četvrtak, 29. rujna 2016.

HVALJEN ISUS, MOJA STARA BAKO

Hvaljen Isus, moja stara bako;
Hvaljen Isus, radenice moja!
Ja u snima često k Tebi idem,
kad krunicu molim uspomena.
Sni o Tebi po bosiljku mire.
Ja Te vidim:
čučiš pored trijema
i prebireš vunu za vretena.
Kako si mi, moja stara bako?
Kako si mi, radenice moja
i najbolja veziljo i tkaljo?
Orah šumi. Zdrava će Marija.
Pometena mora bit avlija.
Tvoje ruke
uvijek, uvijek, žure.
Nemir snova korake Ti sluša:
šušti lišće, u njima je jesen;
u njima je tvoja blaga duša.
Bašća vene otkad Tebe nema.
Stazice su zarasle sa dračem,
i cvrčci se javljaju sa plačem
i rosa je suza prolivena.


Vladimir Kovačić

Trilj Crkva i spomenik Sv Mihovila

srijeda, 28. rujna 2016.

ČEPMRES

Ovaj stari čempres uz našu staru kuću
stoji tvrd i visok, prav i nepomičan.
Gledao sam često iz svoga djetinjstva
gore, u njegove zelene visine.
Gledao sam, tako, bez mnogo čuđenja:
čempres kao čempres, treba da je visok.
Tek mnogo kasnije, pošto sam u svijetu
vidio i druge velike čemprese, mogao sam reći:
nigdje takva starca, takva silna debla, takve grdosije.
I kad god se vratim našoj staroj kući,
gledam ga, i usput kao  da mu kažem:
O moj tvrdi starče, još si uvijek tu.
Godine prolaze, a uvijek si tu,
ni manji ni veći. Davno si dosego
svoju punu mjeru, i ne možeš više
ni naprijed ni natrag. Tako mora biti.
Tako mora biti. Znam. Al ništa zato.
Glavno da si dobro. Godine prolaze.
Vidim da prolaze. Vidim da si dobro.
Sve vidim. Pa onda? Šta onda da vidim?
I zašto da gledam, i tebe i sebe?
Čempres kao čempres. Čovjek kao čovjek.
I čempres i čovjek i pas i godine
i jad i nevolja i sve - dođavola!-
Ne ljuti se, stari. Nije to zbog tebe.
Možda je zbog mene. Ali nije važno.
Zbilja nije važno. To ja tek toliko
da bar nešto kažem tebi osamljenom.
Jer bude mi drago kad te tako vidim
kod stare nam kuće, tvrda i visoka,
i u dobru zdravlju. I ponosna tako.
E, to iznad svega. To što si ponosan
naročito volim. Znam ja, ti si mnogo
toga preturio i mnogio vidio, i gore
i dolje, i lijevo i desno. Mosor i Dinaru
i munje i vojske. I uvijek si tu,
ti i ovaj kamen. Mosor i Dinara,
i kamen i čovjek i pas i godine,
i da su svi takvi, tvrdi i visoki,
i da nitko ništa nikome ne kaže.

Nikola Milićević
Klis



utorak, 27. rujna 2016.

CETINA

(Zapisano na kamenu)

Nije to nikakvo čudo,
ali, pogledajte je:
potopljeno selo
i ljepše klisure
od bilo kojeg grada.
Brza je
i mirna je.
Pogledajte je,
kad se suton okupa:
tri ovce na otoku
i jedno magare.
I sve je potopljeno.
Samo jedan jablan
gleda svoj stas
u vodi...
Nije to zato
što Cetinu volim;
ali, ovakvog grada
još nisam vidio.
Bože moj, - Cetina!

Josip Pupačić
Cetina



ponedjeljak, 26. rujna 2016.

MOJ SVIJET

Kad sam imao šest godina
Svaku sam rijeku zvao Cetina,
Svaku planinu Mosor,
a svaki otok Brač.

Bože,
kako je moj svijet bio velik.

Ivica Sorić Suri
 
Cetina


nedjelja, 25. rujna 2016.

DALEKO MOJA


Sve što bih ti mogao reći il dati
u ovoj maloj vrtnji koja je netom počela
bila bi samo tiha jeza, tiha vedrina

Sve iz bolova, iz bujnih perivoja
u ovom času što ga se plašim
Al to ne mogu glasom, šapatom, pjesmom

Negdje u treperenju krvi, zglavcima, dahu
nosit ću te prema tuđini
ko mornar more

A ti, i tako sama
ostat ćeš daleko moja
daleko moja
bez mene, bez nas, bez svega


Josip Pupačić
Cetina


petak, 23. rujna 2016.

