NIZ BOŽIĆNU ULICU

Cjelodnevna kiša kao da se ruga

našem silasku do mora, niz vrijeme od kvarca.

Preostalima od blagdanskih ukrasa,

što nas u jutrima manje od svjetla još očekuje?

Dijeljenje darova, ispijanje zajedničkih likera,

iscijeđenih iz blagog rastvora svečarskih zvijezda?

Nastavljaju se naša stara čašćenja, napitci

u lokalnom kafiću, konobarice koje nam znaju

navike, društva po čijoj točnosti okupljanja

krojimo vrijeme, navijamo ručne satove

s pogledom na neograničenu količinu vode, sa

stražnjim prozorom u zametnuta dvorišta.

Nastavlja se ta prijetvorna potreba za

praznicima, smijeh koji nikoga ni na što ne obvezuje.

A kad se dnevna svjetla prepuste dotrajalosti,

kad sve pojača onaj svoj skroviti smisao,

izrastaju iz nas sveci za mjesne svečanosti,

dobri pastiri, raspjevani anđeli, gipsane ovčice.

I odmah, uvijek, pa i u vremenu dugih kiša,

s neponovljivim zrcaljenjima u spavaćoj sobi,

sa svakim našim suvislim pokretom izbija iz nas

ona mala filigranski čista radost, 

riječ koja nam je cijelog božjeg dana

tako mnogo nedostajala.

Jakša Fiamengo

Split

STARI SELJAK JOŠ NEŠTO RADI OKO KUĆE

Stari seljak još nešto radi oko kuće.
Dovlači drva, čisti snijeg pred vratima.
Ta zima, a sad se sva skupila oko Božića,
može trajati vječno.

Nad njim, svoj bijeli trag ostavljaju zrakoplovi.
Tu, nedaleko, prolazi nova cesta s autima iz kojih
snažno zvuče zvučnici, neki mladi ljudi i žene
ubijaju se i govore njegovim jezikom
koji on više ne razumije, a i svejedno mu je:
sav je tišina u koju nitko ne navraća.
Negdje oko njega, kažu, prskaju u svom sjaju
vatromet, veliki gradovi.

U sumrak, on još sjedi u toplini.
Iz donjih vratašca peći žari svjetlost,
koja se prosipa čak i po stropu.
On sad još samo moli,
ne više obrednim riječima ni kretnjom,
nego sve iz njeg moli,
disanje, krv i pluća, stara bolest, zrak nepoznatog.
Od prekinutih veza sve je sad nepoznato,
ali on se više ničeg ne boji,
jednak zimi, vatri i zaboravu.
Sve ide uvis, sad se sve zaokružilo.

Nikica Petrak 

Kupres

BOŽIĆNA USPAVANKA

Blaga svjetlost
rosi iz visina
Majka ziba
Božjeg Sina.

Nad štalicom
blista zvijezda,
svjetlom grije
snena gnijezda.

Do štalice
mjesec
stere
svilen sag.

Ninaj, nanaj,
sinak drag.

Tin Kolumbić 

Božićne jaslice

  

KADA MI JE BILO PET

Kada mi je bilo pet
moj je bio svijet
jedna mi je lutka bila
mama i tata
i sve rase zemlje
Moje ruke gradovi
od kamena najljepše boje
i ulice lutaka
djeca ove lutke
i svi se vole.

Nije mi više pet
i začudo
svijet je manji.
I nema lutke
da me sjeća
I ja se igram lutke
i ne glumim
Ćutim da mi tijelo
nije više od mesa
i kreće se
               kao na žici
I svijet
da li stvarno takav ili ne
sav je u ulici.
Meni je više nego pet
A svijet je manji.
Čak umanjen krilima ptice.
I gradovi ne izrastaju iz dlana
I svijet se od lutki
                ne miče.

