NAJLJEPŠA BOJA

Najljepša je zelena boja -
                            - misli krava.
Sve bi trebalo da je zeleno,
Onda bi sve bilo lijepo,
Onda bi sve bilo lijepo
                            kao trava.

Još je ljepša bijela boja - 
                            - misli mačka.
Bijela boja mlijeka.
Da je bijela, da je bijela - 
Koliko bi ljepša bila rijeka!

Sve su boje lijepe:
I crvena i žuta i plava i bijela - 
                            - misli pčela,
Kad oko cvijeća lijeće.
Sve su boje lijepe
Kad su cvijeće.

Nije lijepa ni ova, ni ova -
                            - misli sova.
Svaka je ta boja ružna, svaka, svaka, svaka,
Jedino je lijepa boja mraka.

Grigor Vitez

PJESMA LUDE GLJIVE

Ja samo stojim
I gledam bilo kuda,
A kažu da sam luda
I da se od gluposti znojim.
Ja da se znojim od gluposti?
A vjetar mi duva u kosti.
Ta ja sam bistra i čista
Igram se skrivača ispod lista.
Ja sam jednostavno kapa i štap.
Po kapi teče sad kiše, sad sunca slap.
Dobar dan, kažem,
Ako mi tko stepe kapu.
Kažem: dobar dan i zbogom svijete!
Ode moja kapa sa štapa.
Ona bez mene krete.
A kuda, kapo moja, kuda?
Ne budi luda, spopala te strava,
Što ću bez tebe gologlava?

Grigor Vitez

 

ŠTO MI SE TUŽIO HRAST

Jednom sam prisluhnio da čujem što to zaparvo šumi hrast. Da li on to samo razgovara s lahorom da mu prođe vrijeme ili nešto došaptava drugom drveću. Nedaleko su se čule sjekire i pile kako odjekuju u šumi. I čuo sam tada ovo:

Kad mi ljudi dođu blizu,
Kao da me pogledima grizu:
Dođu sa sjekirom ili pilom,
Jeza mi prođe i najtanjom žilom!
Oni bi htjeli da ja budem kakva mrtva stvar,
Da budem stol, krevet il' ormar
Ili vrata,
Ili prozor s trećeg kata,
Ili kakva glupa klupa.
Oni se svašta sjete:
Metnu me u parkete
I po meni gaze,
Kao da sam ja komad njihove staze.
Ili hoće da budem bure
I da iz mene pića cure,
Ili me pale, da se na meni griju
(A to je najgori od jada sviju!)
A ja najviše volim u šumi šumiti,
Volim gusta hladovina biti,
Volim vjeverice kriti,
Volim ljuljati ptice i gnijezda
I noću brojati jata zvijezda.

Grigor Vitez

Mirlović Zagora

DJEČAK PUŠTA LAĐU

O baš je dobar pljusak danas!
Napravio je more,
O kakvo more za nas!
Pevao široko more - divota!
Po njemu može ploviti flota.

Gle, već se vedri, već se vedri,
O sad će moja lađa da jedri
U daljine, u daljine!

I pero puštam nek se vine,
Neka ga vjetar galebom učini,
Nek prati lađu na pučini.

Leti, galebe, po nebu vedrom,
Zaplovi, lađo, s bijelim jedrom
U zemlju naranči i kokosa
Gdje crna djeca trče bosa,
Do plave rijeke, do rijeke plave,
Gdje plovi lađa s jedrom od trave
Mog crnog druga Tin-Tin-Tave,
Ta ćeš iz zemlje južnih strana
Dovesti naranči i banana.

A zatim plovi, gdje je ona
Zelena rijeka Amazona,
Do moga druga Strelu-Hiti
Što se šarenim perjem kiti,
Pa iz onog zelenog kraja
Dovezi zelenog papagaja.

Zatim do žute rijeke Dan,
Gdje žuti drug moj Cin-Cun-Can
Lovi zeca
I ribe peca,
I gdje djeca,
Žuti sinovi žutoga kraja,
Puštaju zmaja,
Pa od mog druga Cin-Cun-Cana
Dovezi kip od porculana.

A onda plovi, ond ahiti
Na otok crveni kraj Tahiti
Do moga druga Tako-Valja
Po crven đerdan od koralja.

A kuda sada?
Koji smjer?

Pa kreni sada na Sjever,
Kreni u zemlju snijeg ai leda,
Zemlju morževa i medvjeda.

A što dovesti iz zemlje ove?

Dovezi barem od morža kljove...
Ili još bolje, još bolje bit će -
Dovezi bijele medvjediće.

Jednoga meni, jednoga Nadi.
Oh, al' će da s eiznenadi,
Kad joj kažem, kad joj kažem,
Darove pred njom kad poslažem:
Evo darova iz raznih zemalja,
Evo i đerdan od koralja!

