DIVLJE OKO

Tonem u svoje dno
kao ptica u nebo, kao svjetlost u tamu.
Guši me poplava davno presušena plača.
Vjetar zaviruje u moj napušteni svijet
u kojem se kamen pretvara u prašinu.
Tamna sliko u kojoj sve nestaje, još
me gleda divlje oko svjetlosti.
Bljesak munje.

Jure Kaštelan

AKO IZ BUDUĆNOSTI

Ako iz budućnosti stižeš, zašto mračna
umireš, vatro dalekih boravišta

Tko će ugasiti male svjetiljke koje se
užižu same od sebe dok pristižeš
tajnim suzama, moja ljubavi

San je naš ispunjen. Stojimo sami
zagrljeni na pijesku

More, more, more neumorno. 

Jure Kaštelan

Split

BDIJENJE

U mraku bdim da iznenadim

da ugledam

biće od vjetra iz travne bajke

o rijeci modroj od iskona do utoka sunca

Bdim i vidim kako lebde moje oči

u tmninama kao zvijezde u mračnim

u crnim maglama

Zašto riče more iznenada i vatrom

vitla bezglava neman

iz pakla pobjegla

Što ste vidjele oči zaprepaštene

Jure Kaštelan

Solin

NAGRADA

 stablo se

hrabro i iskreno

s vodom zemljom i zrakom

bori

zbog toga

poslije smrti

bolje

nego za života

gori

Ana Horvat

Solin

NADNIČARSKA

Daj mi, gazda, janje bijelo
pa ću tebi lozu pliti,
rukama ću selo cijelo,
burama ću se probiti,

pa ću znati što ću dati
sira, mlijeka, blaga puno,
varićake i barila, pregrštima izobila,
steonicu, crno runo.

Skupa ćemo post postiti,
štap nositi, ne prositi,
lov loviti, dom domiti,
u domu se udomiti.

Ako ne ćeš, ja ću znati
vuka zvati da te ždere, da te dere,
zovi, vuče, druge vuke,
ruke, muke za hajduke.

Jure Kaštelan 

Svilaja

BALADA ZA MENE I MOJE PRIJATELJICE

bile smo stalno mlade

mirisave

čak ponekad plavuše

pročitale smo ormare knjiga

završavale škole

i brinule o kontracepciji

za ono malo priznanja

bile smo uvijek na pravome mjestu

točno na vrijeme

ljubile predano i rađale šutke

slušale znatiželjno i sve radosno razumijele

prevodeći s mnogo jezika

objavljivale smo knjige

pekle čarobne torte

predstavljale domovinu

i plele bolje od pauka

nismo zahtjevale

ništa nam nije bilo previše ni tijesno

i uvijek smo se smiješile

ali on nas

nije volio

Ana Horvat

Solin - Salona

APOKALIPSA

Gorim
i prosipam suze
koje ne će izgorjeti.
Gorim kao jablan
uspokojen i miran tišinom
uzdignutom do njegova pogleda;
kao more preplavljeno svojim rastom,
more koje se dimi i odustaje
od pokreta. Gorim i izvirem
iz svog tijela, i nadilazim
žrtvu rasprostranjenu u sebi.
Noći i dani okupljaju se
oko mene: gledaju kako
gorim, čude se kako postojim
i onesviješćeni padaju
do mojih nogu, Pepeo moje
krvi (kao pahuljice snijega)
pokriva ugašena jutra
i utrnule večeri. Padam
da bi zaštitio njihov san
od neumitnog
vjetra što se približava. I ustajem,
da gorim, da nadživim smrt
koja ruje poda mnom, da se
rasprostranim nad žrtvenikom
nad zemljom, koja osluškuje
moj glas, što tutnji
u visinama.

Josip Pupačić

Split