Stanislava Adamić

Split - knjižara Sv Dominika

FONTANA, OKO VODE

Voda je svjetlost koja se rasipa

na neki svoj drugi a isto prirodan način

kad bolje osmotriš mogao bi se zakleti

da su od istih kemijskih svojstava, iste snage

riječi od plavetne prozirnosti, brojevi istih formula

imaju zajedničke oči, mjere isti kamen, mirišu isti cvijet

uvježbavaju krilatost kapi, dah su lirskog zelenila

ptice su njihovi najradosniji stanovnici

kušači pitkog lepršanja, mjerači nevidljivih protoka

gužvaju se, opipljivi su, nestaju u počecima

poštuju nedjeljne rituale, procesije šetača

kljucaju dubinu prostornosti ulijeću u sjeme vode

istih su kristalnih prelijeva, istih dimnih pupanja

voda je oprostorena svjetlost, svjetlost se hrani vodom

tekući zrak se miješa s prozračnošću vode

razumiju se u potop svjetlom, nestajanje u valu

ako je svjetlost ono što je preostalo od voda

voda će jednom sasvim preuzeti ulogu svjetlosti

sve će na isti način obujmiti kamenu plastiku

proširit će se sjene, vrisnut ćemo kad ne treba

oko vode, oko zraka, oko blagdanskog

iza sve te lisnatosti, zrnatosti i sami ćemo postati

rasprskavanje u blaženom eteru vode

Jakša Fiamengo

Solin

BOŽIĆ

Koliko puta ti se za me rodio,
o malo d'jete Isuse!
...Al zv'jezda k tebi mene nije vodila.
I ja sam tebe tražio
Po vrtovima, štono sam ih sadio
Uz svoje r'jeke proljetne.
U zlatnom dvoru, štono sam ga gradio
Na vrhu gore jesenje.
A kada vidjeh da se rađaš samo
Sred tamne mrzle ponoći
U spiljama i stajama,
I ja sam za te takav konak spremio
Na mome polju zimskome.
Al u noć onu najdužu
Po mojoj stazi šetali su vihori.
Po mojoj njivi valjali se smetovi
I vukovi su sjedili na pragu moje pećine.
Koliko puta ti se za me rodio,
O malo d'jete Isuse!
...Al nisam znao da, sin sunčev, silaziš
U tamnu jezgru zemljinu
Da u njoj rasteš, da je griješ, oživiš,
Dok jednog dana iz svih pora njezinih
Ne izbiješ u liku prvih pupaka
Na lozi, prvih listića
Na smokvi prvih mirisa
Nad svježom vodom proljetnom.
I prvih slatkih kucaja
Mog srca, i svih nemira,
Što nosim ih u žilama,
U rosne dane aprilske.
Ja nisam dosad znao
Da Isus, malo d'jete,
Sveđ rađao se i sveđ će se rađati
Sred moje noći najduže
U t'jesnoj crnoj izbici
Što na dnu duše nosim je i zatvaram
Pred mjesečevim tracima,
Pred žamorima ljudskijem,
Pa stoji, tiha, šutljiva,
U biću mom najtajnijem.
Al noćas, ja te osjećam u sebi,
O malo d'jete Isuse!
...Na dvoru noć je najcrnja.
I smetovi se valjaju
Po mojoj stazi. Vihori
Po mojoj njivi šetaju se. Vuci
Pred mojim pragom sjedaju.
...Al na dnu moje duše
U onoj tihoj izbici
Što zatvorena stoji
Pred mjesečevim tracima.
Pred žamorima ljudskijem.
Maleno svjetlo sja;
I ulaze tri sjene,
Tri stara gorda putnika.
Što čitav svijet su obašla:
Car mojih sanja proljetnih,
Kralj mojih ljetnih zanosa,
Knez tuga mojih jesenjih:
I prostr'jevši na tlo
Najljepše svoje darove.
Na koljena se spuštaju,
I ko tri gipka jablana
Pred onim sitnim što se netom rodilo,
Do zemlje se prigibaju.
I prvi put se sva nutrina sja
Mog krutog bića zimskoga.
O iskro Sunca Vječnoga,
O malo d'jete Isuse!

Vladimir Nazor 

Solin

MUKLE URE

Minjodu se pijace
i tarace
i rive
i puti
i skuti
i brive
ma ostaju face
i nenadinje
i more
i tvarde kore
i šušuri
i batude
i levantare
i škure bure
a sveja muklo
tuču
i tuču
ure


Jure Franičević Pločar

Split

NETKO

Netko je zalupio vratima
i probudio sove
Netko je obrisao prozore
i otvorio pogled
Netko je zaspao na travi
i sanjao zvijezde
Netko je zaplakao nad grobom
i probudio mrtve
Netko je zapjevao  uveče
i dozvao zvijezde
Netko je razbio sud lončarski
i ispunio besjedu Pisma
Netko je razmotao svitak
i obznanio nazaretski proglas
Netko je skupio skute
i sakrio suze (zvijezde)
Netko je otukao žbuku
i otkrio sliku
Netko je posijao suze
i ubrao zvijezde
Netko je netko

Ivan Golub

Solin

ŽUDNJE ZA DOBRIM PASTIROM

                             I.
O pastiru dobri, bez ovaca i bez frule,
dokle ću još lutati po osamama.
Po gudurama i poljima. I u mahovini stare kule
snivati o dobroti tvojoj i skromnim kolibama.