Grigor Vitez

Kaštela

KAKVE JE BOJE POTOK

Potoku koji šumom teče 
Oprezno priđe jedan jelen 
I napivši se vode reče: 
– Potok je kao šuma zelen. 

Kraj stijena potok dalje teče 
O kamena se lomeć rebra, 
Skakutajući zeko reče: 
– Potok je ovaj sav od srebra. 

Kroz polje potok dalje teče 
Pod vedro nebo izašav, 
A lastavica ozgo reče: 
– Potok je kao nebo plav. 

I potok dalje teče, teče, 
Nad njim oblaci bijeli stoje, 
Lebdeći bijeli leptir reče: 
– Potok je ovaj bijele boje. 

S mnoštvom zvijezda dođe veče, 

Ugasi svoje boje dan, 
Plašljiva srna tiho reče: 
– Gle, sav je potok ozvjezdan!

Grigor Vitez

Solin

SLIKAR

Evo:
     Boje
     Paleta,
     Kičica.
Eh, sad ću slikati,
Sad ću slikati
Mnogo slika, crteža, sličica!

Slikat ću prvo
Veliko krošnjato drvo,
I ptice kako nad njim lete,
I jednu na grani
Kako mlade hrani.
Slikat ću zatim baku kako plete,
I kako se kraj peći grije,
I do nje sive mačke dvije,
I kako im baka tiho priča
Obadvijema,
Sve dok baka, sve dok baka
Ne zadrijema.

Slikat ću kako je lija pozvala vuka na kafu,
I kako mala zebra moli tetu žirafu
Da joj dohvati banana
Ili barem lišća s grana.

Zatim jednog lava,
Tako strašnog lava,
Da te hvata strava.

I jednog slona,
Velikog slona,
Većeg od vagona.

I jednog tigra,
Kao plamen žutog tigra,
Koji ne zna što je šala,
Koji ne zna što je igra.

Naslikat ću jato plavih i bijelih aviona,
Lokomotivu s mnogo crvenih, zelenih i žutih vagona,
I nad svima
Otegnut barjak crnog dima.

Slikat ću konje na livadi
Kako se igraju,
Kako se igraju
Koraka laka
poput crvenih i crnih oblaka.

A zatim još
A zatim još
Voća pun koš.
Voće ću slikati rujno, žuto, crveno,
Mirisno i zrelo,
A ne kiselo, trpko i zeleno,
Što nije za jelo.

A gusana krvopiju
Što je na me ljut i bijesan
Naslikat ću bez očiju,
Da ne vidi više gdje sam.
Ni bijel mi više neće biti:
Za kaznu ću ga ocrniti.

I naslikat ću kuću,
Veliku, veliku kuću,
U kojoj svaki svoju sobu ima,
I gdje pećicu svaka soba ima,
Da zimi bude toplo svima, svima.
Kuća će biti svijetla, čista, nova.
Golubovi će glasno gukati s krova.

Zatim ću još jedno
Veliko
Sjajno
Sunce naslikati,
Pa čak i kada
Kiša pada,
Ono će lijepo sjati.

Grigor Vitez

Zadar

NAJLJEPŠA LAĐA

Došla je lađa izdaleka.
Kakva lađa? Koga čeka?

Najljepša lađa na svijetu!
Hajdemo brzo, na nas čeka!

U nepoznatu zemlju kreće,
Ali nespremne primit neće.

Zato se umij i presvuci
Dok na nas čeka lađa u luci,
Najljepša lađa u luci,
Najljepša lađa na svijetu,
Modra i zlatna, bijela joj jedra
Skidaju zvijezde sa neba vedra.

Sad će krenuti! Brže na lađu!
Evo već plovi, plovi, plovi
U daleku zemlju gdje su snovi...

Grigor Vitez

Makarska

NEMA ZA MAČKE ŠKOLE

- Kamo ćeš s torbom?-
Upita Miru mačka.

- U školu! Đak sam!
ovo je torba đ a č k a!

- I ja bih s tobom!-
Mačkine oči mole.

- Ne možeš, draga,
Nema za mačke škole.
Mački je dosta,
Da zna presti,
Da zna loviti,
Da zna jesti,
Da se zna verati
I da mijauče,
A to sve mačke
Kod kuće nauče.

Grigor Vitez

Trogir

DOHVATI MI TATA MJESEC

Dohvati mi, tata, Mjesec
Da kraj mene malo sja!
Dohvati mi, tata, Mjesec
Da ga rukom taknem ja.

Mjesec mora gore sjati
Ne smije se on skidati.
On mora kod zvijezda biti
Put zvijezdama svijetliti

Da zvjezdice kući znaju
Kad se nebom naigraju.
I na zemlju mora sjati

Da zec vidi večerati
Da jež vidi putovati
Da miš vidi trčkarati
Da bi ptice mogle spati

I da tebi, moje dijete,
Mjesec lagan san isplete
Od srebrnih niti
Pa da snivaš i ti.

