srijeda, 30. prosinca 2015.

NOVOGODIŠNJI VLAK

Jedne noći iznenada,
u stanicu moga grada
na nečujan neki znak
stigao je čudan vlak.

Kad sam bolje pogledao,
u čudu sam čitat stao,
uzduž vlaka krupna slova:
GODINA SE VOZI NOVA.

E, pa sretna bila svima –
Velikim i malenima!

Stjepan Jakševac
Split

ponedjeljak, 28. prosinca 2015.

ZEMLJA

Sad se budi zemlja teška, diže tijelo iz sna pusta.
U maglama skriva lice, proteže se , al' ne usta.
Jošte leže i ne diše, neg' duboko, tromo tutnji;
trava prva začinje se u nevidnoj nekoj šutnji.
Sa dna tamna korijenje se izvinulo i, u bilju,
zabrizgalo čistom krvlju, što u svemu gori žilju.
Zemlja zove. Podrhtava. Svoju muklu žudnju ne zna
i u snu se vjetru daje. Do zadnjega on je bezdna
živo sjeme razasuo. Ona gori. Ona pruža
svoje tijelo. Otkrivena, ko velika neka ruža.

Hoće kišu, hoće sunca, i u magli, i za jasna
jutra žudi, savija se, bezumna i tako strasna!
I dok šumne vode teku, i dok kiša kamen mrvi,
ona vrisne i, u rastu, bjesni bolno, sve od krvi!
Ogladnjela, teška zemlja, o uštapu i za mlađa
u nebo se hoće dići, hoće jednom već da rađa.

Zlatko Tomičić
Plitvice - Prošćansko jezero

srijeda, 23. prosinca 2015.

BADNJAK

Saonice kližu po tihome putu;
Svud rojevi bijelih se razlijeću pčela,
Zašutjela polja i gajevi pusti,
A budna je noć samo sanjarska, bijela.
U jelik smo zašli u duboku tamu,
I pošao šapat niz mračnu daljinu,
Ko mirisne priče iz djetinjskih dana,
I slika nam draga pred očima sinu:
U ruci nam jabuke zlatne, i s jele
Sve iglice sipe na rudaste vlasi,
Dok slušamo bakina pričanja tihi,
Da čut je i svjećicu, kako se gasi.
O anđelim' priče - još ljepšim od našeg,
Što lebdi nad drvcem i trepte mu krila,
O velikom cvijeću u ukletom vrtu,
I koraljnom dvoru, gdje zlobna je vila.
O ponoćnom nebu nad ledenom pustom,
Kud snježnom sa kraljevnom jeleni hite,
O obalam' cvjetnim, gdje sanje se roče
U mjeseca srebru uz paome vite -
Je l' sjećaš se najljepše priče o Onom,
Kog zvali su Ljubav - ko kraljevsko čedo
On bio je krasan i sažalnim okom
Svu bijedu i budućeg ljudstva je gledo.
A nije ni imo kud glavu da sklone
I nikakva blaga do srca svoga -
A dao ga ljudma; al raspeše Njega.
Tad istom su znali, da raspeše Boga.
Na oku ti topi se pahulja snijega
I kliže se kap poput suze male.
Talasa se zvonjava s drevne kapele,
Na nebu polako zvijezde se pale.
Saonice lete po bijelom putu,
Sa pramova zlatnih ti pahulja pada,
Kad glavu si sklonila k meni i pitaš:
"Zar zbilja je ljubav umrla tada?!"

Dragutin Domjanić 
Split - katedrala Sv Duje

JASLICE

Da je Isus imao zipkicu,
bilo bi mu ljepše.
Da je Isus imao dekicu,
bilo bi mu mekše.

Da je Isus jastučić imao
toplo bi mu bilo,
ali njegova volja je bila
da se drukčije zbilo.

Da se rodio u zimskoj noći
u bijednoj štalici, na hladnoći.
I trda slama ležaj mu bila,
a Majka ga je u rubac povila.

Da bogat bude,
on nije htio,
zbog siromaha
on se i rodio.

Vera Zemunić
Split - Jaslice u Crkvi Sv Frane

ponedjeljak, 21. prosinca 2015.

SUZDRŽANA BALADA

To je ono: bezruk u samoći
Izmislio si bajku o ljubavi, plesu i
vinu
Ti si od onih što se vraćaju s potajnim
granatama
Pa se neočekivano dijele na otpatke

Ali budi tu više od jednog života
Budi kao zid - po strani, a stalno
prisutan
Kao prostor, napokon, koji se odrekao
izgleda
Da bi nadmudrio izdaju

U tome je veličina poraza - da čovjeka
posve oslobodi
Da više ne mora strepiti da više ne mora
skupljati
I budeš li otvoren kao vrata ruina
Svi će putovi voditi kroz tebe


Slavko Mihalić
Solin - Salona - Amfiteatar

nedjelja, 20. prosinca 2015.