VODO, DUBOKI ZDENČE


Vodo, duboki zdenče, ženo, urno ljubavi
nadnijet nad svoje lice
u tvoje utisnuto
nad tajnu svjetlost nagnut, nad zvijezde potonule

u tamnom sjaju bezdana tvoj lik očekujem

Nadnijet nad svoje lice
u tvoje utisnuto strašnom voljom sudbine
iz duše vapijuće
u crnom bedemu straha, u ponornoj tišini
dozivam tvoje ime

tražim neznano biće

Nad tajnu svjetlost nagnut, nad zvijezde potonule
modrinom nestvarnih zjena na drugu stranu tebe -
u vječnost pogled bacam
da tvoju dušu takne

nek odjekne, procvjeta od kobna dodira

U tamnom sjaju bezdana tvoj lik očekujem
tvoj lik od nestalna svjetla, od nedostupne vatre
Hoću taj lik
Tvoj zov u svojoj krvi čujem

u crnoj sobi bez vrata u srce zakovanoj


Josip Pupačić
Cetina



četvrtak, 22. rujna 2016.

USPAVANKA MORU

Spavaj, spavaj,
more drago.
Dosta si se
naigralo,
odviše se
razigralo,
valjuškalo i mreškalo,
ludovalo,
propinjalo,
o hridine
udaralo.

Smiruješ se...
Tako treba...!
Gore s neba
stari mjesec
bdi nad tobom,
dok plovi nad
tvojim logom.

Spavaj, spavaj,
ja ću s tobom...!

Zlata Kolarić-Kišur
Makarska



utorak, 20. rujna 2016.

PJESMA KOJU NE ŽELIM DOVRŠITI

U kući od kartona,
na komadiću livade,
s kriškom prostora u džepu

Ili u kugli
ručnom radu grnčara,
u ljupkoj sobici na vidikovcu,
u odbačenoj kanti za benzin

Ma, u paukovoj mreži
pripremit ću ti ležaj,
u izresku iz novina,
u školjci desnog uha

Čuvat ću te kao zjenicu
kao nebo u zalazak sunca
kao riječ bez koje se ne može

Isisani iz vremena
izrezani iz prostora
s mladošću u krvi
tko će nam stati na kraj

Jagoda Zamoda

Šibenik - hotel Panorama, kod Šibenskog mosta

  

subota, 17. rujna 2016.

NA POSVE GOLOM TLU

Na posve golom tlu nema više milosti

na posve golom tlu
lice mrtvaca pomaknuto u predio osmijeha

na posve golom tlu
lice živih uronjeno u progonstvo

rasprostire se život u nevidljivom
ljudska vjera kruži kao mjera milosti
ljepota svedena na kušnje krug

to je zemaljska razboritost kao dobrota
u kojoj se ljubavlju započinje nova žrtva

na posve golom tlu
neutaživa rika iz svijeta koji traži nadu

na posve golom tlu oružje pjeva

na posve golom tlu
pravda se vratila u izmet preživjelog

stran i nepoćudan prostor prelijeće ptica
krilo joj dodiruje sjenu u svijetu

na posve golom tlu
naučili smo živjeti uz žrtvu

Mate Ganza
Šibenski most


CVRČAK

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb...
Podne je. - Kao voda tišinom razl'jeva se.
Sunčani ditiramb.

I pjeva: "Ja sam danas ispio sunce plamno.
I žilice su moje nabrekle ko potoci.
U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno.
Na leđima mi šuma, što nagli trgnu srh.
Dv'je st'jene, dva obronka postaše moji boci,
A glava - gorski vrh."

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče,
Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam:
"Zemniče, ja sam himna što bruji za oltarom,
Dok šuti gordi hram.

... Izađi! - Što se kriješ pod krošnjom, u rupama?
Na kamu puž se sunča, na travi grije crv!
Rominja s vedra neba ko kiša od iskara
Sunčana sveta krv.

... Izađi - ti, koj' niknu iz zuba ljuta zmaja,
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda plač.

... Zaprznio te mrak,
Po zemlji sipaš žuč.
A tebe zemlja rodi da budeš čil i jak,
Da nosiš u njedrima radosti zlatni ključ.

... Ja gutam žar sunčani.
I osjećam u sebi, gdje struje šumne r'jeke,
Šumore zelen-luzi svjetlošću obasjani,
Klokoće vrelo, more pjeni se i krkoči,
Modri se grožđe, i zri bobulja sure smreke,
Niz bor se smola toči.

... Zemniče, ja sam pjan.
Oh, sunca, sunca, sunca.
Još led mi noge trni,
Pred očma još se crni
Odurni zimski san."

I cvrči bez prekida, šiba teškim ritmom
Goleti ugrijane, lug mrtvi, sparni zrak.
Trepeće oštra pjesma ko vjetra na krilima
Dugačak svilen trak.
I pjeva: "Slava zemlji i suncu i talasu!
Dajte mi kaplju rose na kori jasenovoj,
I kaplju žuta soka na bobi na smrekovoj.
Al velju snagu novu podajte mome glasu.

