ZEMLJA I JA

Zemlja i ja otimamo se jedno drugome
Otimamo se stoljećima preko ovih otoka
Preko ovijeh grobova
Prenatrpanih mrakom - tako da im popucaše ploče
Tako te prosukljava iz njih
I evo: obzorja tamne
Ali gdje su ta obzorja, krošnjo što vječito šumiš?
Priko ovijeh rijeka, prek bregov, tam do Dunaja
Az opat Držiha pisah se o ledine juže
Az opat Držiha 
Az poet
Az človek
Ona hoće da bude zemlja bez svoga kužnoga poroda
Ja hoću da budem ja bez srama što mi je ona mati
Bez grižnje
S kamenom u srcu što ga valjahu puci
Do ove idile
Svečanih žrtvenika
Do ovog ljeta Gospodnjeg 1967
O, gospodine Gospode!
Ona hoće da bude zemlja bez stida pred svojim
                                                                suncem
Ja hoću da budem ja bez krivnje pred svojim
                                                               sucem
Se rekoh ja
Ja opat Držiha 

Ja poet
Ja človek
I vidih nebo novo i zemlju novu
Zemlja hoće da bude zemlja
Ja hoću da budem čovjek
Ona hoće da bude
I ja hoću da budem
I uzburkalo se more
Valovi rigahu pjene
I az opat grešni otplavljen bih
Ni na nebu ni na zemlji 

I ja opat Držiha gledah zemlju
I ja opat Držiha promatran bih
Zemlja promatra mene
Promatram i ja zemlju
Jesi li ti čovjek pita zemlja mene
Jesi li ti zemlja pitam i ja zemlju

Oko mog srca kruži jedan svijetli satelit

Jedna sićušna zvijezda rođena iz moje krvi

Oko mog uma kruži jedan tihi vječni svemir
Tihi
Vječni
Svemir
Svemir, zemljo
(Godine svjetla, godine!)
A što si ti, zemljo
Az opat Držiha pitam zemlju
đAz opat Držiha, az poet, az človek

Josip Pupačić

Klis

MALE RADOSTI

Svaki je moj dan ispunjen
jednom radošću. Radujem se
sebi, kad naiđem na pusti
drvored, i kad se moji
znanci osvrću
za mojim odlaskom. Veselim se
skromnoj večeri, koju je
priredila
moja dragana. I prolazim
(sakat i pogrbljen
u znatiželjnim oknima!).
Zadovoljan sam svojim korakom
kad stupim
na mračnuo stubište i mislim
kako ću se ušuljati
da osvijetlim malu
sobicu. Sigurno ću potom
pružiti ruke
i zagrliti -
svoju tišinu.

Josip Pupačić

Solin

PLAČ

plač sam pomno planirala

nahranila sam životinje

zaključala vrata

ugasila radio

pripremila maramice

uzela papir za ovu pjesmu

i tek je tada počelo

najprije sporo

s nevjericom

pa onda u pljusku

plakala sam

za sve progutane plačeve

i za one koji su bili osmjesi

isplakala sam i sve

koji su bili lažno hihotanje

pripremila sam i cigarete

ali nisam ponovno počela pušiti

samo sam ih gledala

kao u bivše poljupce

plakala sam uplašeno

kao napuštena djevojčica

noću usred šume

kao da je prirodno

prije spavanja malo otplakati

potom sam iznenada

grčevito zaplakala

grabeći dah

kao da rađam

ili sam tek rođena

i sramotno pred kraj

ridala

kao nad vlastitom smrću

do sita sam se

svečano naplakala

od sreće

Ana Horvat

Solin

ZAGRLJAJ

sve će prekriti vrijeme

srebrnim snijegom

i mjesečinom

samo će onaj

zagrljaj

koji se nije

dogodio

izrasti u stablo

ujesen krvavo

potom ledom

polomljenih grana

koje će uvijek

uskrsavati

sitnim bijelim

cvjetovima

Ana Horvat

Solin

FUGA

Kad postanem vjetar posvud će me biti

U vlatima nježnim, u krošnjama šumnim;

Svim ljudima dobrim, i tužnim i umnim,

Pričat ću o tebi. I bit ćemo siti

Razgovora lijepih, večernjih ponešto

Al' još uvijek skladnih. Bit ću ona fuga

Što nas spaja s jakim naslagama juga

I gdje hoćeš stiže, sigurno i vješto.

Kad postanem vjetar moći ću te taknut

U svakom trenutku, uvijek zakoraknut

U tvoj dio svijeta. I bit ću ko more

Da ti tiho šapnem: budi blizu mene

Da mi čuvaš misli, da mi svjetlaš sjene

Da rastem ko vjetar za sve tvoje zore.

Jakša Fiamengo

KAD UMIRE ČOVJEK

Kad umire čovjek
zemlja postaje teža
i dublja
za jednu ranu
crnja za jednu jamu
i jedan zaključan kovčeg.
Kad umire čovjek
svijet bi morao stati
i zadrhtati
težinom tuge
dubinom bola
u šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnica
i podigla ploče grobova
kao umorne kapke iza besane noći.
Kad umire čovjek, umire dio svijeta
i zemlja postaje teža
iskusnija i
ljudskija
i veća za jednu ranu
i dublja za jednu jamu.

Jure Franičević Pločar

SVAKOGA DANA

Svakoga dana nekud ostavljamo dio sebe
i vrijeme nas raznosi kao vjetar lišće
koje se ne može vratiti.
Tko će nas, onda, sahraniti?
I gdje je najdublji grob i najteža ploča kamena?
Gdje treba polagati vijence mrtvima?
Znamo za djelić smrti...
A ne vraćamo se za sobom, jer se ne možemo vratiti
kao ni lišće svojim granama
ni puste krvi svojim ranama.

Jure Franičević Pločar