REČENICE BEZ SMJERA

Dok si ti, oče, nabranih obrva
sjekao u šumi visoka, snažna stabla
i nešto mudrovao o tome kako jasen,
grab, hrast, dakle i bukva nisu bez duše,
ja sam osamljen na kosini jednostavno čekao
koji će ogranak prvi vrisnuti.

Danas grohotom smije se cijela šuma
ako ne udarim sjekirom tamo gdje treba
ili ako iz neočekivanog smjera (jutarnja
svjetlost?) visoko ponad glave siječem
i promatram kako iz truleži diže se magla
i na drugu stranu brda odlazi.

Oče moj, ti si dugo radio na pruzi
kao što i ja danas radim na metafori.
Dakako, jednom ćemo samo nas dvojica pričati
o tome kakav je promet pod zemljom i tko sada
održava prugu, podmazuje i okreće skretnice
i zašto putnički u žurbi prema Zagrebu
gubi svoje vagone i raspada se
u ove rečenice bez smjera?

Željko Knežević

Plitvice

subota, 19. prosinca 2015.

MRTVA DOMOVINA

Kroz noći bez sna, kroz sne o vampirima
mrtve duše lete dernim mirima.
Tu prošlost doma vide: ko na liri
da netko ljubav priča kavalirima
s deklicama, priču o turnirima
i gdje su pali kršni grenadiri.

A mjesečina sja nad manastirima
podornim, i srce u psaltirima
da nađe melem hoće, što ga širi
s nebesa plavi vrač. Zar u klavirima
plaču mrtve note? Zar leptirima
na krilima crn uzdah groba piri?

To plače kraj i plače tužno morje
pod mjesečevim sanjama, pod zlatima,
dvorovima vilinskim pred vratima,
gdje začarano sniva kraljsko dvorje

sa snom junaka, sa dragim Penatima
u krilu borja gdje ga skrilo gorje:
o otaca pusto šamatorje,
daj san još nama, posljednjim Hrvatima!

Tin Ujević 
Solin

PANORAME GRADOVA

Ima malih gradića što su dio slike
prirode: mora i brijega, dio mjesnoga gaja.
a katkada se upiru o sike
i o njih sitne more bije, val bez kraja.

Rodna su mjesta razglednice čitke,
s grobljem, crkvom, zdencem, gradskom česmom,
sa nekom starom dveri, s dvije-tri kule vitke,
pod zvonikom i zvonikovom pjesmom.

Ta mjesta stoje. Ne rastu godinama.
Školji vremena, trajni kao rijeke
ispružene u starim podinama
i svojom sviješću starinske, daleke.

Da se tu umire, ja bih jedva reko,
no život je tih i teče po kalendaru.
Na tijesan prostor živalj tu se steko
i vedro žive uz najmanju paru.

I sama stabla nose pečat ljeta,
a mrki kamen stoljeća se troši.
Oči su starica međa ovog svijeta,
a dječarci svi su redom loši.

I sve tu spava, bašte i dućani.
I ljetopisi pišu se na usta.
I svi su divno jednolični dani,
osim za dernek ulica je pusta.

Imaju mačke, i svoje pse čuvare,
i čemprese, čuvare zaborava.
I spomen čuva prag i klupe stare,
i po sezoni seže divlja trava.

Tako je prisno graditeljstvo malo,
i kućni bršljan ima dušu kuća.
I sve je naskroz u tišinu palo,
i s vatrom čovjek žali svježanj pruća.

Takvi gradići zrcaju kao dobra djeca
u uspomeni, naši, no za nas samo mijena
s pobožnošću se pred njin okvir kleca,
no oni traju isti, lik, i san, i sjena.

I dobro ih je vidjeti tek časak:
sada maleni, nekad tako dugi
za dječji korak; no naš je život prasak,
i vidjevši ih znamo: mi smo drugi.

Mi smo od onih koji u svijet idu.

Tin Ujević
Makarska

petak, 18. prosinca 2015.

MOJA LAĐA

Plovi, plovi, moja lađo,
U koj' godijer kraj;
Ja ti cilja još ne nađo,
Sama cilj si daj!

Kad te 'amo već zanesla
Tvoje sudbe moć,
Raspni jedra, pruži vesla,
Plovi dan i noć!