... Sunčeve žice idu od neba pa do zemlje,
Napete kao strune. Golema harfa sja.
Mnogo je ruku dira. - Nebesa zabrujaše,
I sluša zemlja sva.
Mir je na vodi, muk je u docu i luzima,
Al čujem velje srce, gdje kuca sred dubine:
Bojiš se, zemljo majko, da onim pod prstima
Ne zamre pjev sunčani, žica se ne prekine.

... Zemniče, čuješ poj?
Šumi ko srebrn-more,
Zuji ko pčelâ roj.
I pjeva: "Sv'jet je lijep, a život dar je s neba,
Al žeđa nek ti bude velika, ljuta glad.
Pa gutaj vatru moju i siši ml'jeko moje,
I bit ćeš sveđer mlad.

... Oh, sunca, sunca, sunca!
I vonja sa doline
I vjetra sa vrhunca!

... Zemniče, ja sam pjan.
Gle, iza žbuna viri,
Pomamnu pjesmu sviri
Na fruli nagi Pan."

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb.
Podne je. - Kao voda tišinom razl'jeva se
Sunčani ditiramb.

Vladimir Nazor 
Šibenik - pogled sa Šibenskog mosta

petak, 16. rujna 2016.

OJ HRVATSKA, OJ!

Oj Hrvatska, oj!
Veselo nam stoj!
Šta će tebi biser kruna,
Kad miline sva si puna!
Oj Hrvatska, oj!
Veselo nam stoj!

Oj Hrvatska, oj!
ništa se ne boj!
Dok su složni Tvoji sini
Vjerni staroj djedovini.
Oj Hrvatska, oj,
Ništa se ne boj!

Oj Hrvatska, oj!
veselo nam poj.
S groba niče tvoja slava,
S miljem joj se kruni glava:
Oj Hrvatska, oj,
Veselo nam stoj!

Ljudevit Gaj
Šibenik

četvrtak, 15. rujna 2016.

LAKU NOĆ

Čuješ li večer veću od svega svijeta
Uzet će nas u naručje ma koliko bili mali
Svakoj ptici bi probuđen glas; kako pjeva
Svakomu listu zaokružen oblik; i on drhti

Pamtim, ovo je vrijeme kada skidaš haljine
Zbog kojih te često ne poznam na cesti
Odjednom sva zasjaš neslućenom ljepotom
Vidim te i zatvorenim očima

Laku noć, daljina koja nas dijeli samo je igra
mjeseca
Laku noć, moje su ruke jedna krila s tvojima
Oboje smo negdje drugdje

Laku noć, laku noć, ovog se neba ne treba bojati
Stabla su naši prijatelji, kamen meka prostirka
Zbrisani su putovi, svaki je korak dobar trag

Laku noć, ti, koja si sada moja riječ i krv.

 Slavko Mihalić
Vodice - Hotel Olympiaa...

srijeda, 14. rujna 2016.

SJEĆANJE NA KIŠU

Od svih kiša što su pljuštale iz gustih
nebeskih izvora, pamtim samo jednu.
I kada druge slušam, dapače kisnem
po skliskim ulicama, ovdje ili na nekom
tmurnom sjeveru gdje mi duša odmah izviri
iz košulje, pa i na jugu gdje su kiše
strasne i zvonko ujedaju, na zapadu
gdje piju iz dubokih krigli i sve jače
lupaju, na istoku gdje čegrtuše kiše
opasno oko tebe stežu krug, u svim onim
uskim pukotinama između strana svijeta,
zabranjenim mjestima, gdje gromovi
bez najave otkidaju glave i gdje bi se još
svašta moglo dogoditi, u rajskim
vrtovima gdje se kapi kiše pretvaraju
u onikse, i u paklu gdje je kiša
smolasta i vruća, čujem samo onu jednu
kišu, čudesno utišanu kao da i nema
ničeg drugog osim kiše, tvojeg vlažnog
čela i velikog crnog kišobrana neba.

Slavko Mihalić
Plitvice - jezero Kozjak


utorak, 13. rujna 2016.

KO STANAC KAMEN

Ko stanac kamen uz vječnog Boga,
Makar se na nas gomile digle,
Ko stanac kamen naša je noga,
Makar nas patnje najgore stigle.

Ko stanac kamen u vjernom bratstvu,
Makar nas zloba gonila kruta,
Ko stanac kamen u svom hrvatstvu,
makar nas tukla kandžija ljuta.

Ko stanac kamen mnogi su pali,
I makar bilo na križu mrijeti,
I dok se na nas čitav svijet svali,
Ko stanac kamen uz barjak sveti.

Uz barjak sveti, barjak slobode,
Ko stanac kamen, ko stanac kamen,
Oj, stoj mi tvrdo, Hrvatski Rode, 
Ko stanac kamen u vijeke! Amen!

