NA IZVORU CRNE RIJEKE

Kako li živo tečeš, bistra moja vodo,
kroz travu i kamenje, pod širokim
lišćem lopoča, u sjeni stoljetne šume.
Slušam te i gledam: stižeš i odlaziš
(ti živa i hitra, ja mračan i nepokretan),
donosiš i odnosiš - kao vrijeme.
Sjedim tu, pored tebe, Crna rijeko,
još crnji od tebe i prepun gubitaka.
Vrijeme je teklo kao što ti tečeš
i sve mi je odnijelo. Ali da nisam gubio,
kako bih znao da sam nešto imao?
Gubici su moje bogatstvo. To je jedino
što ostaje. Divno i gorko bogatstvo
sazdano od gubitaka

Nikola Milićević

Cetina

POVIJEST

Što da iznosim vašu povijest, mrtvi, što
da se sjećam kako ste u torbama, na leđima,
donijeli svoju djecu s Istoka.
Što da spominjem onoga koji je pao
od turske sablje, i onoga što je umro
u mletačkoj tamnici. I onoga što su ga
Francuzi strijeljali, jer je tvrdoglavo htio
"sili odoliti i s kraljem boj biti".
I onoga što je, bježeći na Maltu,
u ruskoj galiji, izgubio kesu dukata.
I onoga. I onoga. I onoga. I sve njih
kojima je vrijeme urezalo u čelo
znak progonstva, znak srdžbe
   i znak smrti.


Nikola Milićević

Poljica

KAO NA POČETKU

Poslao si me iz svojih daljina ovamo, o Neznani!
Uputio si me s nekom svrhom i zacijelo si htio
da nešto obavim ovdje, da izvršim neku zadaću:
možda da uzorem njivu, da zasadim vinograd
ili da porinem brod u neko tamno more.
Ali ništa od svega toga nisam učinio.
Valjda sam zaboravio savjete koje si mi dao
kad si me s nadom otpremao od sebe.
Tako sam se neuk našao u ovim podnebljima,
neuk i gol i bos, bez igdje ičega.
Mučio sam se da dokučim što mi je činiti,
na koji način da izvršim poslanje
s kojim si me ovamo uputio,
a ničega se pametna nisam umio sjetiti.
Činilo mi se da ni za kakav ozbiljan zadatak
nisam pripravan. I tako mi ostade samo
da osluškujem tajanstvene razgovore
lišća i tišine, da čujem što spokojni cvjetovi
međusobno šapuću; da pokušam saznati
što se zbiva u bistrini voda, u dubokim
ogledalima neba. I vrijeme sam gubio
tražeći u priprostim stvarima visoka znamenja,
a posvuda sam nalazio samo zastrašujuće pojave.
Plašila me noć, plašili nesagledivi prostori.
Kako se mutni beskraj širio oko mene,
postojao sam sve manji, sve nemoćniji.
Obilje znakova i svakovrsnih upozorenja
stajalo je izazovno preda mnom.
Zurio sam u njih, odgonetavao ih i čitao
i ništa spasonosna nisam naučio.
A godine su u tvrdu kasu neumoljivo harale
i pustoš je bivala sve teža, sve zlokobnija.
Tako na kraju postadoh ponovno neuk i gol
kao što sam na početku bio.

Nikola Milićević

Makarska

TJESKOBNA NADA

Pun tjeskobne nade, odlaziš na svoja traganja
i neumorno kopaš, strpljivo pretražuješ
pod stablima, pod zidovima, pod oblacima.
Uklanjaš korijenje, pijesak, zemlju, maglu,
prste si iskrvario, leđa ti tvrdo povita,
a ništa valjano da nađeš, ništa konačno
da saznaš. Samo krhotine,posvud, sami goli
sitniš, predznaci nečega vrijednog, nečega
što uznosi maštu i što slutnjama grije
i ponovo navaljuješ, još upornije kopaš,
sve mahnitije roniš u izazovnu dubinu.
I ponavljaš u sebi: mora da je ovdje,
sigurno je ovdje Ono, ono, kako se zove,
ne znam kako se zove, ali nije ni važno.
Mora da je blizu, jer predznaci su tu.
I tako, sav obuzet predznacima i slutnjom,
svakodnevno se vraćaš sa svojih traganja
praznih ruku, a miran, kao da si našao
i sutra ćeš opet, tko zna pod kojim stablom,
ozaren nekim svjetlom, pun tjeskobne nade,
razgrtati zemlju i čupati korijenje.

Nikola Milićević

Makarska

TAJANSTVENI NEZNANAC

Bježao sam od tebe i skupljao se u samoću
jer mi je bila teška tvoja daljina
i tvoj me tamni beskraj plašio.
Ali nisam mogao ne tragati za tobom,
a ni sam ne znam što sam zapravo tražio.
Nisam ti želio doznati imena,
nisam te pokušao ni na koji način odrediti.
Ti si za mene bio i ostao veliki,
tajanstveni Neznanac, ni dobar ni zao,
ni crn ni bijel ni zelen.
I bio si mi potreban upravo takav,
neznan i neodređen, jer kad bih te
uobličio i spoznao,
ti više ne bi bio to što jesi.
Stupio bih s tobom u razgovor i svađu
i sva bi tvoja čarobnost nestala.
Jer nije za tobom stremila moja vjera
nego moja sumnja. Ona je rovarila
i prevrtala po tvojoj golemoj praznini,
jer sumnja ne može biti mirna
i nigdje se ne može upokojiti.
Ona, u svojoj mučnoj upornosti,
prodire i tamo gdje nikakva vjera
ne može prodrijeti.