Uzdaj se u vjetra volju
I valova bijeg,
U budućnost gledaj bolju,
K nebu digni stijeg!

Petar Preradović

Makarska

četvrtak, 17. prosinca 2015.

ZA STOLOM SRED OCEANA

Izgubljen, za stolom, sred oceana
mislim o sebi kao o pustoj hridi
koja s ruba svijeta tone u dubinu,
u to more koje bijaše u početku
i nitko nije mogao ni htio iz njega,
stalno je u svemu tiho šumjelo
čineći neprekidno isti tajanstveni krug
kojim jure Zemlja, Sunce, Zvijezdje,
jedan svemir u srazu sa stotinu drugih,
još se ne zna oko čega ukoliko nije
ova pisaljka koja razgrće vremena,
smije se, ruga, otkrivajuci bolju sliku
koja leti istim putem, samo unatrag. 


Slavko Mihalić 
Makarska


POSLASTICE ZA VJEVERICE

U ljeskovom gaju jutros
vjeverica ugledala
tri zelena zamotuljka.
Zamahnula smeđim repom
poput veselog vrtuljka.
- Hej, brate Riđi!
Siđi!
- Tu se kriju
poslastice za nas razne.
Fiju!
Zafijuče rep kroz zrak.
Krak, krak, krak!
Padale su s grana ljuske prazne.
Sladili se cijelog dana.
- Sutra ćete s vrećicama -
zapovijedila im mama
- u ljeskov gaj sve do mraka
u probiranje lješnjaka.


Vera Zemunić 

 
Makarska


utorak, 15. prosinca 2015.

ZLATNA LAĐA

Kad bi meni mladom 
Bila lađa data
Sa pramcem od srebra
I s krmom od zlata,

 
Od šarenog drva
Vesla bih tesao,
Od bijele svile
Jedra bih joj tkao.

 
Plovio bih njome
Preko modra vala;
Jedrio, veslao
Od žala do žala.

 
A kad bih svijet
Obišao cio,
Tu bih lađu svoju
Svačim napunio.

 
Donio bih majci
svega blaga dosti,
djedu lulu s drškom
od slonove kosti.

Brajku mome, Vlajku,
divnoga konjica,
a sekici lutke
i zlatna kolica.

Pa bi dugo bilo
priča i govora
o toj vožnji slavnoj
preko sinjeg mora.


Vladimir Nazor

Makarska

ponedjeljak, 14. prosinca 2015.

ZLATNA GRANA

Mama,daj mi kaput
Zlaćanih dugmeta,
Pa ću poći na put
Preko bijela svijeta.

Pregazit ću hrabro
Devet plavih gora
Preplovit ću rijeke
I široka mora.

Idem u daljine,
Gdje sunce zapada,
Dok ne nađem vrata
Čarobnoga grada.

U tom gradu, kažu,
Čudna bašta ima,
Zlatne grane vise
Na njenim stablima.

Na najveće stablo
Ja ću se popeti
Odrezati granu
Tebi je donijeti.

Ti si moja draga
Majčica jedina,
Pa nek imaš poklon
Od svojega sina.

Pogleda ga majka
I bude joj milo,
Pa ga uze k sebi
I stavi na krilo.

"Nećeš, sine, poći,
Srećo moja mala,
Ne bi tebe majka
Za sve blago dala.

Dosta su mi tvoje
Ruke oko vrata!
Ti si moja grana
Od suhoga zlata!"

Nikola Milićević

Makarska


nedjelja, 13. prosinca 2015.

MNOGO JE MRAKA U ČOVJEKU

Mnogo je mraka u čovjeku, duge su
njegove noći, i što bi kad ne bi mogao
iz hladne tmine iznijeti svoje ruke,
katkada, pred lice sunca?Kad ne bi
mogao naći obranu svoju na nekom kamenu
pod mirnim i prostranim nebom?
Svoj san rastvoren, jasan i živ
u dnu bez sjena i međa? I sebe
čitava na jednom mjestu, u jednom
jedinom plamenu? Da zasja beznadno
i slatko, u smirenoj bistrini viđenja.

Nikola Milićević
Kaštel Sućurac - Crkva Sv Jurja - Spomenik žrtvama Savezničkog bombardiranja 05.12.1943.


četvrtak, 10. prosinca 2015.

DOMOVINI I DRAGOJ

Jedina točko u kojoj se za me
Sabiru zrake, jezici i mora.
Premda, poklonik snježnih divljih gora,
Tumarah diljem svjetske panorame.

Jedina zvijezdo usred silne tame,
Moja si zora, šesna Aurora,
Konstanza lijepa, Krupićeva Dora,
A lišce gojiš i zlaćane prame.