Ivan Ev Šarić
Šibenik



petak, 9. rujna 2016.

BOG I KIŠA

Bog nas gleda kapima kiše
kad se kiša svodom njiše
poput kristalnog zastora.

Gleda nas kapima
što ih uzima zemlja
kad je žedna.

Bog i kiša
osoba su jedna.

Zvonimir Balog
Solin - Gospin Otok

srijeda, 7. rujna 2016.

KAKO SAM VOLIO TU KIŠU

Kako sam volio tu kišu
To padanje koje nas je uzdizalo
Te usne u pokislom sumraku
Koje ljube i dišu istim jezikom
A nikad to nije bilo isto
Svaka je minuta svoju ljepotu prostrla
I danas se moje misli otmu
Pa se vrate
Unazad vraćaju sate
Jer kako sam volio tu kišu
Koja se divlje bacala po prozorima
I svojim nas padom uzdizala
Te usne koje su lutale prostranom
Stranom naše ljubavi
Ostavljale tragove
Da ih nitko više nikada
Ne može izbrisati
Kako sam samo volio
Tu kišu slušati
I kraj tebe jednostavno
Mirno i svečano samo disati



Željko Krznarić

Bol na Braču


utorak, 6. rujna 2016.

JOŠ KAO DA JE JUČER

Još kao da je jučer
Ljeto tamnilo nam kožu
Bez znanja i bez ikakvog faktora
Kao da je jučer otok mirisao
Na borove i ostavljene zaboravljene
Ljubavi na pjesku
I onda kraj
Nestaje ljeto u bljesku
I počinjemo se vraćati
Svjesni da ćemo kroz jesen jedva koračati


Željko Krznarić
Zlatni rat - Bol na Braču

ponedjeljak, 5. rujna 2016.

NEMA ZA MAČKE ŠKOLE

- Kamo ćeš s torbom?-
Upita Miru mačka.

- U školu! Đak sam!
ovo je torba đ a č k a!

- I ja bih s tobom!-
Mačkine oči mole.

- Ne možeš, draga,
Nema za mačke škole.
Mački je dosta,
Da zna presti,
Da zna loviti,
Da zna jesti,
Da se zna verati
I da mijauče,
A to sve mačke
Kod kuće nauče.

Grigor Vitez
Trogir


nedjelja, 4. rujna 2016.

BUDITE LJUDI!

Nemojte ući s mržnjom. Nemojte mržnju ostaviti ni pred vratima.

Dok je mržnja u vama, nemojte pogledati ni biljku ni pticu ni čovjeka.
Nemojte im prići.
Dok je mržnja u vama, nemojte reći nijednu riječ, 
nemojte sanjati nijedan san o biljci, o ptici, o čovjeku.
Nemojte ni o kamenu.
Nemojte se ni pomaknuti dok se mržnja ne raspline, dok ne iščezne u vama.
Mržnja je ljubav skrutnuta, smrznuta u vama.
Nemojte biti brana blagosti i toplim vjetrovima – i njihovoj strpljivosti.
Nemojte tražiti opravdanja za mržnju.
Za nju nema opravdanja, kao što za ljubav nisu potrebna opravdanja.
I jedina istinska ljubav jest ona za koju nema opravdanja.
Budite ljudi i opravdajte život.
Jer život je povjerenje vama iskazano.

Stjepan Lice
Šibenik - Katedrala Sv Jakova

petak, 2. rujna 2016.

PONEKAD POŽELIM

Ponekad poželim da ništa ne želim
Da se životu predam na milost i nemilost
Tek samo da budem ponekad
U tvojim očima kako dragi blagdanski gost
Da mi svi vjetrovi svijeta budu kao braća
Da malo nemam nikakve namjere
da za mnom šalju potjere
a ja da mirno u tebi u ljubav zamotan
da sve jednostavno zaboravim
i da samo tu gdje jesam dolijeću ptice
i zvijezde da klize niz tvoje lice
jednostavno poželim da ništa osim toga
ne želim


Željko Krznarić 
Rogoznica iz zraka

četvrtak, 1. rujna 2016.

DUŠU MORA ĆUTIM

Cvao sam
sa suncem
u  morskoj kapi,
blistao u pjeni
što na žalu hlapi.
Bio sam val
razigran u skoku
i tiha bonaca
u modrome oku.

U modroj zipki
zibali me vali,
bijeli me galebovi
u visine zvali.
Modri anđeli
čuvali mi snove
da sigurno
preko mora plove.

Sada smiren
u sigurnoj luci,
s modrim snovima
u klonuloj ruci
čekam i šutim.
Kraj plovidbe
slutim.

U duši svojoj
dušu mora ćutim.

Tin Kolumbić
Hvar