U ZORI, NA OCEANU

Uvode je sve, kako poli nas
za to mislin svo jutro na vas;
i brajde, i vrtli, i krovi od hiž,
i jarboli brodi ki su puni mriž,
jutro kad se riba raskrciva
kada zora po pučini pliva.

Po kuverti tuku drivenjaki
i paranak pune sprte diže
raži, moli, lovi, ča riblje lipote
dva dupina našla su se tote,
duge kako telce, na vozić hi vode,
riba već je gori, sada peru brode.

Svi su već na suhen plodi oceana,
finjena je muka jene zimske noći,
ribari široki još te prija dana
na svojen ognjištu grijati se moći.
Ja ću još na rivi jarbole brojiti
po noći, po dnevu vajk prez doma biti.

Mate Balota

Vrsar

SVIJETLA NOĆ

Ja znam, nad gradom već je crna noć,
i vjetar gasi redom
svjetiljke.

U tami sobe slušam riječi srca
i slutnje tijela, što u čudo rastu,
i ludost krvi,
što se razgara.

U tami šutim:
mislim na Tebe.

Sve strvari, draga, sve su dobra djeca
i noćas šute, tiho poštuju;

sve stvari noćas toplo miluju
našu ljubav.

O neću, draga, noćas paliti svjetiljku,
a ipak, sjat će moji prozori;
ipak, topli traci njihovi
topit će tamu - 

Jer sam ja nisma! Ti si u meni,
i oganj srca moga rumeni
u svjetlost me obraća samu!...

Vladimir Kovačić

Vrsar