četvrtak, 31. ožujka 2016.
srijeda, 30. ožujka 2016.
PUTOVANJE
Napokon smo sami u tom dvorcu praznom.
Umorna od puta ostala si sa mnom.
Bijela si i mirna kada sklapaš oči,
predjelima sjajnim sada ćemo poći.
Nema na tvom licu nemira, ni sjene -
zauvijek si draga zaspala kraj mene.
Tonemo u mraku, ali tu gdje ležiš
probija se svjetlo, ili mi se smiješiš.
Sigurni smo sada, nježna si i plaha,
ali ovdje nema života ni straha.
Sad nas more čuva, sad nas kriju kiše.
Jedno zvono zvoni - ne čujem ga više.
Arsen Dedić
Umorna od puta ostala si sa mnom.
Bijela si i mirna kada sklapaš oči,
predjelima sjajnim sada ćemo poći.
Nema na tvom licu nemira, ni sjene -
zauvijek si draga zaspala kraj mene.
Tonemo u mraku, ali tu gdje ležiš
probija se svjetlo, ili mi se smiješiš.
Sigurni smo sada, nježna si i plaha,
ali ovdje nema života ni straha.
Sad nas more čuva, sad nas kriju kiše.
Jedno zvono zvoni - ne čujem ga više.
Arsen Dedić
Kaštel Novi |
PODARI MIR
Podari mir rahlim poljima
i izranjenoj zemlji povij ranu!
Ispruži ruku nad olujno more
i vrati spokoj razbješnjelu valu!
Saberi sve raspršene k domovima
i potištene (pogažene) podigni iz kala!
Pruži ruku svim ranjenima
i napoji usta što žeđaju pravde!
Budi s nama,
budi sa svima,
jer mrači se!
Obnovi nas i obrati sve!
Ne skrivaj lica svoga!
Podari pokoj svima mrtvima!
Ivan Golub
i izranjenoj zemlji povij ranu!
Ispruži ruku nad olujno more
i vrati spokoj razbješnjelu valu!
Saberi sve raspršene k domovima
i potištene (pogažene) podigni iz kala!
Pruži ruku svim ranjenima
i napoji usta što žeđaju pravde!
Budi s nama,
budi sa svima,
jer mrači se!
Obnovi nas i obrati sve!
Ne skrivaj lica svoga!
Podari pokoj svima mrtvima!
Ivan Golub
Kaštel Novi |
petak, 25. ožujka 2016.
VRHU SVETOGA KRIŽA
Za Marijom mož' se rijeti
druga majka obljubljena
Jezusova, Križu sveti,
koga držiš zagrljena.
Zasve er blagom da milosti
ona tebe sad prihodi,
er ti odiraš bez milosti
tijelo koje ona rodi.
U krilu ga je sveđ vrućila,
ti ga lediš sred sjevera,
mlijekom ga ona jes dojila,
ti mu davaš sad čemera.
U kolijevci njega zavi
milostiva platnom bijelijim,
ti mu pribi bez ljubavi
ruke i noge čavlim oštrijem.
Nu za sve to ti si veći
er ga ona umrloga
rodi na svijet, ti moreći
neumrloga činiš Boga.
Ivan Bunić Vučić
druga majka obljubljena
Jezusova, Križu sveti,
koga držiš zagrljena.
Zasve er blagom da milosti
ona tebe sad prihodi,
er ti odiraš bez milosti
tijelo koje ona rodi.
U krilu ga je sveđ vrućila,
ti ga lediš sred sjevera,
mlijekom ga ona jes dojila,
ti mu davaš sad čemera.
U kolijevci njega zavi
milostiva platnom bijelijim,
ti mu pribi bez ljubavi
ruke i noge čavlim oštrijem.
Nu za sve to ti si veći
er ga ona umrloga
rodi na svijet, ti moreći
neumrloga činiš Boga.
Ivan Bunić Vučić
Split - Marjan |
utorak, 22. ožujka 2016.
UMRO SAM A TI MI OPROSTI
umro sam a ti mi oprosti
što sam tako žureći
zaboravio ruku da ti stisnem
i poljubim te onako
kako sam to uvijek činio odlazeći
što sam tako žureći
zaboravio ruku da ti stisnem
i poljubim te onako
kako sam to uvijek činio odlazeći
oprosti mi što sam proljeće jedno
zauvijek u sebi odnio
ali sjeti se
ostale su pjesme
u desnoj ladici neuredno složene
snaći ćes se
iz njih naprosto ljubav izbija
te pjesme to sam ti sad ja
ali sjeti se
ostale su pjesme
u desnoj ladici neuredno složene
snaći ćes se
iz njih naprosto ljubav izbija
te pjesme to sam ti sad ja
oprosti mi
nije bilo vremena za opraštanje
suviše smo se voljeli
da bi mogli nešto drugo
tako žureći nisam ni pomislio
da ćes biti tužna zbog svega
i sad mi je žao zbog te praznine
koja nas dijeli
zbog toga što će nas jednu vječnost
zvijezde razdvajati
i sto više neću moći usne da ti dodirnem
Željko Krznarić
nije bilo vremena za opraštanje
suviše smo se voljeli
da bi mogli nešto drugo
tako žureći nisam ni pomislio
da ćes biti tužna zbog svega
i sad mi je žao zbog te praznine
koja nas dijeli
zbog toga što će nas jednu vječnost
zvijezde razdvajati
i sto više neću moći usne da ti dodirnem
Željko Krznarić
Pred Trogirom |
ponedjeljak, 21. ožujka 2016.
