RIJEČI ZAHVALNOSTI SUNCU

OČE SUNCE, hoću još jednom
Da razgovaram s tobom
Kao rasipni sin poslije tolikog 
Žrtvovanja pod okriljem tvojim
I da ti zahvalim na svjetlosti
Koja obasjavaše moje dane,
Moju glavu, moju ruku, moj stol,
Na koljenu pisah godinama
Ni ne pomišljajući, nezahvalnik,
Na raskošje tvoje dobrostivosti
Kao što na nj ne misli cvijet
U šumi i leptir i galeb koji kriči
I cvrčak siromašni, moj brat,
Pa ti za zlatnu tvoju svjetlost
Zahvaljujem za sve nas na Zemlji
Od rođenja do smrtnog nam časa, OČE SUNCE.

Dragutin Tadijanović

Solin

NOĆNI LOKAL

Prostorom punim duhanskog dima
Ore vojnički okrugli glasovi, pjano:
Tvoje me oko,
Lelo, zanelo!

Debela se ženetina smije gorko, pregorko...
Otvara široka, crvena usta
Pokazujuć umjetne zube: zlatne.
Tresu joj se grudi i trbuh, golemi.

O, gdje sam bui u davno doba, u mladosti!
Lutao sam pod svodovima šuma, nasmijan.
A sada slušam: muzikanti sviraju.
I vojnik psuje. I smije se ženetina.

Dragutin Tadijanović 

Split

NE BUDITE VJETAR

Ne budite vjetar, on se
Duboko zavukao u zelene,
U žute šume pa samo kadikad,
Kada se sjeti zakopanih
Korabljica u pijesku, on,
Onako visok i blijeda lica,
Vjetar, premjesti se s noge
Na nogu i sklopljenih ruku
Zavapi u prazno: Ima li ikoga
Da moje probudi oči, i nek se koplja
Lome u prašinu da crvi ih žderu
Sve dok odjekuje glas:
Ne budite vjetar, on se ...itd.

Dragutin Tadijanović

Plitvice

MOJ DUBROVNIK

Bio je mirisni svibanj, a ja
Ne imadoh ni osmanaest ljeta
Kada prvi puta dođoh u Grad
Pjesnika. No, imao sam srce

Zaljubljeno i prepuno pjesama
Nenapisanih. Čiope su u meni
Cvrkutale i cvale naranče.

Ni samom sebi ne bih priznao
Da je u Gradu bila djevojka
Koja mi reče: Dragi, volim te.

U mračnoj sobi, danas je preda mnom
Zimnja ruža i grančica čempresa
Što ih ubrah na grobu neznanom.
Na Mihajlu...Mrtvo zvono. Tišina.

Dragutin Tadijanović

Dubrovnik

ZLATNIM PTICAMA

Umornih nogu hodim prašnim cestama
I pjevam turobnu pjesmu zlatnim pticama:

Ptice nemaju polja, ni vinograda rodnog, ni kuće;
Ne žanju njive svoje, ne gaze u kacama grožđe.
Ali ih zora budne nalazi, s pjesmom u žutome kljunu.
Okisle od pljuska u gori, one se kriju med lišće.

I ti si, dušo moja, ptica pokisla; crna
Ptica u mraku. Da.
Preda te nije, na vidiku, postavljena trpeza teška
S bogatim jelom i vinom. Ti nemaš ni prazne čaše.

Tebe su gazili, gazili, kao po ulicama blato.
Dušo, ptico zlatna!

Dragutin Tadijanović

Solin

NIKAD VIŠE

Uvenuše rujni cvjetovi
Tvoje i moje ljubavi.

Nikad više
Neću gledati
Tvoja dva oka
Duboka.

Dragutin Tadijanović

Solin

GRMLJAVINA

Grmi...I munje se hitaju...
Kad bijah malen,
Baka mi je pripovijedila,
Dok je grmjelo, da se to sveti
Ilija vozi nebom
U kolima ognjenim;
A kad se naljuti
Na zločestu djecu,
Odapne strelicu od vatre;
I tad zagrmi, strahovito.
No, poslije, čuo sam
Od učenih ljudi,
Da je grmljavina
..."Učinak elektriciteta"...
Meni se bolje dopadalo ono
Što mi je nekada
Kazivala baka.
A sada
Kiša pada,
Krupna, topla kiša.
I grmi....I munje se hitaju!