Što bih volio da te negdje nađem,
gdje na mlazu žuborovu hladiš vruće čelo.
Ili gdje svojim štapom pastirskim
goniš oblačine nadute, što vrebaju na žito zrelo.

                            II.
Da znaš, kako je sada u gradu dosadno.
Nije više ko što je bilo u Jeruzalemu i Betlehemu.
Ulice nisu tako uzane i mirne.
I pred vratima ne šušte palme pobožne,
kad večernji hlad iz dola pine.

U tvome rodnom gradu Betlehemu
bila je samo jedna kavana, i to na kraju grada.
A ovdje je svaka druga kuća hram jela i pića,
gdje ljudi vječno gladni traže sna i hlada.

Ovdje se prije smrači, nego po selima i livadama,
jer dimnjaci visoko, što se iz daljine vide,
i danju i noću sukljaju, sukljaju,
nad gradom suhu maglu i noć.

Nikola Šop

Solin  

BOG I MOJE TIJELO

Put moga tijela kroza svijet

O što da pjevam o svom tijelu i o sebi?
Bog baca moje tijelo
iz svijetlih jutara u ponor tamnih noći
Bog baca moje tijelo
kroz muke i radosti i strasti dana
u plavo nebo noćnoga sna

O što da pjevam o svom tijelu i o sebi?
Ja sam rijeka
tečem
i negdje preko dana ili možda sati (ne znam)
stoji moje more
O kad ću stići?
i kad će moja trudna glava počinuti u njegovu krilu?

Ne!
Ja ne idem
Stojim
I k meni besprekidno dani dolaze
I k meni
preko zemlje, polja stabla kuća brda
stiže more
nesavladivo i neizmjerno, teško more

Da nije blizu?
Slušaj: da to već njegov teški šum ne udara
o obale moga sluha?

Antun Branko Šimić

Solin

JEDINI PUT

Evo
idem pred tobom,
dijete moje,
svakom stopom tvojega puta
pomna srca prolazim
po raskrižjima ti ostavljam svjetiljke
da ti kažu kamo ti valja poći
o, da ih prolaznici i vjetrovi ne pogase…
Idem pred tobom, dijete moje,
svaku bol i svaku radost
što na tebe čeka
svom dušom proničem
i svaki osmijeh, svaki muk, suzu, pjesmu
svako odmorište i čežnju cjelivam,
kako bi s tobom bili mudri, kako bi ti bili krilati…

Kad bih te i samo stope tvojega puta poštedio
kad bih te i samo jedne rane oslobodio,
dijete moje,
to ne bi bila ljubav
ta time bih te onemogućio
da dorasteš do sebe
da ispuniš svoj život
i uđeš u svijetlo…
Nije malo što se od tebe traži,
dijete moje,
a ja ti nemam što dati do svoje ljubavi
i ne umijem ti reći
koliko će te ona grijati
u odveć studenim noćima
koliko jačati među odveć tvrdim rukama
koliko krijepiti posred bešćutna vremena…
Ali kamo god išao
i ma što ti se zbilo,
dijete moje
htio bih da znaš
da ja idem pred tobom
i da je sve kroza što prolaziš
povijest i mojega života
i da je ljubav,
premda je kadkad bolna,
jedini put…

Stjepan Lice 

Solin

VELIKI SJAJNI MJESEC

Večeras mi se odjednom ukaza
veliki, sjajni mjesec, uzdignut visoko
posred čiste i bistre noći.
Nisam ga odavna takva vidio
niti sam vodio kakav razgovor
s njegovom tajnovitom svjetlošću.
I sad je bila prilika
da mu mnogo toga kažem, ali
bio sam posve zbunjen njegovim sjajem
i jedino sam uspio reći:
Moj stari, dobri mjeseče,
mi smo ti ovdje stalno nespokojni
i svakog dana drugačiji
nego smo jučer bili,
a ti si uvijek postojan
u svojoj visini,
hladan i mudar kao vječnost.

