Mi nismo uspjeli spasiti san.
Mi smo samo živjeli
onako kako se živjelo,
gledajući rasipanje,
gledajući kako korov
kao u šali prekriva
zadnji zakutak srca.
U povijesti, doista,
ima trenutak
kad svi sanjaju san,
ne prežući od njegove stvarnosti.
Stara majko, stara kosti,
meni se ipak dugo živi,
a kad se pravi život prene,
za onaj moj nek bude kasno:
za onaj život nove ljubavi,
za onaj život što već navire,
od kojeg sam gluh poput tetrijeba
što mi šumi u ušima
dok iza stabla stojim kao da me
netko opalio po glavi
pa čujem samo jednu grlicu u krošnji
punu stida od svoje sretne istine
O Zagrebe, o Zagrebe,
kad budem star i nemoćan,
još uvijek ću moći sjesti na tvoj pločnik
i biti kod kuće.
Nikica Petrak
Mi smo samo živjeli
onako kako se živjelo,
gledajući rasipanje,
gledajući kako korov
kao u šali prekriva
zadnji zakutak srca.
U povijesti, doista,
ima trenutak
kad svi sanjaju san,
ne prežući od njegove stvarnosti.
Stara majko, stara kosti,
meni se ipak dugo živi,
a kad se pravi život prene,
za onaj moj nek bude kasno:
za onaj život nove ljubavi,
za onaj život što već navire,
od kojeg sam gluh poput tetrijeba
što mi šumi u ušima
dok iza stabla stojim kao da me
netko opalio po glavi
pa čujem samo jednu grlicu u krošnji
punu stida od svoje sretne istine
O Zagrebe, o Zagrebe,
kad budem star i nemoćan,
još uvijek ću moći sjesti na tvoj pločnik
i biti kod kuće.
Nikica Petrak
Zagreb |