GORANOV EPITAF SKRIVEN U PLANINSKOM LIŠĆU
Miruj, Sjeno Goranova. Oprosti, dragi Ivane,
Ako su koje riječi, u lišću, krivo čitane.
Riječi je splelo crno lišče, lišće krvavo:
Zaplakan, u sumrak ih je, sam, odgonetavao
Tvoj prijatelj
Rodivši se u prvi dan proljeća,
Trinaeste dvadesetog stoljeća,
Ispijao sam vrč života, u mukama,
Trideset vedrih i čemernih ljeta,
Dok mi ga nije razbila u rukama
Krvnička ruka, okrutna, prokleta:
Za me sad nema vrča ni proljeća.
Moj grob leži u planini, nepoznat;
Ne znaju za nj prijatelji, mati, brat.
Vidite li, kako vam domahujem
Za svakim stablom. Više ne strahujem.
Jak sam kao zemlja koja me rodila,
Vječan kao zemlja koja me pokrila.
Dragutin Tadijanović
Plitvice |
CIRKVA NA BREGU
Gde put se kak starček u breg vleče,
bele gde steze pleziju
i ludi pobožno tam kleče,
dve lipe navek šumiju...
Tam turen popeva o nebu,
a veter zvonček mal njiše,
kak lipa da zgrnila vse bu
k sebi v crkvi da diše...
A Jezuš se zmiril na križu,
cveti se z lipe trusiju,
na drobnu mu padaju hižu,
dragaju i ju zlatiju.
Odhajaju tičeki dalko
čez nebo, oblake črne,
i vsaki postane si malko...
štel bi da k turnu se vrne!
I meni se vezda prifčinja:
tiček sem z lipinih grana.
Mi zvonček molitve zagrinja
vu kesno vmiranje dana...
Ivan Goran Kovačić
bele gde steze pleziju
i ludi pobožno tam kleče,
dve lipe navek šumiju...
Tam turen popeva o nebu,
a veter zvonček mal njiše,
kak lipa da zgrnila vse bu
k sebi v crkvi da diše...
A Jezuš se zmiril na križu,
cveti se z lipe trusiju,
na drobnu mu padaju hižu,
dragaju i ju zlatiju.
Odhajaju tičeki dalko
čez nebo, oblake črne,
i vsaki postane si malko...
štel bi da k turnu se vrne!
I meni se vezda prifčinja:
tiček sem z lipinih grana.
Mi zvonček molitve zagrinja
vu kesno vmiranje dana...
Ivan Goran Kovačić
Poljica - Kostanje |
nedjelja, 20. ožujka 2016.
DOBA RASPOZNAVANJA MIRISA
Jer što je drugo djetinjstvo
nego čisto raspoznavanje mirisa.
Jasno razlučuješ kada dolazi kiša
a kad se vedrina igra s oblacima.
Kada je tmina prepuna smrti
a kad je dubina svjetlosti.
Kada je zemlja čvršća od kremena
a kad su stvari krotki mjehuri.
Pošto smo slijepi i vidimo samo ono
što se već dogodilo.
Pošto naš opip lako mijenja stranu
i vodi nas pod nož drugima.
Ali po mirisu, u djetinjstvu,
mogli smo točno odrediti stanje
svoje sudbine.
Ugiba li u dvorištu konj
ili su mrtve ribe po obalama.
Može li se do kraja otvoriti dan
ili se sunce guši u polutmini.
Po zadahu trave: kosci su blizu.
Po mirisu čelika: dolazi vlak.
I kako prašina ide ispred vojske,
a za njom miris pepela i smrti.
Slavko Mihalić
nego čisto raspoznavanje mirisa.
Jasno razlučuješ kada dolazi kiša
a kad se vedrina igra s oblacima.
Kada je tmina prepuna smrti
a kad je dubina svjetlosti.
Kada je zemlja čvršća od kremena
a kad su stvari krotki mjehuri.
Pošto smo slijepi i vidimo samo ono
što se već dogodilo.
Pošto naš opip lako mijenja stranu
i vodi nas pod nož drugima.
Ali po mirisu, u djetinjstvu,
mogli smo točno odrediti stanje
svoje sudbine.
Ugiba li u dvorištu konj
ili su mrtve ribe po obalama.
Može li se do kraja otvoriti dan
ili se sunce guši u polutmini.
Po zadahu trave: kosci su blizu.
Po mirisu čelika: dolazi vlak.
I kako prašina ide ispred vojske,
a za njom miris pepela i smrti.
Slavko Mihalić
Solin - Divlja kruška |
KAŽE KOLIKO JE LAŽIVA PRIJAZAN OD LJUDI DANAŠNJIH
Tko hoće u miru provodit život svoj,
od prijatelj današnjih daleče sveđer stoj,
er oni dotole ljube te i žele,
dokoli srećome tvojom se vesele,
a kad pak u sreći tvoj vide prominu,
i oni tad zajedno š njom jednaga poginu.
Svijet je ovi na njeki došao način sad
da u medu sve taji njekoji žestok jad.
