NAVEK JE NEKAK BILO

Živio sam u Primorskoj banovini
u Zetskoj i u NDH,
u DFJ, u SFRJ
a uvijek sam bio ja.

Kako god nas je rezalo
navék je nekak bilo
šljive su bile plave
jaje je bilo bilo.

Ljubili smo Bebu i Aniku,
pjevali pjesme stare,
slušali termodinamiku
i starom žicali pare.

I tako te proglašavam kraljicom
ilirskih lijevih zemalja
i desnih i komada Pulje
i Grčke, a sebe za kralja.

Ljevicom nosim tebe,
desnom mač, ko pravi dasa;
kročimo na ustoličenje
uz klicanje širokih masa.

Ivan Slamnig

Kralj Petar Svačić - Krka

PROROČKA SLUŽBA

Proroci ne znaju da su proroci.
Oni su obični ljudi. Poput tebe i mene.
Katkada plahi i nesigurni. Zbunjeni i nespretni, češće, mnogo češće
nego što bi čovjek očekivao.
Osjetljivi su za potrebe drugih. Obzirni prema njihovim slabostima.
Dogodi im se da ostanu bez riječi u presudnom trenutku.
I da, kad sve prođe, točno znaju što su trebali reći.
Premda zaneseni i vedri, gotovo sve vrijeme žive na rubu suza.

No ima u njima nešto jače od njih.
U njima živi netko jači od njih. Netko blaži i žešći od njih.
I oni mu ne mogu odoljeti.
Oni jednostavno moraju reći riječ koja im je na srcu.
Oni jednostavno moraju gledati u oči i kad svi spuste pogled, okrenu glavu.
Oni moraju prići bliže, kad svi uzmaknu.

Pritom ne misle što će ih zbog toga zadesiti.
Hoće li izdržati.
Hoće li ih svi ostaviti.
Njima je važnije da budu vjerni svojoj duši, poticajima koji provru u njima.
Samo im je to važno.

Da u njima živi nešto proročko možda će tek katkada naslutiti.
I zbog toga zašutjeti. Postati još manji.
Jer uvijek će osjećati da su nedovoljno ljudi.

Oni koji žive uz njih, neodređeno će, nerijetko i u strahu
pretpostavljati da su proroci.
Pretpostavljat će to po tome što ih njihova riječ i njihova šutnja uznemiruju.
Po tome što su i njihovi blagi pogledi, postojani osmjesi pa i sama njihova prisutnost rječiti. Rječitiji nego je to moguće izreći.

A kad ih na neki način uklone iz svoje sredine, znat će da su proroci
po tome što će i nadalje čuti njihovu riječ i njihovu šutnju.
Znat će po tome što će i nadalje osjećati njihove poglede, osmijehe,
njihovu prisutnost.
Znat će to gotovo pouzdano.

Oni koji sebe doživljavaju prorocima, jedva da mogu bit proroci.
Jer proroštvo nije ničiji posjed. Ničije vlasništvo.
Čovjek je ili u službi proroštva ili nije prorok.

U naše dane već biti čovjek znači biti prorok.
Priznati se Božji pred ljudima, za zauzeti se za ljude pred ljudima i
Bogom – u tome je sadržana proročka služba, proročko poslanje.
A iz toga slijede i proročke posljedice.

Ali proroci to ne znaju.
Oni jednostavno žive svoj život kao službu i zbog toga ljubav koja
ništa ne pita nadjačava sve misli, sve glasove u njima.

Stjepan Lice 

Visovac - Crkva Gospe od Milosti

BOGORODICA

Oči su tvoje jezero gorsko samo nebu okrenuto
I zemljom opkoljeno i njenim vremenom
S bunilom oblaka jedinim snovima ovdje
Tvojim pogledom prelijeću ptice sa zlatnim nitima
Samo po smetenim stazama uokolo
Vidi se da je mnogima bilo teško
A ti si postala njihovo cvijeće
Što u nebo gleda da bi bilo lijepo
Djevojko svima razumljiva
Po zvijezdama podjeljena

Vlado Gotovac

Bogorodica s Djetetom na prijestolju

Juraj Ćulinović, konac XV stoljeća

JESENJI MOTIV

Jesen u Zagreb posve tiho došeta
u papučama bez peta.
Tek okom trepneš, a već su njeni puti
zasuti lišćem što žuti.
Ćilim se rujni pred njom podatno pruža
satkan od uvelih ruža.
I tko je sretne, namah tražiti stane
mahnito minule dane.
I ja ih tako u lišću tražim i ištem
pred žutim sveučilištem.
Pado sam i ja tu, da bješe milota,
na ispitima života.
Pa ipak zviždim đačku ariju lijepu
s rukom u praznome džepu.
Jer negdje u suncu, teška, još neobrana
i moja se svija grana.