Nikola Milićević

Solin

MUČENIK

Iz gomile istupih

sam

i pozvah vas u zemlju

Novi Život

Smijeh ruga samo jeknu

iz gomile

k mojem uhu

Pođoh sam

Al za mnom ravno uputiše Smrt

Umrijeh

Iz moga srca izniknuše

sva modra cvijeta ljubavi

u svijet

Antun Branko Šimić

Solin- Spomenik hrvatskim braniteljima

AMNEZIJE

Potpuni zaborav je stanje sreće, blaženstva koje se trude da stignu sanjari; tabula rasa, utapanje u
ništavilu, kupelj ljudskoga duha i nerava. Amnezija je poratna bolest, kao i srcobolja, odjek velikih
kriza. Nisu sve amnezije jednake, jer nismo svi jednaki mjesečari.
Paramnezija je jedna žena na igalu, u svijetloj haljini, koja nam maše maramom čim je parobrod
prestao da zviždi. Naš je pravac: Srećna Ostrva, blagoslovljena Orionom, Andromedom. Putovanje
vodi u nepoznatu plavet, plavet se raspršava u bjelinu, pjene talasa i prestanak neba. Putujemo, bez
sjećanja, bez uspomena, bez pamćenja. Putujemo, bez sebe. U istom ovom prizoru kao da smo već
jedanput bili.
No ima raznih zaborava, raznih načina da se gubi veza. Opijum, filmovi. Prošlost postaje sve više
mrtva gruda zemlje, okovi; bježimo od prošlosti. Svijet je velik, a ništavilo i praznina još veći.
Evazija je u smjeru nirvane. Gdje god je hvataljka popustila, zaborav nastaje i širi se. Zaborav hvata
sve stvari koje ostaju bez oslona i uporišta. Jer se toliko zaborava širi, raspoznajemo da mnoge
stvari nisu čvrste. Ne drže se, ne odolijevaju.
Zaborav... Kliješta popuštaju. Iza zaborava nije mir... Iz zaborava se izvija nemir, kao što biva sa
stanarom iza zaključanih vrata koji ne može da iziđe. Zaborav je odnio ključe. U sobi osamljenik je
nemiran, on se trza, traži izlaz, traži ključeve i u zidove, u vrata lupa, lupa.
Lupaju samotari u izbi zaborava, ali do njih ne dolazi odgovor. Teško je povezati pređu na mjestu
gdje se prekinula, a pamet bolesnika nije nit magioničara koja se svejedno nastavlja kao da se nije
prekinula.
Novi ljudi... Vidite ih po perivojima. Zaboravljeni, zabravljeni. Poneki od njih vraća se s izleta,
smiješi i čini mu se da je žrtva duge, duge hipnoze.


Tin Ujević 

Split

GNIJEZDO BEZ SOKOLA

                                              Mom ocu

Ja vučem čemer magle tvojih gorah,
Očajnost zvijezdah, što nad tobom niču,
U meni jeca sjena tvojih dvorah,
Moj otrcani, kraljski, banski Griču!

Ja nosim Gospe staromodnu priču,
Na kuli Vrata, Svijeću gorkih Morah,
Pa pjesmu, što pod starcem tramom kliču Dijaci,
zvona preporodnih zorah.

Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinjskih,
U gradu tom je vilovo Lisinski,
U gradu tom je susto Vraz i Gaj.

Dijetenklasnih pokraj ovih uzah
Bje krv Ilirah, Mate Gupca suza:
Ta žuhka suza, slatka kao kaj.



Antun Gustav Matoš 

Zagreb - Grič - kula Lotršćak

POBOŽNA PJESMA

Tebi cvijeće moga vrta i moga života,
Tebi moja svaka bol i svaka radost,
Tebi moja duša, tijelo i sva mladost!
Sve, o sve Ti dariva samotni sirota.

Jutrom i večerom na šetnji u gaju
Kroz granje mi tvoje oči ko zvijezde sjaju,
A metulji, vjetar, stabla, rosa s lista,
O tebi mi tajno zbore, Djevo Čista.

I kad noću cvijeće otvara usta plava,
Otvara se i duša moja ko cvijet ubavi,
Pa kroz purpur noći i miris molitava
Mre za Tobom. divna Ružo! Bijela Ljubavi!