Dinko Ranjina
od prijatelj današnjih daleče sveđer stoj,
er oni dotole ljube te i žele,
dokoli srećome tvojom se vesele,
a kad pak u sreći tvoj vide prominu,
i oni tad zajedno š njom jednaga poginu.
Svijet je ovi na njeki došao način sad
da u medu sve taji njekoji žestok jad.
Dinko Ranjina
Makarska - poluotok Sv Petar |
subota, 19. ožujka 2016.
GLAS KOJI ODJEKUJE HODNICIMA
Nesretni su oni koji se nisu rodili,
oni to znaju, ali ne osjećaju svojim tijelom,
danas, jer za njih nema sutra
ili kasnije, ili još kasnije od toga.
Samo sigurnost beznačajna
ali to je u nama ili
izvan nas,
svejedno. Sve je u nama.
Čovjek,
nasmijana pjesma ili stablo što raste
uspravno prema nebu.
Nesretni su oni koji se nisu rodili,
ostavljeni kraj prozora, uprljani mrakom,
nesretni su,
oni to znaju, ali ne osjećaju
kako se rastvara vrijeme
u njihovom mesu, u njihovoj krvi,
i ulazi
u njihova mala tijela, život
zatvoren u stijeni,
kiša koja nije pala,
san koji nije prekinut,
grob koji nije otvoren.
Oni to znaju, ali ne osjećaju
prolazne rane u svojoj krvi,
neostvareni
poput ljubavi
koji put,
kao igra
ponekad,
neostvareni,
tako sigurno,
tako hladno, tako zabrinjavajuće stvarno,
čitav jedan život,
čitav jedan život i još više od toga,
još dugo poslije toga,
ako postoji vrijeme u našem mesu, u našoj
krvi. Ako postoji sat
koji ga zaustavlja.
Nesretni su oni koji se nisu rodili,
oni bole iznutra i grizu utrobu,
nemirni,
radoznali,
neumrli
ispod svakog svjetla,
ako ih svjetlo obasjava
ili u sjeni svoje stvarnosti,
oni,
oni koji se nisu rodili
ni prije ni poslije,
čak ni umrli,
a to bi bilo jednostavno
kao prijeći ulicu ili zaustaviti se na uglu
ili samo mahnuti rukom,
do viđenja! barem samo jednom:
do viđenja! Sada znam, nikada
i ne: nikada više,
mali, nerođeni u sredini vode,
jedina mogućnost koja je uvijek samo to
i nikada nešto više
i nikada nešto drugo.
Kiša koja nije pala
i koja nikada neće pasti,
san koji nije prekinut,
i koji nikada neće biti prekinut,
grob koji nije otvoren
i koji nikada neće biti otvoren
ovaj grob koji se otvara neprestano.
Ne pitajte zašto se otvara,
ne pitajte stvari urasle u svoj oblik
već težak i bez sjaja. Pepeo
koji nije bio plamen nikada,
kojiput ostavljen sam sebi da ne izgori
kao velika sjena mjeseca
od jednog do drugog kraja zida.
Nesretni su oni koji se nisu rodili,
oni to znaju, ali ne osjećaju
svoje ruke, ni svoje tijelo,
ni svoju strast ispod ogledala,
ni glas koji odjekuje,
ni svoj glas koji odjekuje hodnicima.
Zvonimir Golob
oni to znaju, ali ne osjećaju svojim tijelom,
danas, jer za njih nema sutra
ili kasnije, ili još kasnije od toga.
Samo sigurnost beznačajna
ali to je u nama ili
izvan nas,
svejedno. Sve je u nama.
Čovjek,
nasmijana pjesma ili stablo što raste
uspravno prema nebu.
Nesretni su oni koji se nisu rodili,
ostavljeni kraj prozora, uprljani mrakom,
nesretni su,
oni to znaju, ali ne osjećaju
kako se rastvara vrijeme
u njihovom mesu, u njihovoj krvi,
i ulazi
u njihova mala tijela, život
zatvoren u stijeni,
kiša koja nije pala,
san koji nije prekinut,
grob koji nije otvoren.
Oni to znaju, ali ne osjećaju
prolazne rane u svojoj krvi,
neostvareni
poput ljubavi
koji put,
kao igra
ponekad,
neostvareni,
tako sigurno,
tako hladno, tako zabrinjavajuće stvarno,
čitav jedan život,
čitav jedan život i još više od toga,
još dugo poslije toga,
ako postoji vrijeme u našem mesu, u našoj
krvi. Ako postoji sat
koji ga zaustavlja.
Nesretni su oni koji se nisu rodili,
oni bole iznutra i grizu utrobu,
nemirni,
radoznali,
neumrli
ispod svakog svjetla,
ako ih svjetlo obasjava
ili u sjeni svoje stvarnosti,
oni,
oni koji se nisu rodili
ni prije ni poslije,
čak ni umrli,
a to bi bilo jednostavno
kao prijeći ulicu ili zaustaviti se na uglu
ili samo mahnuti rukom,
do viđenja! barem samo jednom:
do viđenja! Sada znam, nikada
i ne: nikada više,
mali, nerođeni u sredini vode,
jedina mogućnost koja je uvijek samo to
i nikada nešto više
i nikada nešto drugo.