Dragutin Tadijanović

Solin

SJEĆANJE

Slavi blago veče predjesenjih dana,
Sjedim na klupi. Šturci skriveni u travi.
Nebo krišom skriva svoj ogrtač plavi.
Uvenulo lišće pada žuto s grana.

Sjedim u tišini, sam. Gledam kroz granje,
Gdje zapada sunce, nebo se crveni;
Nevesele misli, potajno, u meni
Počinju da bude daleko sjećanje:

Na toj istoj klupi, gdje sam sjedim sada,
Pričah nekad s tobom...Tad bih dolazio
Često k našoj klupi, i sam odlazio
Od dragoga mjesta, žalostan, polako...

Dani sreće vratit ne će se nikada!
Oni su iščezli sa zemljina lica.
U sjećanju mi živi plava gospojica,
I zaboravit je ne mogu nikako.

Dragutin Tadijanović

Poreč

RANA ŽETVA

Kad svaki sebi odabraše srpove,
Pođe družba, noseć ih na ramenu,
Da probudi klasje i travu sanenu:
Da žanje i poveže u snopove

Zrelo žito...Žeteoci dođoše
Na njive rodne i blagoslovene.
Sunce im se iznad šume zelene
Toplo smije, i već davno pođoše

Crne niti noći: golema, bijela
Svjetlost obasja i polja, i sela.
A žita zrela počinju se žeti,

Zlatna i teška, uz pjesmu tihanu
Žetalaca...U času tom svečanu
Nad poljem lebdi miris kruha sveti

Dragutin Tadijanović

Dalmatinska Zagora

U SLAPU ZELENE MJESEČINE

U slapu zelene mjesečine

Ti voliš cvijeće

Ti voliš nebo

Marijo

Moja se duša naginje prema tebi

Ja volim cvijeće

Ja volim nebo

Marijo

Prema tebi moja se duša naginje

Volim te

Zašto sam tužan

Marijo

Nebo je cvijećem osuto

Nebo je puno anđela

Ima li za nas tiho mjestance

Osuto cvijećem

Marijo

Dragutin Tadijanović

Split

ZAPALI SVJETILJČICU

Vjetar nosi lišće jesenje. I mene.
I mene se tuga odavna dotakla:
Crna krila šume muklo i duboko... nada mnom.

Zapali svjetiljčicu, srce, žalosti moja!
Oblaci nose u skutu noć i nemir.

Zapali svjetiljčicu, srce moje. Mrak je.

Dragutin Tadijanović

Solin

GDJE SU MLADI DANI

Gdje su dani moga djetinjstva,
Koji se više nikad neće vratiti?

Gdje su noći zvijezda,
Duboke, tajanstvene,
Kad sam ručice pružao
Da s neba uberem krupnu, žutu zvijezdu?

Gdje su zimnje večeri,
Kraj ognjišta kad bi mi baka
Pripovjedila o dragom Bogu
U bijeloj bradi dugačkoj?

Gdje su tajni, slatki časovi,
Kad mi je srce dječačko
Zakucalo živo, plašljivo,
Čim bi mi se ukazala - ti?

Dragutin Tadijanović

Solin

DOSADNA HLADNA KIŠA

Provincijsko popodne. U gradu,
Radnici prokisli
Zgrću blato s ceste,
A po njima
Stina kiša
Pada, hladna,
Iznenadna.

Presvijetli sjedi u naslonjaču
I gleda kroz dugačka stakla,
Odmaknuvši svilene zavjese,
Kako radnici kisnu
Ispred njegove kuće.

On misli: "Dosadna kiša...
Blato... Provincija... Užas..."
I odbija plave kolute dima
Mirisavog, žutog duhana.

Dragutin Tadijanović

Solin

SONET NA POKLON

U početku sive, kišljive jeseni
Srce mi je bilo žalosno, umorno:
Razapinjalo ga sjećanje, sumorno
Na sunčano proljeće i život svileni.

