utorak, 19. studenoga 2024.

RIJEČI ZAHVALNOSTI SUNCU

OČE SUNCE, hoću još jednom
Da razgovaram s tobom
Kao rasipni sin poslije tolikog 
Žrtvovanja pod okriljem tvojim
I da ti zahvalim na svjetlosti
Koja obasjavaše moje dane,
Moju glavu, moju ruku, moj stol,
Na koljenu pisah godinama
Ni ne pomišljajući, nezahvalnik,
Na raskošje tvoje dobrostivosti
Kao što na nj ne misli cvijet
U šumi i leptir i galeb koji kriči
I cvrčak siromašni, moj brat,
Pa ti za zlatnu tvoju svjetlost
Zahvaljujem za sve nas na Zemlji
Od rođenja do smrtnog nam časa, OČE SUNCE.

Dragutin Tadijanović


Solin

četvrtak, 7. studenoga 2024.

NOĆNI LOKAL

Prostorom punim duhanskog dima
Ore vojnički okrugli glasovi, pjano:
Tvoje me oko,
Lelo, zanelo!

Debela se ženetina smije gorko, pregorko...
Otvara široka, crvena usta
Pokazujuć umjetne zube: zlatne.
Tresu joj se grudi i trbuh, golemi.

O, gdje sam bui u davno doba, u mladosti!
Lutao sam pod svodovima šuma, nasmijan.
A sada slušam: muzikanti sviraju.
I vojnik psuje. I smije se ženetina.


Dragutin Tadijanović 

Split

utorak, 5. studenoga 2024.

NE BUDITE VJETAR

Ne budite vjetar, on se
Duboko zavukao u zelene,
U žute šume pa samo kadikad,
Kada se sjeti zakopanih
Korabljica u pijesku, on,
Onako visok i blijeda lica,
Vjetar, premjesti se s noge
Na nogu i sklopljenih ruku
Zavapi u prazno: Ima li ikoga
Da moje probudi oči, i nek se koplja
Lome u prašinu da crvi ih žderu
Sve dok odjekuje glas:
Ne budite vjetar, on se ...itd.


Dragutin Tadijanović



Plitvice

nedjelja, 27. listopada 2024.

PJESNIK

Pjevat mi se opet hoće,
    Ali ne znam ni sam kako:
    Bih li pjevo od veselja,
    Pjevajući bih li plako!

Na prozor mi jutros dođe
    Bio soko neviđeni,
    Kljuje staklo na prozoru,
    Dok prokljuje sanak meni:

"Otkud tebi tvrdi sanak,
    Da još spavaš, kad su pijetli
    Triput zoru već prozvali,
    Triput zoru i dan svijetli?

Među zemljom i međ nebom
    Tvoja cesta još je duga
    Do sjajnoga onog hrama,
    Gdje će t' ljuba bit supruga.

O diži se, putuj smjelo!
    U hodu te ništ' ne smeta,
    Ljubimac si zemlje svoje,
    Poznanik si cijelog svijeta.

A krasna je cesta tvoja:
    Svuda ravna i jednaka,
    Uz nju polja puna cvijeća,
    Nad njom nebo bez oblaka."

"Moj sokole, moj anđele!
    Sa visosti tvoje zreći
    Ti drukčije put moj vidiš,
    Neg' po njemu ja hodeći.

Tvom se oku zemlja čini
    Zvijezda jasna i okrugla;
    Iz daljine ti ne vidiš,
    Da je puna jaza, ugla!"

"A ti digni se na krilih
    Nad zemaljske neravnosti,
    Spuža koj' po zemlji puzi
    Mora svaki trn ubosti."

"Ne imam krila ja da letim,
    Nit bih ostavit zemlju moga';
    Sinak ljubi i zlu majku,
    Majka i zla sina svoga."

"Oj pjesniče nesretniče!
    Suh si listak ti na gori,
    Koj' od sunca nebeskoga
    Ne sazrije nego izgori.

Nebo vjetrom uzdiže te,
    A zemlja ti letjet ne da;
    Među zemljom tako i nebom
    Tvoja duša uvijek preda."


Petar Preradović

Solin

utorak, 22. listopada 2024.

MOJ DUBROVNIK

Bio je mirisni svibanj, a ja
Ne imadoh ni osmanaest ljeta
Kada prvi puta dođoh u Grad
Pjesnika. No, imao sam srce

Zaljubljeno i prepuno pjesama
Nenapisanih. Čiope su u meni
Cvrkutale i cvale naranče.

Ni samom sebi ne bih priznao
Da je u Gradu bila djevojka
Koja mi reče: Dragi, volim te.

U mračnoj sobi, danas je preda mnom
Zimnja ruža i grančica čempresa
Što ih ubrah na grobu neznanom.
Na Mihajlu...Mrtvo zvono. Tišina.

Dragutin Tadijanović




Dubrovnik

ponedjeljak, 21. listopada 2024.

ZLATNIM PTICAMA

Umornih nogu hodim prašnim cestama
I pjevam turobnu pjesmu zlatnim pticama:

Ptice nemaju polja, ni vinograda rodnog, ni kuće;
Ne žanju njive svoje, ne gaze u kacama grožđe.
Ali ih zora budne nalazi, s pjesmom u žutome kljunu.
Okisle od pljuska u gori, one se kriju med lišće.

I ti si, dušo moja, ptica pokisla; crna
Ptica u mraku. Da.
Preda te nije, na vidiku, postavljena trpeza teška
S bogatim jelom i vinom. Ti nemaš ni prazne čaše.

Tebe su gazili, gazili, kao po ulicama blato.
Dušo, ptico zlatna!


Dragutin Tadijanović

Solin

srijeda, 16. listopada 2024.

BEZ NJE

U kutu svakom jeca sjećanje.
Na klaviru tipke čekaju.
Male njene ruke mrtve su.
Bez nje: sam sam.

Spomen nosi miris proljeća.
Suza budi sliku prozora:
na njoj lice moje djevojke.
Ruku. Pozdrav.

Oko groba šume jablani.
Na dnu groba leži
Mirjana.

Plačem. Raste cvijet, pun otrova.
Zašto živim.


Vladimir Kovačić



Hum