Kiša koja nije pala
i koja nikada neće pasti,
san koji nije prekinut,
i koji nikada neće biti prekinut,
grob koji nije otvoren
i koji nikada neće biti otvoren
ovaj grob koji se otvara neprestano.
Ne pitajte zašto se otvara,
ne pitajte stvari urasle u svoj oblik
već težak i bez sjaja. Pepeo
koji nije bio plamen nikada,
kojiput ostavljen sam sebi da ne izgori
kao velika sjena mjeseca
od jednog do drugog kraja zida.
Nesretni su oni koji se nisu rodili,
oni to znaju, ali ne osjećaju
svoje ruke, ni svoje tijelo,
ni svoju strast ispod ogledala,
ni glas koji odjekuje,
ni svoj glas koji odjekuje hodnicima.
Zvonimir Golob
Plitvice |
petak, 18. ožujka 2016.
MOLITVA LJUBAVI
Kad me ispuniš
postajem svijetao iznutra
i, svijetleći, obasjavam prostor
u koji te unosim
Kad te nestane
odjednom potamnim
Tvoje useljavanje i iseljavanje
preobražava me
kao što mijene preobražavaju godine
Ako sam godina koja po tebi ima svoja doba
daj
u trenutku moga djela
ostani prisutna u meni
Tek tako bih
nestvaran za život
sjao
iz krute skamenjene prošlosti
u nedodirnute zrakama tvoje nježnosti
tamne ponore duša
Josip Pupačić
Split |
četvrtak, 17. ožujka 2016.
BALADA IZ PREDGRAĐA
...I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.
A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.
I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...
A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše---
A njega nema, i nema, i nema ,
I nema ga više
I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
Dobriša Cesarić
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.
A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.
I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...
A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše---
A njega nema, i nema, i nema ,
I nema ga više
I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
Dobriša Cesarić
Split |
srijeda, 16. ožujka 2016.
U NESTRPLJIVOSTI ILI NADAHNUĆU
Odrediš bilo koju točku,
u nestrpljivosti ili nadahnuću,
a mogla bi podjednako biti istina
da nam sve odluke šapće netko neprepoznat
dovodeći do ludila one koji pitaju,
koji će prevrnuti svaki kamen ne bi li doznali,
na kraju se mašiti i noža.
Žuna je puna do ruba, ladolež viši od sebe,
zašto samo čovjek jeca nad gnjecavom prazninom?
Pogledaj trk jelena, on vjeruje u svoje pse
i lako će ih prestići.
Odredih točku ne misleći o svrsi
i vidjeh da je zbilja najbolje mjesto.
U toj točki u prostoru, pritajenoj mrljici
da se sastaju i razilaze svi putovi,
da im iz nje pritječe sva snaga,
da sam napokon čitav, blistav po rubovima,
i da ću uskoro šiknuti.
Bilo koja točka, ali tebi bliska,
vodi li u propast ili iskupljenje.
Samo ako je odrediš, samo kao je izbaviš,
samo ako joj iščitaš ime.
Slavko Mihalić
u nestrpljivosti ili nadahnuću,
a mogla bi podjednako biti istina
da nam sve odluke šapće netko neprepoznat
dovodeći do ludila one koji pitaju,
koji će prevrnuti svaki kamen ne bi li doznali,
na kraju se mašiti i noža.
Žuna je puna do ruba, ladolež viši od sebe,
zašto samo čovjek jeca nad gnjecavom prazninom?
Pogledaj trk jelena, on vjeruje u svoje pse
i lako će ih prestići.
Odredih točku ne misleći o svrsi
i vidjeh da je zbilja najbolje mjesto.
U toj točki u prostoru, pritajenoj mrljici
da se sastaju i razilaze svi putovi,
da im iz nje pritječe sva snaga,
da sam napokon čitav, blistav po rubovima,
i da ću uskoro šiknuti.
Bilo koja točka, ali tebi bliska,
vodi li u propast ili iskupljenje.
Samo ako je odrediš, samo kao je izbaviš,
samo ako joj iščitaš ime.
Slavko Mihalić
Plitvice -jezero Kozjak |
utorak, 15. ožujka 2016.
KAD PTICE NESTAJU
Više se ne sjećam što sam tolike godine čamio
pod zemljom, ostavljen, zaboravljen, pod travnom
livadom, pod vrbom, zalutao ili mrtav.
Više ne znam...
A ti, dijete golo, ti, dušo prozirna, gdje si ti?
Više ne slutim kako sam i kad sam izbio u ovu dolinu
svjetlosti gdje me nitko ne zna prepoznati, gdje nikoga
ne mogu vidjeti, slijep od upožarene vode ili od straha
ludoga. Više ne vidim...
A ti, dijete golo, ti, dušo prozirna, pusti da
nestajem u jatu pjevica, u cvrkutu.
Jure Kaštelan
pod zemljom, ostavljen, zaboravljen, pod travnom
livadom, pod vrbom, zalutao ili mrtav.
Više ne znam...
A ti, dijete golo, ti, dušo prozirna, gdje si ti?
Više ne slutim kako sam i kad sam izbio u ovu dolinu
svjetlosti gdje me nitko ne zna prepoznati, gdje nikoga
ne mogu vidjeti, slijep od upožarene vode ili od straha
ludoga. Više ne vidim...