Gustav Krklec 

Zagreb

LIST

Osjećam živo da sam list na grani
što se iz zemlje tajnim sokom hrani.

Nemir me trza i vjetar još brži
savija,trese. Al’ me korjen drži

i ne da još da kao sjenka žuta
padnem u blato negdje pokraj puta;

još neda da me na samotnoj stazi
okrutna noga prolaznika zgazi.

Korjen me čuva. Dobra zemlja hrani.
Osjećam živo da sam list na grani….

Gustav Krklec

Visovac

PODSJETNIK

Htio bih te podsjetiti na toliko toga što se, moguće, i podrazumijeva.
Htio bih te podsjetiti da sunce vazda sja nad tobom – i kad ga oblaci, pa i tmine, zakrivaju.

Htio bih te podsjetiti da je Božja ruka prostranija od svih tvojih dana i snova.
I da je Evanđelje najprisnija svjetiljka na svim čovjekovim putovima.
Da je u njemu odgovor na svako ljudsko pitanje, pa i na ono na koje odgovora nema.

Htio bih te podsjetiti da nije dobro išta grčevito držati, bilo u ruci, bilo u duši.
I da, jednako tako, nije dobro išta olako ispustiti iz ruke ili duše.

Htio bih te podsjetiti da vedrina tvog bića, osim ako ti na to ne pristaneš, ne treba biti podložna tmurnim vremenima koja te zadese.
I da dobrom voljom, postojanošću njezinom, možeš preobraziti ne samo sebe nego i svijet u kojem živiš.

Htio bih te podsjetiti na smijeh koji živi u tebi.
I na blagi smijeh, suzu, šutnju i tišinu.
I oni su tvoj govor, bit će i rječitiji od tvojih riječi.
Budi po njima blizak svakom koga ti Bog pošalje.

Htio bih te podsjetiti da je ljudski potruditi se da nikoga ne povrijediš ili raniš.
Jer svijet je odveć izranjeno mjesto da bi mu se lakomisleno smjela pridodati ijedna rana.

Htio bih te podsjetiti da smisao tvojih dana nije u tome da se samo pridodaju u nisku nalik jedni drugima.
Da bi svaki htio biti jedinstven.
I da bi te svaki htio oplemeniti u tvojoj ljudskosti; da bi ti svakog svojom ljudskošću mogao oplemeniti.

Htio bih te podsjetiti na okrepljujuću snagu zagrljaja.
Da sav život živiš u Božjem zagrljaju; i da u svoj zagrljaj spremno i skrbno udomiš one do kojih ti je stalo.
I doživiš blagoslov njihovog zagrljaja.

I molim te da i ti mene na sve to – i ne samo riječima – podsjećaš.

Stjepan Lice 

Visovac, Krka

  

VUKOVARSKI ARZUHAL

Miroljubiv čovjek sam,
a pomalo već i star,
al vam velim, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Satrli ste cijeli grad,
napravili grdan kvar,
stog vam kažem, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Da u mojoj kući gost
hoće biti gospodar -
ne ide to, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Što ste htjeli, zlo ste htjeli,
i bit neće nikadar -
zapamtite, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Dugo će još Dunav teći,
platit će se svaka stvar -
ja vam jamčim, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Antun Šoljan

Vukovar - Vodotoranj

RANJENIK ISKUŠAVA BOGA

lutao sam šumom neprijateljskog kraljevstva
i naletio na žicu skrivenu u travi
pješadijska rasprskavajuća odskočna mina PROM2
u djeliću sekunde pred eksploziju
očekivao sam od Boga da me zaobiđe ta čaša
kada me detonacija izbacila u zrak vidio sam komade
željeza komade moje odore komade mog mesa kako hvataju
orbitu / pijesak zvijezde porculan četiri kuta vjetra tartan
žilete led / Josepha Conrada kako prosi Freyu djevojku sa
Sedam Otoka / moje neprijatelje mačke kako kradu kisik
planete i ruju po smeću / sve svjetionike u plamenu od
Novih Hebrida do Obale Papra / predsjednika Zimbabwea
Canaana Bananu
kako sluša njemački radio / tisuću prepariranih ribljih glava
koje prorokuju stranim jezicima / Amadeusa Mozarta kako
slaže aviončiće od novina –
nikada nisam volio Mozarta i to me bacilo dolje na zemlju
a zbor bečkih dječaka je zapjevao:
“vrč ide na vodu dok se ne razbije
vrč ide na vodu dok se ne razbije”