Prezreli su vas ružna u vremena,
Zatamnili vam obzorja i pute,
Zatrli smisao, značenje, imena.

I baš vas zato, sin pustoši ljute,
U svakom času mojih sivih mijena,
Slavim ko staze koje se tek slute.

Ante Stamać
Knin- Tvrđava- Spomenik prvom hrvatskom predsjedniku DR Franji Tuđmanu

srijeda, 9. prosinca 2015.

O TOME DA ĆEMO ZAPAMTITI FRAGMENTE

Zapamtit ćemo jedni druge kao fragmente
Nismo se imali vremena upoznati
(u tih četrdeset-pedeset godina)

U međuvremenu: noć, neobična svježina (nakon naporna
                                                                   dana i razgovora)
što prožima ovu zagubljenu sobu sa zavješenim
                                                                            prozorom
Potom povodanj - i naokolo plivaju predmeti
imena, stari virovi, neotkrivene svijetle niti
a voda je mutna i sve je sjetno veselo
(kao cirkus na periferiji)

Milivoj Slaviček

Split

utorak, 8. prosinca 2015.

U HRVATSKOJ PONOVNO SVI PIŠU NOKTURNO

Između elipse vremena i elipse smrti
naprasno je podignut most jednakosti.
Otoci francuske revolucije iscurjeli su kroz nos,
Poslije se zbio zemljopis.
Kolona crne alegorije silazi
vatrenim stubištem u raskoš
podzemne željeznice
i baruta.
Iza ugla počinje bulevar sumraka,
s pčelama u klopci paučine
i bistrim okom kamere koja odlazi "u zauvijek".
Potom se jetko razlije šum
biblijskih stranica u gradu bez zidova
i putuje daleko, u more crno, najcrnje,
odakle se ne čuje jecaj ni krik.
Samo mirisi blijede na obrazima bez imena.
Tupi pogled opisuje jug.
Plaha luč, sama, titra na obzorju.

Branko Čegec

Split

ponedjeljak, 7. prosinca 2015.

LJUBAVNA PJESMA

Ljubavi i u snu uznemirena
Kad ćeš počinuti
Ni moj zagrljaj te ne smiruje
Dok spavaš tvoje lice gubi granicu
I ja o tebi više ništa ne znam
Slutim samo da je sve poznato iščezlo
Da se moj zagrljaj rastvorio tako
Da sam nestao
U tvome nepreglednom prostoru
Ja ne znam da li je to gubitak
Zbog kojeg trebam patiti
Ili to vječnost iskušava moju ljubav
I sve što smo u njoj sabrali

Ljubavi ja više ne vidim tvoje lice
Iščezlo je u snu nad kojim bdijem

Vlado Gotovac
 
Solin - Stara Salona


ULAZEĆI U RASTANAK

Vrata su moje kuće samo za mene napravljena.
I sve do moje sobe jedne su stepenice.
U cijeloj ovoj građevini izražena je pakost samoće.
Moja je kuća - kuća bez susreta.

Pod prozorom klecaju dani skromni i slabi.
Ni za jedan dan, koji se ponavlja
Ne treba čistiti cipele.
Za svaki dan, koji se ponavlja
Previše je par očiju.
Kad su mi misli počele gubiti sigurnost,
Praznina mi se popela na glavu u neugodnom društvu.
Zaključio sam bez imalo strave:
Ah, mi sasvim živimo bez čudaka.

Vlado Gotovac
Solin - Kuća Parać

nedjelja, 6. prosinca 2015.

PRELAZEĆI RIJEKU


Potreba da volim učinila je da te volim,
nalazim te u knjigama koje sam zatvorio
prije toliko godina, na starim ikonama
visoko iznad portala, na rubu kaleža
obojenog rumenilom. Uzimam te kao zlatnik
sa dna fontane, sa mog zvonika
javlja se tvoje zvono.
Izgubit ću se visokoj travi
jedne večeri bez tebe, izgorjet ću,
prelazeći rijeku, zapleten u šašje,
saznam li da sam imao i izgubio
to što me napušta, oslijepit ću
već bez očiju koje te ne vide, umrijet ću,
odbacit ću svoje srce među ostalo kamenje
i živjet ću samo budeš li me voljela
ljubavi moja...

Zvonimir Golob
Solin

subota, 5. prosinca 2015.

ODA MRTVIMA

Sada nije čas da se zaustavi vrijeme
sada nije čas da se sahrane mrtvi
koji borave u tijelu,
u kamenu što nas razdvaja
u prisutnosti mora,
u središtu vatre,
u plamenu koji gorimo,
u voću hladnom koje cvjeta,
koje se čini da cvjeta
u čaši
punoj drugoga svijetla.