A ti, dijete golo, ti, dušo prozirna, pusti da
nestajem u jatu pjevica, u cvrkutu.
Jure Kaštelan
Solin |
ponedjeljak, 14. ožujka 2016.
PITANJA U POVODU PTICA
Koliko još vjeruješ u pticu što se
slobodno preokreće u zraku? Postoji li
u ovom našem porušenom svijetu, ikakav
razlog za njezino postojanje? Gle čuda:
ona još uvijek cvrkuće; da nije negdje
sagradila gnijezdo? To je ono što se najteže
može podnijeti: višestrukost zbivanja.
Istodobno sve je opustjelo, ni na jednom
polju više ne raste nikakav smisao, ali ptice
lete, tu i tamo iza plastične pregrade
izviri nimalo zbunjena šumska divljač.
Tko ih hrani, pitaš. Ili su doista samo djeca
sjećanja, ili ih ovamo šalje neko buduće
vrijeme, u strahu da se ne prekine
povezanost zbivanja. A čije smo mi ptice:
prošlosti ili budućnosti koja se želi
dodvoriti sudbini? S prošlošću još bismo
mogli krenuti na kakav put, ali bi budućnost
morala znati da nitko od nas već dugo
nije pjevao. Odavno su nam iščupani jezici.
Slavko Mihalić
slobodno preokreće u zraku? Postoji li
u ovom našem porušenom svijetu, ikakav
razlog za njezino postojanje? Gle čuda:
ona još uvijek cvrkuće; da nije negdje
sagradila gnijezdo? To je ono što se najteže
može podnijeti: višestrukost zbivanja.
Istodobno sve je opustjelo, ni na jednom
polju više ne raste nikakav smisao, ali ptice
lete, tu i tamo iza plastične pregrade
izviri nimalo zbunjena šumska divljač.
Tko ih hrani, pitaš. Ili su doista samo djeca
sjećanja, ili ih ovamo šalje neko buduće
vrijeme, u strahu da se ne prekine
povezanost zbivanja. A čije smo mi ptice:
prošlosti ili budućnosti koja se želi
dodvoriti sudbini? S prošlošću još bismo
mogli krenuti na kakav put, ali bi budućnost
morala znati da nitko od nas već dugo
nije pjevao. Odavno su nam iščupani jezici.
Slavko Mihalić
Split |
nedjelja, 13. ožujka 2016.
NEODLUČNI ADAM
U mojem sluhu samo su još ptice,
zrikavci i šum mora što pljuska po otoku.
I ponekad vjetar, tamnoplav, maslinastosiv,
žut od ugriza sunca.
Koliki mrtvi šeću sa mnom po hodnicima,
sjede po stolicama, leže po ćelijama.
U tišini pomišljam da više i nema živih
a onda se s kopna javi pjesma djevojke.
Ipak, sve me manje tišti zemlja.
Razgovaram s Bogom kao što bih nekad
s mudrijim bratom koji nikad nije
otvorio knjigu. A ja sam sav od knjiga
i od pera i od crnila. Slaba mi se ruka
prometnula u pisaljku koja oblikuje
i kada ništa ne razumijem.
Bog je onaj koji zna i koji ništa ne čini
naprečac. Od njega mi stižu moja slova,
sitne crne pčele koje star i polagan
jedva okupljam u riječi, u rečenice.
Govori mi Bog, a ja čujem kako vjetar
prolazi kroz lišće. I onda posegnem za papirom.
Zapisujem: uskoro svi postadoše ratnici,
žene ponajviše, pa i jedva pokretni starci,
djeca izbacivahu strijele iz kolijevki,
a onda noću više nije bilo svijetla
na obali. Pitam Boga: zar si ih sve,
okrvavljene, odveo na svoje livade
da ih kišom milosrđa opereš
od ludosti? Vjetar-Bog mi odgovara:
svi su, odjednom složni, otišli onamo
gdje im ne mogu pomoći. Ja ih više
ne vidim. Ja: a djevojka koja sva
u slatkim mukama zapijeva na obali?
On, udarajući valovima uokolo po otoku:
mogla bi ponovno biti Eva. Zar bi htio
da se ponovi? Šutim, brišem prašinu
s knjiga, kušam stoljetno vino i ne mogu
reći ni da ni ne. Još sam previše u sjećanju.
Staro se srce izbezumi. Zbilja se
ne bih mogao odvažiti.
Slavko Mihalić
zrikavci i šum mora što pljuska po otoku.
I ponekad vjetar, tamnoplav, maslinastosiv,
žut od ugriza sunca.
Koliki mrtvi šeću sa mnom po hodnicima,
sjede po stolicama, leže po ćelijama.
U tišini pomišljam da više i nema živih
a onda se s kopna javi pjesma djevojke.
Ipak, sve me manje tišti zemlja.
Razgovaram s Bogom kao što bih nekad
s mudrijim bratom koji nikad nije
otvorio knjigu. A ja sam sav od knjiga
i od pera i od crnila. Slaba mi se ruka
prometnula u pisaljku koja oblikuje
i kada ništa ne razumijem.
Bog je onaj koji zna i koji ništa ne čini
naprečac. Od njega mi stižu moja slova,
sitne crne pčele koje star i polagan
jedva okupljam u riječi, u rečenice.