Bože, daj da me zaobiđe ta čaša molio sam
u bolničkim kolima
daj da živim još malo bar kojih 100 godina
ne želim umrijeti sada kada je došlo naše vrijeme
htio sam da moja odlikovanja blistaju poput petrolejskih
platformi koje osvjetljavaju noćne letove preko Atlantika
i da moja karizma veterana bude električna
pusti da mi limuzina klizi kroz narod kao što je Moby Dick
klizio pred očima bespomoćnog kapetana Ahaba
nikada nisam rekao da ne želim prodati dušu
samo sam licitirao cijenu
daj da budem pozvan na prijam kod predsjednika
toliko je jela koja nisam probao
toliko ima ljudi na zemlji čiju sudbinu nisam
uzeo u svoje ruke

Tomica Bajsić 

Vukovar - Ovčara

U KRUGOVIMA

kojiput mi se čini da živim posuđeno vrijeme
moji prijatelji mrtvi rasuti po grobljima
izbrisani s ploče nijedan nije dohvatio tridesetu
ti ljudi s kojima sam dijelio kruh
spavao u istim bunkerima hodao kroz istu
travu i noć penjao se na tenkovima i padao
licem u zemlju pritisnut mecima i granatama
(o slatka mirna zemlja koja poznaješ naše molitve)
njihovi duhovi sada dolaze u posljednjim glasovima:
ima li još soka? pita jedan koji će poginuti napadajući
čuvaj mi brata kaže drugi koga će ubiti tenk
treći se pokušava sjetiti tko je i odakle dolazi
dok mu se mozak polako gasi (pogođen je u glavu)
što ima tamo? pita četvrti i steže čašu bevande
pogleda uprtog u brda u kojima ga čeka zasjeda
a peti šuti ali njegove oči mogu reći:
                                                                        smrt.

kojiput mi se čini da sam prekinuo lanac
probudim se u noći bez zraka kroz
otvoreni prozor šumi četrnaest katova
(iz drvenih sanduka penje se miris spaljenog mesa)
Krist Iskupitelj je uvijek svježa rana u crnim oblacima
električne krijesnice jurcaju i proklinju i slave
vrijeme kada su se svinje hranile ljudima
ima dolje jedna kuća koja je prije sto godina bila plava
a sada nema krova i prozori su joj otvorene duplje
iznutra je ruševina ali čudno noću oživi
zaboravljeni balkoni pune se cvijećem i svjetlošću
okrugle crnkinje u turbanima naslanjaju se na
zahrđalu ogradu i mali odjeci njihova razgovora
šapuću da je tristo tisuća ljudi mrtvo na onim poljima
gdje su moje čizme ostale bez đonova
gdje su moje oči potonule u blato svemira a
srce mi je kao željezno uže otkinuto od sidra
prozviždalo kroz zrak u slijepim krugovima:
                                                bez cilja, bez cilja.

Tomica Bajsić 

Split - Spomenik Prvom hrvatskom predsjedniku Dr Franji Tuđmanu

  

RAĐANJE MJESECA

Niti vjetrić šušti, niti ptice ciče,
ne treperi tankom stabljičicom mak.
Tiho je ko na dnu začarane priče,
tišina je čudna uspavala zrak.
Nit se grana njiše, niti krošnja diše,
niti se u polju ziba zlatni klas.
Kraljica tišine korača sve tiše
i u svoje mreže hvata svaki glas.
Čas je tih i svečan. Prve zvijezde gore.
Velik Medvjed strepi, dršće Mliječni Put.
Ne miči se… Stani! … Mjesec iza gore
rodio se velik, i ko zlato žut.

