srijeda, 26. studenoga 2025.

ZEMLJA I JA

Zemlja i ja otimamo se jedno drugome
Otimamo se stoljećima preko ovih otoka
Preko ovijeh grobova
Prenatrpanih mrakom - tako da im popucaše ploče
Tako te prosukljava iz njih
I evo: obzorja tamne
Ali gdje su ta obzorja, krošnjo što vječito šumiš?
Priko ovijeh rijeka, prek bregov, tam do Dunaja
Az opat Držiha pisah se o ledine juže
Az opat Držiha 
Az poet
Az človek
Ona hoće da bude zemlja bez svoga kužnoga poroda
Ja hoću da budem ja bez srama što mi je ona mati
Bez grižnje
S kamenom u srcu što ga valjahu puci
Do ove idile
Svečanih žrtvenika
Do ovog ljeta Gospodnjeg 1967
O, gospodine Gospode!
Ona hoće da bude zemlja bez stida pred svojim
                                                                suncem
Ja hoću da budem ja bez krivnje pred svojim
                                                               sucem
Se rekoh ja
Ja opat Držiha 
Ja poet
Ja človek
I vidih nebo novo i zemlju novu
Zemlja hoće da bude zemlja
Ja hoću da budem čovjek
Ona hoće da bude
I ja hoću da budem
I uzburkalo se more
Valovi rigahu pjene
I az opat grešni otplavljen bih
Ni na nebu ni na zemlji 
I ja opat Držiha gledah zemlju
I ja opat Držiha promatran bih
Zemlja promatra mene
Promatram i ja zemlju
Jesi li ti čovjek pita zemlja mene
Jesi li ti zemlja pitam i ja zemlju
Oko mog srca kruži jedan svijetli satelit
Jedna sićušna zvijezda rođena iz moje krvi
Oko mog uma kruži jedan tihi vječni svemir
Tihi
Vječni
Svemir
Svemir, zemljo
(Godine svjetla, godine!)
A što si ti, zemljo
Az opat Držiha pitam zemlju
đAz opat Držiha, az poet, az človek


Josip Pupačić


Klis


utorak, 25. studenoga 2025.

MALE RADOSTI

Svaki je moj dan ispunjen
jednom radošću. Radujem se
sebi, kad naiđem na pusti
drvored, i kad se moji
znanci osvrću
za mojim odlaskom. Veselim se
skromnoj večeri, koju je
priredila
moja dragana. I prolazim
(sakat i pogrbljen
u znatiželjnim oknima!).
Zadovoljan sam svojim korakom
kad stupim
na mračnuo stubište i mislim
kako ću se ušuljati
da osvijetlim malu
sobicu. Sigurno ću potom
pružiti ruke
i zagrliti -
svoju tišinu.


Josip Pupačić

Solin









petak, 21. studenoga 2025.

PLAČ

plač sam pomno planirala
nahranila sam životinje
zaključala vrata
ugasila radio
pripremila maramice
uzela papir za ovu pjesmu
i tek je tada počelo
najprije sporo
s nevjericom
pa onda u pljusku

plakala sam
za sve progutane plačeve
i za one koji su bili osmjesi
isplakala sam i sve
koji su bili lažno hihotanje
pripremila sam i cigarete
ali nisam ponovno počela pušiti
samo sam ih gledala
kao u bivše poljupce

plakala sam uplašeno
kao napuštena djevojčica
noću usred šume
kao da je prirodno
prije spavanja malo otplakati
potom sam iznenada
grčevito zaplakala
grabeći dah
kao da rađam
ili sam tek rođena
i sramotno pred kraj
ridala
kao nad vlastitom smrću

do sita sam se
svečano naplakala
od sreće


Ana Horvat

Solin

srijeda, 12. studenoga 2025.

ZAGRLJAJ

sve će prekriti vrijeme
srebrnim snijegom
i mjesečinom
samo će onaj
zagrljaj
koji se nije
dogodio
izrasti u stablo
ujesen krvavo
potom ledom
polomljenih grana
koje će uvijek
uskrsavati
sitnim bijelim
cvjetovima

Ana Horvat

Solin

ponedjeljak, 10. studenoga 2025.

FUGA

Kad postanem vjetar posvud će me biti
U vlatima nježnim, u krošnjama šumnim;
Svim ljudima dobrim, i tužnim i umnim,
Pričat ću o tebi. I bit ćemo siti

Razgovora lijepih, večernjih ponešto
Al' još uvijek skladnih. Bit ću ona fuga
Što nas spaja s jakim naslagama juga
I gdje hoćeš stiže, sigurno i vješto.

Kad postanem vjetar moći ću te taknut
U svakom trenutku, uvijek zakoraknut
U tvoj dio svijeta. I bit ću ko more

Da ti tiho šapnem: budi blizu mene
Da mi čuvaš misli, da mi svjetlaš sjene
Da rastem ko vjetar za sve tvoje zore.


Jakša Fiamengo



srijeda, 5. studenoga 2025.

KAD UMIRE ČOVJEK

Kad umire čovjek
zemlja postaje teža
i dublja
za jednu ranu
crnja za jednu jamu
i jedan zaključan kovčeg.
Kad umire čovjek
svijet bi morao stati
i zadrhtati
težinom tuge
dubinom bola
u šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnica
i podigla ploče grobova
kao umorne kapke iza besane noći.
Kad umire čovjek, umire dio svijeta
i zemlja postaje teža
iskusnija i
ljudskija
i veća za jednu ranu
i dublja za jednu jamu.


Jure Franičević Pločar



utorak, 4. studenoga 2025.

SVAKOGA DANA

Svakoga dana nekud ostavljamo dio sebe
i vrijeme nas raznosi kao vjetar lišće
koje se ne može vratiti.
Tko će nas, onda, sahraniti?
I gdje je najdublji grob i najteža ploča kamena?
Gdje treba polagati vijence mrtvima?
Znamo za djelić smrti...
A ne vraćamo se za sobom, jer se ne možemo vratiti
kao ni lišće svojim granama
ni puste krvi svojim ranama.


Jure Franičević Pločar