Govori mi Bog, a ja čujem kako vjetar
prolazi kroz lišće. I onda posegnem za papirom.
Zapisujem: uskoro svi postadoše ratnici,
žene ponajviše, pa i jedva pokretni starci,
djeca izbacivahu strijele iz kolijevki,
a onda noću više nije bilo svijetla
na obali. Pitam Boga: zar si ih sve,
okrvavljene, odveo na svoje livade
da ih kišom milosrđa opereš
od ludosti? Vjetar-Bog mi odgovara:
svi su, odjednom složni, otišli onamo
gdje im ne mogu pomoći. Ja ih više
ne vidim. Ja: a djevojka koja sva
u slatkim mukama zapijeva na obali?
On, udarajući valovima uokolo po otoku:
mogla bi ponovno biti Eva. Zar bi htio
da se ponovi? Šutim, brišem prašinu
s knjiga, kušam stoljetno vino i ne mogu
reći ni da ni ne. Još sam previše u sjećanju.
Staro se srce izbezumi. Zbilja se
ne bih mogao odvažiti.
Slavko Mihalić
Bol na Braču |
petak, 11. ožujka 2016.
PROLJEĆE NA PLAKATIMA
Baš me zanima kako bi
odrasli narod shvatio
kad bih ja za dolazak proljeća
cijeli grad oplakatio.
Plakati bi bili
kao jaglaci žuti
tako da zima od bijesa pozeleni
i sve do slijedeće zime zašuti.
A mogli bi biti
i kao visibabe bijeli.
Još kad bi na zelenom plotu
visjeti htjeli!
Dobri bi bili i ljubičasti
ili boje ranog kukurijeka.
Tako da godina shvati
da za zimu više nema lijeka.
To bi za nas djecu
bio pravi hit stoljeća.
Uveče prije dolaska akademija
vrlo svečana u čast proljeća.
Kakav bi to bio
proljetno-reklamni domet!
Presijecanjem cica-mace
pustili bismo proljeće u promet!
Pajo Kanižaj
odrasli narod shvatio
kad bih ja za dolazak proljeća
cijeli grad oplakatio.
Plakati bi bili
kao jaglaci žuti
tako da zima od bijesa pozeleni
i sve do slijedeće zime zašuti.
A mogli bi biti
i kao visibabe bijeli.
Još kad bi na zelenom plotu
visjeti htjeli!
Dobri bi bili i ljubičasti
ili boje ranog kukurijeka.
Tako da godina shvati
da za zimu više nema lijeka.
To bi za nas djecu
bio pravi hit stoljeća.
Uveče prije dolaska akademija
vrlo svečana u čast proljeća.
Kakav bi to bio
proljetno-reklamni domet!
Presijecanjem cica-mace
pustili bismo proljeće u promet!
Pajo Kanižaj
Split |
četvrtak, 10. ožujka 2016.
PROLJEĆE BEZ NAMJERE
Pitko je ovo proljeće
Da je samo sunce, bilo bi zasitno
Da su sami oblaci, bilo bi bez okusa
Ovako pali grlo i blaži ga
Ipak je netko prošao s lukom i oštrim
strijelama
...Još su dugo drhtali odrazi na vodi
Bojim se za one koji hoće i u tome
nalaze smisao
Ne privikavaju li se na silne poraze
Ne kažem da se vrate porušenim svetištima
Ne savjetujem da se počnu opraštati
s mrtvima i živima
Samo strepim za njih
...Koliko vjetar strpi za granu koju
raščešljava
Ovo je proljeće bez namjere
Visibabe su izrasle a nitko se nije
trudio
Niti su one nastojale - tako se
dogodilo
Mogle bi visoko izrasti
Slavko Mihalić
Da je samo sunce, bilo bi zasitno
Da su sami oblaci, bilo bi bez okusa
Ovako pali grlo i blaži ga
Ipak je netko prošao s lukom i oštrim
strijelama
...Još su dugo drhtali odrazi na vodi
Bojim se za one koji hoće i u tome
nalaze smisao
Ne privikavaju li se na silne poraze
Ne kažem da se vrate porušenim svetištima
Ne savjetujem da se počnu opraštati
s mrtvima i živima
Samo strepim za njih
...Koliko vjetar strpi za granu koju
raščešljava
Ovo je proljeće bez namjere
Visibabe su izrasle a nitko se nije
trudio
Niti su one nastojale - tako se
dogodilo
Mogle bi visoko izrasti
Slavko Mihalić
Solin |
srijeda, 9. ožujka 2016.
PTICE
Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.
Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sâm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.
Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom.
Danijel Dragojević
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.
Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sâm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.
Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom.
Danijel Dragojević
Solin |
utorak, 8. ožujka 2016.
IZ KOJEG SI TI SVIJETA
iz kojeg cvijeta dolazis
zašto nisi kao i sve druge žene
koje prođu kao sjene
čija se ni imena ne pamte
čiji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom
iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomiš na dijelove
i noći mi pretvaraš u dane
koja si ti žena
kad mi pola života u tebe stane
zbog koje žalim
sve ovo što prebrzo ide
što su jeseni blize
što mi se suze vide prvi puta
jedino si s neba mogla doći
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam
iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosiš taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim
Željko Krznarić
Split |
ponedjeljak, 7. ožujka 2016.