Antun Branko Šimić

Solin - Crkva Gospe od Otoka

ŠTO MI JE GOVORIO PARIŠKI VLAK

Zviždukom opet zove me vlak:
Jesi li spreman? Jesi li jak?

I nizom prozora mi sija,
Svjetala pun, ko iluzija.

Gledam ga. Sam. Sa licem u tami.
On stoji, dahće, pa me mami:

- Ti uvijek tu. A teku dani.
Trgni se, otmi, pocigani!

Gle iza moga stakla sjene:
Nove muškarce, neznane žene.

Probij se među ljude te –
Moderna čerga je coupe.

Sve ti već uzeh prijatelje.
Tek ti da ostaneš kod želje?

Uđi već jednom! Što se kolebaš?
Ta ti me kao niko trebaš!

Vagonima se mojim kreće
U nove nade, nove sreće.

Šumeća volja moje pare
U mladost vozi sve što stare.

Jer ovdje život, škrt i tijesan,
Na srcu rano stvara plijesan.

Odvaži se! Ne prečuj zova
Toliko žuđenih gradova.

Zar ne čuješ? Ja zovem glasno.
Požuri se! Još nije kasno.

----------------------
----------------------

Bez mene kreće vlak što sija
Svjetala pun, ko iluzija.

Dobriša Cesarić 

Split

BALADE O MOM RAZREDU

I.

Na svakoj klupi po jedan san spava.
I tajno po njima šuštanje me prene.
To vjetar po klupama prelistava
Mnoge zadatke neriješene.
I negdje iz tame skrivenog kuta
Nešto se čuje tapa-tap.
Kao da je mastionica izvrnuta,
I mastilo kaplje kap po kap.
Teška u njima slova se kriju,
Zato im je udar tako jak.
Padaju na pod, bljesnu i uzavriju,
I rasplinu se u muk i u mrak.
U razredu kakvu sad tutnjavu čuh?
Kao da netko podom valja kuglu.
Gle to izlazi matematičarev duh.
U fraku je i jaše na trougu.
U torbi nosi mnogo raznih sprava.
U ruci mu raskliman šestar.
Na ploči on do zore rješava
zadatak jedan nerješiv i star.
Kreda za kredom pod rukom mu se mrvi.
Hitro leprša mu fraka skut,
A kada kukuriknu pijetao prvi,
Na trougu on odjaše ljut.

II.
U tamno drvo urezana slova
otkriju mi davnu dosadu i jed:
Imena, imena mnogih drugova.
I do reda red i do drugog reda red.
U prvom su sjedili dobri đaci.
Oni su znali sve napamet.
U posljednjem šutljivi zanesenjaci,
Koji su uvijek htjeli u svijet-u svijet.
A drugi se u zbijenom skupu krili.
Svrstani vješto između nas.
Iz nezgode svake, u kojoj su bili,
Izvlačio ih je šaptačev glas.
Šta je sad s njima i s ostalima
Koje odnese brižni dan?
Nezadovoljni ovim životom malim,
Misle li na svoj školski san:
Kada nas je u jednom času večernjem
opčarao davne priče sjaj.
Pa skočismo, navukosmo oklop i šljem
u krvavi odjahasmo okršaj.
Al’ brzo nas prenu gnjev profesora:
Šta je to, kakvi su to snovi?
Ej ti što sanjaš daleka mora,
de sada predavanje moje ponovi.

Nikola Šop 

Split 

MOLITVA ZA SVE

Klecnuše visoko statue. Vrh litica
zadrhtao je srnin skok.
Sve stalo. Ne plače ni mala Vidica.
Daleko šuti putova suhi tok.

O znam tko si, što mi sad snene sklapaš ruke.
I zoveš u tišinu tu.
Znam što ne skače srna i ne plače mala Vidica.
Čas je kad molim sjevernu molitvu.

O Bože ti, što vunene oblake kupaš
u dubokom plavilu mora svaki dan.
molim ti se za onu staricu što me noćas
upitala da li znam kakav jeftin stan.

Molim ti se i za onaj crni brod,
što plače daleko u ledu sjevernog pola.
i za onaj nečiji osamljeni hod.
I za ono svjetlo u mraku dubokog dola.

Molim ti se i za onog čovjeka mladog
što očajan stade na oštru hrid.
Molim ti se i za onaj zid,
u kome mrtve vojske snivaju.

Molim ti se i za ono nevino lice.
I za onu crnku, podšišane kose,
koja u mraku zaustavlja prolaznike,
nudeći cjelove za gorki hljebac svoj.