Gustav Krklec

Mjesec iznad Mosora

BORCI IZ VUKOVARA

Borci iz Vukovara nisu nosili zaštitne košulje
Giorgio Armani, ni odijela Pierre Cardin
Prezirali su kravate Gucci i Croata
I kad bismo ih zabačeni u naslonjače u udobnim stanovima
Tuškanca i Pantovčaka gledali na televiziji kako
Pretrčavaju ciglu razorenih domova
Mi smo nekako naslućivali da njihova nevinost
Seže dublje od našeg ponosa i da za neke važne stvari u životu
Čovjeku ne treba ništa: ni cocktail party ni neonska svjetla
Samo savršena ljubav
Totalna opasnost

Boris Maruna 

IZLET U NEBO

Mnogo sam zgriješio tražeći svuda trajno
bar jednu kap nebesku. Korake smjerne
znahu samoće gluhe i šuštanje tajno,
prolazni dani i noći neizmjerene.

Ali se grijesi plaćaju. I platio sam
ne bogu božje niti caru carsko -
za grijehe svoje, silom, vratio sam
okrutnoj zemlji sve znanje neimarsko.

Ni jedne kule ne stigoh sagraditi
da mjesto svijetu zvjezdanom spletu služim,
i morah se osuditi, a ne nagraditi
time, da po starom griješiti produžim.

I eto, rasipam srce kao sijač sjeme,
iako znam da u ovim brazdama neće niknuti.
Možda će samo u  noći teške i nijeme
netko od straha, ko i ja, u snu kriknuti?

I dajem se, eto, kao pijana žena s juga,
a samo se bolom mogoh tako opiti
spoznavši, da se ova čemerna tuga
ne može u vinu ni u ljubavi utopiti.

Sve zemaljsko je umorno, teško i blatno,
a od svih sila najviše mrzim težu.
Oh, ovo nebo nad nama je čisto kao platno,
jer ga ruke ljudske ne diraju i ne stežu.

Kako nas varaju trenuci nadahnuća
kad mislimo da nam visine dolaze u goste.
Udahnimo svežeg zraka u bolesna pluća
da bismo lakše spoznali zablude proste.

U nebo ću otići jedne nedjelje poslije podne,
kao što ode pjesnik iz grada u zrela žita
i legne negdje u sjenci svoje zemlje rodne
pa mjesto iz knjiga iz šumora vječnosti čita.

Samo će nož u mojim krvavim grudima
javiti nekom dragom na kraju svijeta:
da se drug njegov rastao sa zemljom i sa ljudima
i da se sada nebeskim livadama šeta.

Gustav Krklec

Split - Diolecijanova palača - Vestibul

ARKADE

Spustio je glavu, uzbudio uši sjeverom i šumom.
Prišao grobu, zagrebao šapom
kao da kuca na vrata.
Cvililo je u njemu štene, jer se sjetio mladih dana,
a modra se tmina slivala niz njegovu snuždenu dlaku.
Tulio je dok se oblak spuštao s planine
i zalijevao travu u mraku.
Iz daljine se odazvao u tužnom zovu
duboki pseći glas, pa drugi i treći.
Sablasno su pjevali u vlažnom zraku
i bunili snenu noć.
Ljudi su uznemireni lučima budili prozore.
Tada nečujni glas u psećem jeziku reče nešto svima.
Zaledio se govor psima,
a kiša je prala putove i ceste,
kapala svjetlost niz krovove.

S groba gospodara vraćao se pas,
umiven od zore.

Višnja Stahuljak

Makarska

OVOG ILI DRUGOG VIJEKA

Mogao bi biti New York
Pariz
Bilo koje mjesto Svijeta.
isti lanac ljudi
Nešto u karici bljesne, napukne prsne:
jedno lice već viđeno
jedan pokret
odnekud zaustavljen u sjećanju.

Što se dulje ide
(kao od Prapostanka)
huči
savija se
oko tijela steže.
Nešto u duši ruši
Gradi nebodere
(neba dere).

Mogao bi biti Madrid
Rim, Kopenhagen
ne Split -
što kao slučajno
raketu tornja izbacuje.

Jedna grimasa pračovjeka
Tutanj jednog drugog
(nadolazećeg) vijeka.