BIJELA NEVJESTA, GENIUS LOCI
Bura nema gospodara. Ona je vladarica proljetnih ptica i latica.
Jednom rukom otima, drugom dariva. Lice joj nevidljivo,
škura bura,
ludi znaci. Kad zadimi, ne vidiš ni buru ni more, ni klasje ni trsje.
Sve svoje znakove, sve plamence, sve konopce, svako jedro, slama,
krši, vitla, nosi. sad crna, sad zelena, pa plamena, pa crvena, pa
srebrena, modra... Bura zviždi, krši, kida, potapa, jauče, plače
kriči,
maše rukama, pa govori, pa kune, pa zaklinje...Kida jarbole, nosi
krovove, udara u zvona, u orgulje, u pećine, u grobove, buca, valja
kamenje, vitla prašinu, u dubini, u širini, u visini, žedna pijavica.
kad se umije pa se umiri, zovu je reduša, bijela nevjesta.
Zlo, ako te skobi nad urvinom, a još gore: na moru. Ona kida
i obnavlja, vraća zdravlje. Bura stvara i razara.
kaže se: Daj bože malu buru, a veliko sunce.
Jure Kaštelan
Jednom rukom otima, drugom dariva. Lice joj nevidljivo,
škura bura,
ludi znaci. Kad zadimi, ne vidiš ni buru ni more, ni klasje ni trsje.
Sve svoje znakove, sve plamence, sve konopce, svako jedro, slama,
krši, vitla, nosi. sad crna, sad zelena, pa plamena, pa crvena, pa
srebrena, modra... Bura zviždi, krši, kida, potapa, jauče, plače
kriči,
maše rukama, pa govori, pa kune, pa zaklinje...Kida jarbole, nosi
krovove, udara u zvona, u orgulje, u pećine, u grobove, buca, valja
kamenje, vitla prašinu, u dubini, u širini, u visini, žedna pijavica.
kad se umije pa se umiri, zovu je reduša, bijela nevjesta.
Zlo, ako te skobi nad urvinom, a još gore: na moru. Ona kida
i obnavlja, vraća zdravlje. Bura stvara i razara.
kaže se: Daj bože malu buru, a veliko sunce.
Jure Kaštelan
Kaštel Stari |
nedjelja, 6. ožujka 2016.
BLAG BUDI GOLUBU
Kad stanem na vrata neba
reći ću kako se zovem
(Ivan Golub).
Reći ću:
Sjeti se da u predvorju hrama
nisi prevrnuo krletke
niti otjerao golubove.
Ne otjeraj Goluba
s praga nebeskog Hrama.
Spomeni se da se
nad Tvojom glavom na Jordanu
spustio Duh u liku goluba
kad Te je Ivan krstio.
Blag budi Golubu (Ivanu)!
Ivan Golub
reći ću kako se zovem
(Ivan Golub).
Reći ću:
Sjeti se da u predvorju hrama
nisi prevrnuo krletke
niti otjerao golubove.
Ne otjeraj Goluba
s praga nebeskog Hrama.
Spomeni se da se
nad Tvojom glavom na Jordanu
spustio Duh u liku goluba
kad Te je Ivan krstio.
Blag budi Golubu (Ivanu)!
Ivan Golub
Makarska |
subota, 5. ožujka 2016.
MLADOST
Da budem svjež i mlad i pun života,
ko vesela i divlja dječja igra,
da budem svjež i bistar kao voda
i bestjelesno vitak poput tigra;
da obnavljam se bezbrojan ko ikra,
da narav smrtnu nikad ne odam,
da budem i živa i mitska čigra,
da znadem što je potpuna ljepota,
da kad me sretna neka stara žena,
što ipak nešto od starosti čeka,
poželi biti opet jednom mlada,
poželi biti lijepa kao nekad;
i hoteć da se ko djevojka nosi
crveno lišće zamrsi u kosi.
Antun Šoljan
ko vesela i divlja dječja igra,
da budem svjež i bistar kao voda
i bestjelesno vitak poput tigra;
da obnavljam se bezbrojan ko ikra,
da narav smrtnu nikad ne odam,
da budem i živa i mitska čigra,
da znadem što je potpuna ljepota,
da kad me sretna neka stara žena,
što ipak nešto od starosti čeka,
poželi biti opet jednom mlada,
poželi biti lijepa kao nekad;
i hoteć da se ko djevojka nosi
crveno lišće zamrsi u kosi.
Antun Šoljan
Split |
petak, 4. ožujka 2016.
MUČEĆA LJUBAV
U mučanju tvrdnom je zaljubljen živil,
milost, najam, dragost prositi želeći
od vile predrage, vim se ni podstupil,
neg z vustmi je mučal, srcem govoreći.
Z gustim zdihavanjem plamen svoj skazival,
čudeć, razmišlajuć u njem izgoriti,
prem ne prosil milost, milost je ufival,
z mučećim jezikom htil to izprositi.
Štimal je nevojlnik z mučanjem bit srićan,
al gorući plamen nastal objačati,
da ni mogal dalje prebolit nesrićan,
neg kot verna Fenix moral izažgati.
Tako služeć, mučeć oh prez smilovanja,
u ljubavi stalan volil pretrpiti;
zamiru je štimal pomoć, zazivanja,
ne hteć reći: vmiram, moral je umriti.