I za onog se crnca mladog molim,
što je očajan plakao u kasarni
za Afrikom i mladom ženom. (Ona još ne zna
da je on jadnik poginuo na Mairni.)

Molim ti se, o Bože, molim se
za sve, za sve. Za vrelu Afriku,
za tajanstvenu Aziju i gvozdenu Ameriku.
I Evropu umornu.

Dižu se visoke statue. Vrh litica
zadrhtao je srnin skok.
U majčinu krilu zaplakala mala Vidica.
I zašumi muklo putova suhi tok.

Nikola Šop

Baška Voda - Sv Nikola

BLAGOSLOV VODE

Neka teče i neka joj suština ne odlazi

neka u sjenama prepozna dobre svjetlosti

neka jača i neka slabi na isti koristan način

i nek joj budu ceste i kočije

nek su joj brodovi i mostovi

i nek je riječ stvaranja i samo stvaranje

neka je tvrdi grad na obali

i nek je do mora i nek je more samo

neka je dozvoljena za sve ugode

i nek bude mjesto koje smo stekli i koje stječemo

modro od svih naslućenih prilika

nek joj je vjetar koji osluškuje ptice

i ptice koje pomažu vjetru u dobrom strujanju

nek je poput rublja posvud prostrta

kao snijezi kao ubrusi kao riječi

od svake božanske važnosti

Jakša Fiamengo

Solin - rijeka Jadro

BLAGO ONIMA

Blago onima koji su sazdani od zvijezda
i koji ne zaziru od suza

Blago onima koji ne prekoračuju tuđi prag
i ne otiru noge pred kućnim vratima

Blago onima koji se ne saginju da uzmu kamen
i ne bace ga ni na koga

Blago onima koji ni nad kim ne peru ruke
i ne lome štapa ni nad čijom glavom

Blago onima koji pronose Dobru vijest (Evangelium)
i deru sandale u pustinji

Blago onima kojima ne plješće mnoštvo
i koje ne zaglušuju poklici slavlja

Blago onima koji se hrane tišinom
i blaguju sveti kruh i piju čašu blagoslova

Blago onima koji prstima diraju strune
i noktima vade lavu trn iz šapa

Blago onima koji pušu u šake
i razgrću snježne nanose

Blago onima koji pjevaju pjesme zahvalne
i oduzimlju krivnju s prestravljenih lica

Blago onima koji su blaga srca
i ponizna koji su srca

Blago svima prezrenima
i na rub zguranima

Jer, već ih čekaju stolice sudačke
i kuju se krune za njihovo čelo

Ivan Golub

Zagreb

JOŠ MALO NEKA SMO

Razrovali smo grobove
Što su ih stoljeća zasipala s odvratnim
               samopouzdanjem
Nije ostao ni kamen na kamenu
Ograda koje su nas trebale spriječiti

I tako sada kročimo razbacanim svijetom
U dijelovima, ne sluteći jedinstvo
Ukoliko tome ne služi poneki krik
Koji se utren obruši

Strah nas, ne više od drugih, nego sebe
Osjećamo kako u nama ustaje netko veći
Nemoguće je podnijeti pogled njegovih
               očiju
Koje ne priznaju zapreke

Razrovali smo grobove i sada bismo trebali
               graditi domove
Još malo, ne žurite, neka se igra svojevoljno
               dovrši
Još malo neka smo i ptica i zmija i
               cvijet (na nekom udaljenom
               polju)
Još malo neupućen san

Slavko Mihalić

Solin- Manastirine

PUT U NEPOSTOJANJE

Jedan brijeg već tri dana leži odronjen i nitko
          nema snage da mu pristupi.
Samo ću ja, s tankim prstima, prekapati njegove
          rane da bih se razbolio
i da bih uništio tu prokletu želju koja hoće
          da joj se divi,
da bude, da kliče, da vlada, da obzima, a ja sam
          tako suvišan.

Otvorite se, potpune praznine; kažem praznine jer
          nemam riječi za stvari bez imena,
a stvari bez imena treba da su prisutne u
          pijankama prije sprovoda,
jer tamo ćemo, gdje one vladaju, naći naše
          potpuno smirenje,
mi koji odustajemo, mi koji odustajemo jer
          priznajemo vašu hrabrost.

Slavko Mihalić

Solin- Salona