadama,
svjetlucalo u svitanjima.
I u sve mi je bilo upisano patnjom,
a što patnja upiše,
to nikakve kiše ne mogu isprati.

Nikola Milićević

Knin - Tvrđava - Muzej Oluja 95

KAKO SE PIŠE PJESMA DOMOVINI

Potraži riječi koje voliš
reci ih onome koga voliš.
Neka to budu obične riječi,
izgovori ih kao što dišeš.
Kao da hodaš ulicom nepoznata
imena,
kao da još nema imena trg,
ili žito, ili jezero.
Kao da s planine gledaš visoko
nebo.
Ujutro, pod suncem, uveče i noću
i kad dođe oluja,
u dobru i zlu
izgovori samo: domovino moja.
Ima toliko riječi da se to kaže
i svaka je dobra, ako je tvoja.
Nećeš pogriješiti,
ne griješi onaj koji voli.
Ipak, ustani kad izgovaraš njeno
ime.
Pjesma o domovini pjeva se stojeći,
ustima koja plaču
i rukama koje grle.

Zvonimir Golob

Vodice - Hotel Olympia

HRVATSKI KRALJEVI

Rekoše: “Vi ste uvijek bili roblje,
A povijest vaša nalik je na groblje
Na kome niti pravog krsta nema;
Ponegdje ploča, bez imena, nijema;
I korov svuda! Uza sve su pute
Otaca vaših kosti razasute!
U rodnu tlu mrtvaca san ne drijemlju:
Pognojili su kao đubre zemlju
I nestade ih pustih… bez pomena!
Svu prošlost vašu zastrla je sjena,
I ovio je mrak!”

Da, to nam kažu,
A sve u meni na to kliče: Lažu!
lako nema raka, spomenika,
Zidina, ploča, pergamena, slika,
Ja ipak znam što bje i kako bje.
Ne razasute na sve četir strane
Već u mom tijelu leže ukopane
Otaca mojih put i kosti sve!
Propao nije ni duh im ni lik:
Pognojili su tlo iz koga nikoh,
Njivu što gradim, putove što svikoh:
Njih mrtvih ja sam živi spomenik!

…U meni sva je njina povijest živa.
Ne trebam drevnih zgrada, knjiga, štiva.
Bez svjedočanstva ja već znam što bi,
Kad nama prvi svit ali su dni.
Po glasu što u krvi mi romoni,
Ja dobro znadem kakvi bjehu oni.
Još i sad svijetlo zrake utrnute
Prastare meni obasjava pute.
Pa k’o da vidim…nizbrdo korača
S karpata k moru mnoštvo praotaca.
Gusarske lađe, šatorje i oko,
Dvor, narod, čete, a gore visoko
Prolazi, sja, kroz maglu drevnih dana,
Povorka cijela kraljeva i bana!

Vladimir Nazor

Šibenik

OTVORENO PISMO JEDNOG GASTARBAJTERA DOMOVINI

majne libe domovina
alte slave djedovina
štrajben ti ovo pismo
jer se lange vidli nismo
halbe pišem
pola ću prešutim
neću libe da te
brižnu ljutim
otvoreno libe da ti velim
takav arbajt ipak ne veselim
ne veselim takav život sebe
kad se vidim herc
me etvas zebe
ruke su mi od žulja nabubrile
nade su se znatno ođubrile
i oprosti mi zbog ovaj stih
sve me više žuljaju ichich
ne ljuti se što sve više mucam
i hrvatski što samo natucam
to je što nas kradu australije
što evropama kopamo prolaze za
fekalije
kako alzo da se čovjek onda
kao neka anakonda
ne smota oko svoje boli
i još jače te ne voli
i još jače te ne moli
majne libe domovina
alte slave djedovina
da me spasiš od deviznog sina
da me spasiš od pravljenog vina
učini da ne budemo papir-toalete
da se ne brišu nama kad se sjete
od bola pucaju nam guše
kad se sjetim da nas mulci puše
čitav paklo a za jednu marku
halbe pijem pola geben marku
učini da opet tobom ozaren hodim
kamen rukom
srce zemljom da oplodim
dosta u tuđini ja se krich
ich libe nur dich

Zvonimir Balog

Vodice

SUTON NA ŽALU

Sunce
Tone
U moru
Vjetar
Šumi
U boru
Cvrčci
Cvrče
U zboru...
      Pred san...
Galeb sniva na valu,
Val se primiče žalu,
U jednu uvalu malu,
      Pred san...
Nečujno
Stigle su
Sjene,
Do jedne
Samotne
Stijene,
Gdje se
Valovi
Pjene
      Pred san...

Stanislav Femenić

Makarska

DA SAM BIO

Strašna pustinja. Kako sam u nju zapao?
Bojim se neću se izvući. Jedem korijenje
već danima, vodu s kamenja pijem. Zraka je
dovoljno. Bar to. Ali snaga je iscrpna.
I morat ću pasti. Trljam mišiće i gazim
i neću da stanem, dok mogu. Što da radim?
U stabla urezujem znakove, slova. Po kamenu
udaram i grebem. Stope utiskujem u ilovaču
duboko i očajno, da budu jasne, moje.
Netko će proći, sigurno, istom sudbinom,
istim zlom, i nek vidi. Neka zna da sam
ovdje prošao, da sam bio. - Samo to.

Nikola Milićević

Makarska - Svjetionik Sv Petar

RIJEČI

Postoje riječi
nježne, tople, blage,
koje nas usrećuju
smiruju
i u tuzi tješe.

Postoje riječi
duhovite, vedre,
lepršave, lake,
od kojih se ljudi
razblaže i smiješe.

No ima riječi
teških, tvrdih
kao kamen.
Kad one padnu,
nanesu bol
i ostave na srcu
ožiljak i znamen.

Zlata Kolarić-Kišur 

Makarska