Fran Krsto Frankopan
milost, najam, dragost prositi želeći
od vile predrage, vim se ni podstupil,
neg z vustmi je mučal, srcem govoreći.
Z gustim zdihavanjem plamen svoj skazival,
čudeć, razmišlajuć u njem izgoriti,
prem ne prosil milost, milost je ufival,
z mučećim jezikom htil to izprositi.
Štimal je nevojlnik z mučanjem bit srićan,
al gorući plamen nastal objačati,
da ni mogal dalje prebolit nesrićan,
neg kot verna Fenix moral izažgati.
Tako služeć, mučeć oh prez smilovanja,
u ljubavi stalan volil pretrpiti;
zamiru je štimal pomoć, zazivanja,
ne hteć reći: vmiram, moral je umriti.
Fran Krsto Frankopan
Plitvice |
četvrtak, 3. ožujka 2016.
srijeda, 2. ožujka 2016.
LJUBITELJU STARIH KNJIGA
Ima knjiga pisanih već prije tisuću ljeta,
Učenih dosta, ali se ljepotom ne žare.
Ti ih ipak hvališ više nego pjesme moje,
Samo s toga, što moje nisu tako stare.
Toliko ti sada cijeniš vremena stara,
S toliko osjećaja poštuješ davnine.
A ipak, ljepše je ono novo, što se stvara,
A ne Bartole, što je puno svelosti i truhline.
Što da ti sada zaželim za tvoj ukus naopaki?
Ovo ti želim, iako je malo opasno ipak:
Da ti se dopada bućkuriš, a ne falernac jaki,
I da se tvom ukusu sviđa samo gnjio šipak;
Da s tobom ne legne lijepa Poliksena,
nego Hekuba, ne starica više, nego kuja ljuta,
Ta grdobna štrklja, krabulja, što barama opkoljena,
Po bučnim obalama zavija i škrguta.
Ivan Česmički (Janus Pannonius)
preveo sa latinskog Nikola Šop
Učenih dosta, ali se ljepotom ne žare.
Ti ih ipak hvališ više nego pjesme moje,
Samo s toga, što moje nisu tako stare.
Toliko ti sada cijeniš vremena stara,
S toliko osjećaja poštuješ davnine.
A ipak, ljepše je ono novo, što se stvara,
A ne Bartole, što je puno svelosti i truhline.
Što da ti sada zaželim za tvoj ukus naopaki?
Ovo ti želim, iako je malo opasno ipak:
Da ti se dopada bućkuriš, a ne falernac jaki,
I da se tvom ukusu sviđa samo gnjio šipak;
Da s tobom ne legne lijepa Poliksena,
nego Hekuba, ne starica više, nego kuja ljuta,
Ta grdobna štrklja, krabulja, što barama opkoljena,
Po bučnim obalama zavija i škrguta.
Ivan Česmički (Janus Pannonius)
preveo sa latinskog Nikola Šop
Zagreb - Knjižnica Marije Jurić Zagorke |
utorak, 1. ožujka 2016.
PORTRET RATA 1992.
Komadi krajolika pogađaju žestinom tanadi.
Sve sad leti, voćnjaci, djevojka s kravama,
crkve, bunari.
Uzalud se pokušavaš uspeti na greben svijesti.
Sve više osjećaš: netko se drugi penje.
Ti ne možeš biti ovo strašilo od krpa
i razderana mesa.
Ili jesi, ili više nikad nećeš disati vedrim
plućima.
Govore poremećeni glasovi, stvari se gomilaju
u nasrtljive hrpe.
Vlakovi posrću u mučnim kružnicama.
Sada otići, sada sve ostaviti?
Šutlljivi si prosjak koji čuva nekoliko
zamašćenih fotografija.
Jednako sebično ponavljaš uskoću koraka.
I više nije bitno što se tebi događa,
što drugima.
Sjediš s istim prognanicima za beskonačnim
stolom.
Prinosiš žlicu, stišćeš komad zelenog
kruha.
Vani se utrkuju histerične sirene.
Netko odlazi iz tebe ali nitko ne dolazi.
Ostat ćeš naslikan s ostacima ruku
na ušima.
Slavko Mihalić
Sve sad leti, voćnjaci, djevojka s kravama,
crkve, bunari.
Uzalud se pokušavaš uspeti na greben svijesti.
Sve više osjećaš: netko se drugi penje.
Ti ne možeš biti ovo strašilo od krpa
i razderana mesa.
Ili jesi, ili više nikad nećeš disati vedrim
plućima.
Govore poremećeni glasovi, stvari se gomilaju
u nasrtljive hrpe.
Vlakovi posrću u mučnim kružnicama.
Sada otići, sada sve ostaviti?
Šutlljivi si prosjak koji čuva nekoliko
zamašćenih fotografija.
Jednako sebično ponavljaš uskoću koraka.
I više nije bitno što se tebi događa,
što drugima.
Sjediš s istim prognanicima za beskonačnim
stolom.
Prinosiš žlicu, stišćeš komad zelenog
kruha.
Vani se utrkuju histerične sirene.
Netko odlazi iz tebe ali nitko ne dolazi.
Ostat ćeš naslikan s ostacima ruku
na ušima.
Slavko Mihalić
Drniš |