Sada nije čas da se zaustavi vrijeme,
jer nitko nema takav san kao mrtvi
i nitko takvu želju za pustolovinom,
ni sposobnost da se uznemiri,
da bude drugačiji
da bude plašljiv i da plače
svojim najljepšim
plačem.
Nitko nema toliko snage
da bude miran
i druge želje
da se umara,
da govori ili da šuti,
da se sjeti ili da zaboravi,
da izabere od stotinu misli
onu koja ga ne privlači.

Sada nije čas da se sahrane mrtvi,
jer oni mijenjaju svoje oko
u zrcalu od voska
i svoje tijelo u igračke zemlje
i svoj sluh miran i prazan,
ali ne mijenjaju lice
u plamen koji ih čuva.
Vezani ovom tišinom,
nagovoreni da budu mirni,
mrtvi su skriveni od pretjerane ljubavi neba.

Zvonimir Golob
 
Kaštel Sućurac

Kaštel Sućurac - Spomen ploča žrtvama Savezničkog bombardiranja 05.12.1943. u 15.05


KRAMPUSOV OGLAS

Djeco, ne slušajte
što Nikola vam veli.
Neka vam nabavi računala
ako uredna pisma želi.
Uostalom, tko mu je kriv
što je star i što čitati ne vidi.
A vi pišite što ružnije možete,
neka se nitko zbog toga ne stidi.
A ni neurednih soba
neka se djeca ne boje.
Zato Nikola Sveti
ima anđele svoje.
Sve vam to poručuje krampus,
koji samo zločestu djecu cijeni,
jer trebat će mu i više šiba
što vi budete neposlušni i lijeni.

Nevenka Videk
Split -City Center1

petak, 4. prosinca 2015.

OGLASI SVETOG NIKOLE

Svim djevojčicama i dječacima
na znanje i ravnanje:
Pripazite na pisanje!
Slova k'o jaja, kvake i kljuke
zadaju mi nevolje i muke.
Ne mogu vaša pisma pročitati
pa anđele moram neprestano
nešto pitati.
Zato da bi se izbjegle
kojekakve zbrke, zabune,
zamjene i hrpe problema
upozoravam vas na vrijeme:
Reklamacije nema!

Svi dječaci i djevojčice,
pripremite čiste cipelice.
Do šestog prosinca
prozori neka blistaju
poput sunca,
a i sobe neka ne budu
u neredu, molim.
Po razbacanim igračkama
hodati ne volim!
Također, uvečer pokušajte
što prije zaspati
da bih se mogao
u kuće ušuljati
i nesmetano darove podijeliti,
kako biste se ujutro mogli veseliti.

Nevenka Videk
Solin



četvrtak, 3. prosinca 2015.

KAKO TO BIVA

Prokazan onako kako to i biva:
po jednom od svojih. Priveden
negdje pred zoru u sate kada se
ne vidi i ne čuje.

A pamte ga s raskrižja
gdje putovi vode gore
i dolje, tamo i ovamo.
Pamte ga po životu
koji je odudarao i po
odsjaju u njegovim očima.

Trećega dana po uhićenju
čula se već glasnija priča:
ima ti nešto! A četvrtog,
petog i šestog dana još
glasnija: ima, ima tu nešto!

Onda je narod utihnuo. kako to
obično biva.

Potom je uslijedio sud, pa presuda
i pečat. Ispod pečata: ima pravo
na žalbu ili nema pravo na žalbu.

Kao što obično biva: ima te
                                  nema te.

Ivan Tolj

Split

srijeda, 2. prosinca 2015.

JABLANOVI SE PLAŠE OLUJE

U suton jablanovi podižu glave
i čude se: tko će to večeras u drvored doći,
da ga nebesa blistavim rujem slave
i pozdravne mu vatre pale na rubovima noći?

Oni primiču glave, tiho, jedan uz drugoga,
jer ne znaju što su im sjene tako blijede.
Zar su možda od tog čekanja dugoga
osjetili kako im kose starački sijede?

Njihova vitka koljena počinju sad već da strepe.
Velikim očima gledaju u tamu gustu.
Boje se da od munja ne oslijepe.
Tko će ih onda voditi kroz noć gluhu i pustu?

U mrtvom mraku oni za milost mole
i znadu: da su im sjene sve tanje i sve žuće.
Zavjetuju se: ako i ovu jezivu noć prebole,
cjelo će jutro suncu pjevati zahvalnice vruće.

Ivo Kozarčanin
Solin - Spomenik Isusu Kristu