O, modra nebesa! O, listovi zeleni!
U meni mlada ljubav raskošno svjetluca,
I moje tužno srce jače, vedrije kuca:
Dani su sad svijetli, i mirni, i srebreni.

U tvojim očima gori tiha radost,
Djevojko Sulamit (ulje u kandilu).
Obožavam tvoju ljepotu i mladost.

Tvoje vitko tijelo lijepo je, savršeno.
Ništa se ne može tajiti na silu:
Pred tobom prigibam glavu i koljeno.

Dragutin Tadijanović

Split

ŠUME SNIVAJU

Izlazim u noć. Žaloban. I lutam.
Cesta mi pruža dlanove mrke: gazi!

Oblačje prekri plavetnilo neba,
Dok vjetar, skitalac star, za rubom šume drijemaše:
U ruci mu svinut štap.
Za pojasom zataknute svirale.

Mrak, pretežak mrak
Liježe na lubanju moju
I razgovara sa mnom kao brat.

Iznemogao, pružim se po travi
Te nasloniv uho čujem srce zemlje:
Udara, udara, udara.

Šume oko mene, u povorkama, snivaju.

Dragutin Tadijanović

Plitvice

VEČER

Sunce porubi oblak svileni bakrenom crtom.
Sjene stabala na brdima
Siđoše u doline:
Sunce pade za rub hrastka.

Zatim se, nenadano, iza oblaka,
pomoli mjesec pun:
Nemirne sjenke zatitraše
Na cesti, i u mračnim šumama.

Ja stojim na mjesečini, pod jablanom,
I mislim na te.

Dragutin Tadijanović

Solin

ZAPAD SUNCA

Večer. Ponad rijeke lete i grakću vrane.
Ribarev čamac mutnu siječe vodu.
Rumenkasto sunce slazi u blagom hodu:
Zbogom, bijeli dane!

Duboka, hladna voda teče polagano
I ljubi u vrbiku zelene, tanke grane:
Preplašena, bježi za čamcem na obje strane.
Na dnu rijeke sniva blago začarano.

Večer. U crn bezdan odletješe vrane.
Ribarev čamac tamnu reže vodu.
Rumeno se sunce oprašta u hodu:
Zbogom, prošli dane!

Dragutin Tadijanović

Solin

OGLEDALA SREĆE

Mladić i djevojka nose
U srcu mladost vedrine.
Jutrom, kad prolaze cestom,
Drže se za ruke, nježno.

Ruka je djevojke topla:
Mladić se njom poigrava.
Djevojka veselo gleda,
Smiješi se, žurno korača.

Oči su im pune radosti.
Oči su im ogledala sreće.

Dragutin Tadijanović 

Zagreb

 

DJEVOJČICA I JA

Neću da spomenem ime,
Kako se zvala -
Djevojčica s kojom sam brao
U šumi lješnjake.

Nabravši puno krilo,
Pred podne, rekoh ja:
Hodi, lezi kraj mene
U hladovinu, u grm.

A ona, zbilja, dođe... Mene je bilo stid.
Jer zašto sam se morao zacrvenjeti?
Joj, kad bi to baka doznala!

A sutradan popela se na dud pred kućom.
Htio sam gore pogledati
(baš sam ispod nje stajao),
Al sam se plašio:
Mogla bi me kako baka spaziti,
Pa šta bi onda bilo, mislim ja.

Najbolje će biti
Da grijeh svoj ispovijedim
Velečasnom gospodinu župniku.

Dragutin Tadijanović 

Zagreb

ONOJ KOJU NASLUĆUJEM

Jesmo li nas dvoje
Daleko jedno od drugog?
O, kad bih mogao znati
Ima li plavo čeznuće
Između nas dvoje?...
Ti si mala djevojčica
I imaš crne oči,
Dva plamena crna,
A ja sam možda tvoj
Skromni, dragi pjesnik,
Koji bi htio tebi da pjeva
Pjesme srca, vesele, bez rime:
A ne znam ni gdje si,
Ni kako ti je ime!

Dragutin Tadijanović 

Zagreb