Grigor Vitez

Mjesec iznad Mosora

PJESMA ZA SVU DJECU SVIJETA

Ima jedna pjesma
Jednako lijepa na svim jezicima svijeta,
Ona još nije napisana,
Ona još nije ispjevana,
Ali ona postoji.

Ona se ne pjeva na jedan glas,
Ona se ne pjeva u oktetu,
Ona se ne pjeva u običnom zboru.
To je pjesma za milijardski dječji zbor.

Ima takva pjesma.
Ona još nije sastavljena,
Samo pojedine njene riječi
Ponavljaju djeca u igri i u srcu
U svim zemljama svijeta.

Te riječi treba sjediniti
Kao što se sjedinjuju ruke
Koje se prijateljski rukuju.

Ritam te pjesme već postoji.
On se može čuti
Kad od radosti udaraju dječja srca.

Melodiju te pjesme znaju djeca svih boja.
Od te melodije utišavaju se topovi,
Od te melodije zastaje prst na orozu mitraljeza,
Od te melodije otkazuju motori bombardera.

Tu melodiju već pjevuše djeca,
Iako još ne znaju njene riječi.
Ali djeca će ih pronaći.
Oni će ih svakako pronaći,
I sastaviti pjesmu
Za svu djecu svijeta.

Grigor Vitez

Kaštel Sućurac - Skulptura  //Djeca su najveće blago?

PAUN

Njegovo Veličanstvo Paun Prvi
potomak paunske kraljevske krvi
s kraljevskom odjećom dragulja punom
i blistavom kraljevskom krunom
rekao je jutros glasno i jasno:
 - Ja pjevam divno! Pjevam prekrasno!
Slavuj je za me tek mali ptičić,
a glas je njegov bijedni glasičić,
kažem vam - sitan glasičičičić!

Grigor Vitez

Solin

UDES

U pukotini stare kule nikla je
i pripija se uza zidinu nedorasla, čemerna
smokva.
Kud raste?
Ne prema nebu, već ustranu, uz kameni zid.
Vere se, svija, hvata čaporcima.
Otimlje se vijušima bura.
Jesu li je ptice zasadile?
Ili su se djeca zaigrala?
Ili ju je vjetar stavio u pukotinu?
Žeđa za zrnjem kiše i preklinje ga
da ne bježi,
da je ne ostavlja,
da razmekša dušu kamenu.
Ne može sići sa zida i poći
među masline i smokve u polju.
Nema takvih koraka u  nje.
Sahne od čežnje za krošnjom:o zelena,
puna mednog davanja!
Nedostižna.
Htjela bi u polje, a otimlje se vjetrovima
svom snagom,
da je ostave na mjestu.

Grigor Vitez

Makarska

MORSKE CIPELE

Da imam cipele što bi me držale na vodi,

ja bih se po moru klizao, klizao, klizao...

A kad bi more bilo uzburkano,

na valima bih se spuštao i dizao, spuštao i dizao...

Ne bi mi trebalo mosta preko potoka,

niti čamca do susjednog otoka,

išao bih u posjet baki i djedu

klizajući se kao po ledu.

A kad bi otac dolazio sa dalekih mora

i lagano pristajao brodom,

ja bih mu prišao u susret da ga prvi pozdravim

i, umjesto obalom, šetao bih vodom.

Eh, kad budem pronalazač,

prvo će mi biti -

upravo takvo nešto izmisliti!

Grigor Vitez 

Makarska

KAD BI DRVEĆE HODALO

Kad bi drveće hodalo,
Šume bi se razilazile na sve strane.
Drveće bi hodalo,
A mahale njihove grane.

Kad bi drveće hodalo,
I parkovi bi šetali nedjeljom sa šetačima,
A možda bi i zaigrali malo s igračima.

Kad bi drveće hodalo,
Među pticama bi došlo do velike pometnje,
Jer bi i gnijezda krenula u šetnje.

Kad bi drveće hodalo,
Ja bih pisao naranči sa juga,
Nek dođe kod mog bolesnog druga.

Grigor Vitez

Plitvice

ZALAZAK SUNCA

Čude se ptice, čude se ptice:
Nestalo sunce iz šumice!
Pobjeglo s livada i sa njiva-
Gdje se to skriva?
Da li tko zna?
Da li tko zna?

Ja sam ga vidjela!
Ja!
     Ja!
          Ja!
Nekud se preko gora žurilo,
          Onda je klonulo,
U more se zatim zagnjurilo
           I-utonulo...

Što ćemo raditi? Što ćemo raditi?
Tko će iz mora sunce vaditi?

I sve su ptice tužne bile,
Čak su i pjesme zaboravile.

Grigor Vitez

Makarska