Stanislava Adamić

Split

POSTOJI LI VIŠE

Da sam što nisam
iskupila bih svijet
svetačkom pustolovinom
(ne stihom)
Izmislila bih glazbala
za sve pjesme -
i koje ne postoje.
Izmislila bih jezik
Jedan za sve
Jednu dobrotu
jedan vid čovjekoljublja
bez razlike u mjeri. -
Istražila bih tajnu
ljekovita bilja
Pronašla bih oružje
za poraz svih oružja
Proglasila bih: Prorok je iznad pjesnika
Ako istina osobađa
geslom "Nema smrti"
nametnula bih se slabima.
Velike privoljela
da od malih uče
kako se voli.
I nakon svega
odrekla bih se imena
(davši ga u zamjenu
za Sunce).

Stanislava Adamić

Visovac - Crkva Gospe od Milosti

KORIJEN

Bit ću što sam bio kad nisam bitisao.

Ne žive samo ruke, živi i bilje. U mome snu
davno sažgani korijen procvjetava.
I tamo u zaboravu, u bistrom dnu,
moj odraz još se ocrtava.

Pod svodom glave sva u sazviježđa skrita:
kružnice bez središta: središte bez kraja.
Vatra sam koja seli u noć
bez zvijezda, u sunce bez sjaja.

Ni veći ni manji od travke ja sam samo
drugi i svaki čovjek, a opet samo jedan.
Zemlja sam i kao zemlja ja sam
neutaživo žedan.

Ja samo ovo tijelo ili: nisam.

Jure Kaštelan

Visovac

  

ANĐEO MRTVIH

Anđeo mrtvih silazi u kotlinu
da obiđe usahli puk, zemlju,
što se mrvi.

Od kacige do stopa
teče mu sjaj
- suze mladosti -
U sažganu travu.

On odgrće plašt
i gdje je srce, meće kažiprst
na procvjetali pepeo.

Mrtve pokriva.
Briše im pijesak sa usana.
Lagano na dlanu podiže im lica.

Na mjesečini pjeva
Anđeo smrti.

Viktor Vida

Visovac

MOJ GROB

Moj grob će biti sunčan, tih
  i krcat bogatoga sjaja,
beskrajan prostor gdje oluje mru
 nad stijenjem zavičaja.

   Na njemu neće gorjeti svijeća
  niti će naricat žene.
     Ja živ ću ostat da smijehom sna
   raspršim uspomene.

   Uskrsnut neću, i čemu to
  živjet ću ljepše neg prije,
     a ono sto ljudi smrću su zvali
   za mene smrt i nije.

To će tek biti slobodan život
  od patnji i veriga svijeta,
   taj prostor gdje mi polože tijelo
 bit će samo vinjeta.

   Rasut ću sebe u srca mnoga,

i živjet u bezbroj života,

jer od sadašnjeg mračnog mene

    ostat će samo ljepota.

   

"Ništa nije tako veliko i ljudsko kao tuga spojena s ljubavlju.
I ništa tako sveto kao život."

Josip Pupačić

Visovac 

KAO KRUG NA VODI

Kao krug na vodi jedini koji prkosiš
svojom lomnošću konačno odasvud vidljiv
ako ima čuda ono je u tebi
ako ima nevremena to je sve ovo u čemu trajemo

oblik koji tražim nije neponovljiv, život koji živim
bit će istinit
kad budem svuda i bez putovanja
opominjem te danas jer u zlu nije potrebno opominjati:

tama bit će zagonetna takvo je sve što imamo
djeca će rađati djecu bit će svake osvete napretek
jer smo i nebu i paklu opet jednako podložni
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
od danas do sutra nitko se ne kreće sigurno
a htio bih duboko rasti ostati u moćnom tlu
u kome nema soka što hranjiv ne bi bio

Željko Sabol

Visovac

  

BDIJENJE

Odjednom,
u suzi umirućeg, spazih
samoga sebe.

(Napeto motrim:
diše li?)

Kada se otkine,
ova će
suza
ponijeti
i mene
na dalek
put.

Igor Zidić

Visovac

O suhe kosti, žilama ću vas ispreplesti, mesom obložiti, kožom vas obaviti i duh svoj udahnuti u vas, i oživjet ćete! (Ezekiel 37.6)

  

NA SVE SVETE

Kad se upale svijeće
Na dan kad te moje misli traže
Miruj dušo moja
Kao da mi tvoja duša kaže........
Ja sam ti lagan vjetar
Koji ti prođe kroz zjene
Miruj miruj dušo moja
Znam da si uvijek uz mene
Kad se upale svijeće
Kad se upale na Sve Svete
Moje se misli s tvojima spletu
I svega me lijepog sa tobom sjete

Željko Krznarić 

Visovac