Nikola Milićević

Vepric - Makarska

TREBA STRPLJIVO

Treba strpljivo prebirati šljunak
   prikupljati bilje,
iznositi ruke na jutarnju svjetlost,
   noge prepuštati putu,
beznadno udarati na tvrda vrata,
   bazati po tmini.
Treba strpljivo još mnogo toga
   uraditi i ponijeti
za ovaj divni, nepopravljivi svijet.
Od svega toga zacijelo neće biti
   osobite fajde.
Sve će ostati očajno nepopravljivo
   kao što bijaše bilo.
Ali svejedno treba, treba prebirati,
   skupljati, lupati, ići,
treba umirati da bi ovaj slavni svijet
   mogao i dalje živjeti
u svojoj divnoj (divljoj) nepopravljivosti.

Nikola Milićević

Makarska

PUTNIKOVA PJESMA

Putujem stalno nekom sjajnom gradu,
gradu čudesa, sna i zaborava,
gdje ima divnih ljekovitih trava
koje bi mogle da mi spokoj dadu.

Putujem, noseć nevidljivu nadu
koja u meni iznemogla spava
te me iznutra katkad obasjava,
kad čamim, slomljen, u jadu i padu.

Gazim kroz polja i prelazim brda,
snaga se gasi, a zemlja je tvrda,
rane me bole, bode trn i kamen.

I siguran sam: cilju neću stići,
ali svejedno moram naprijed ići,
jer znam: gotov sam, samo ako stanem.

Nikola Milićević

Makarska

SIZIFI

Koliko brda na svijetu, koliko Sizifa
koji svoj kamen prema vrhu guraju,
a kamenje pada i pada i Sizifi silaze
dolje, u dolinu, i opet se uspinju.

Svaki put dolaze na rub očajanja,
ali, nesretnici, uvijek negdje pronađu
novu iskru nade, posljednji joj trunak,
da bi muku svoju započeli iznova.

Jadni moji Sizifi, i ja među vama,
što svoj crni kamen guram uz strminu,
a nikad ga neću dogurati na brdo.

I umrijet ću, ko svi, s trunkom nade u srcu,
a moj će teški kamen u dolini ostati,
da bi dočekao nekog novog Sizifa.

Nikola Milićević

Split - sa krova City Center

PJESMA O SREĆI I NOVINAMA

Uvijek, kada izlazim na ulicu,
dočekaju me glasovi prodavača novina
i na svakom raskršću slušam
kako izvikuju vijesti o ljudskoj nesreći.
Opet je u nekom rudniku eksplodirao plin
i mnogo j erudara poginulo.
Opet se neki autobus srušio u provaliju
i policija je negdje pucala na demonstrante.
Opet je neki čovjek ubio ljubavnicu
i neka majka je ugušila vlastito dijete.
Opet se pojavila smrt i glasovi prodavača
samo nju izvikuju:
smrt ujutro, smrt u podne, smrt uveče.
I tako ih slušam iz dana u dan
i mislim kako bi trebalo pokrenuti jedne
bar jedne novine,
u kojima bi bila samo kronika ljudske sreće.
trebalo bi svakako pokrenuti takve novine.
Ali tko bi pribavio vijesti za njih?
Čime bi ih čovjek ispunio?
Tko bi ih prodavao i tko kupovao,
kad prodavači ne bi imali što izvikivati?

Nikola Milićević

Split - Peristil

PRED PORAZOM

- Gospodaru, neprijatelj je pred vratima.
Topovi gruvaju sve bliže,
kugle udaraju u bedeme.
Treba predati grad i ostaviti
ove sjajne dvorove. Treba se povući
što brže
da im ne padnemo šaka.

- O, nemojmo nagliti!
Kad je sve izgubljeno, žurba
nije potrebna. Pustite da na miru
popijem kavu, da dopušim lulu,
da dovršim započetu misao.
Onda ćemo otići, mirno,
dostojanstveno, a topovi neka gruvaju
i neka započne pohara.

Nikola Milićević

Split

  

NE PIŠEM PJESME NEGO TU GDJE ME STIGNU

Ne pišem pjesme nigdje nego tu gdje me stignu,
ne kažem da ne bježim pred njima, bježim,
često, stižu me, gaze, biju riječima kao bičem;
pripusti me u svoju tišinu, nađi mjesto

na kojem će sve ono što u tom trenu vičem bit
pjesma,ništa drugo, neka se k meni prignu

visoke grane s tugom najžućeg voća, nije
lako se meni do njih popeti, jedva usne
dosegnem, čak i svoje, kamoli trešnje, tako
vesele kao da će zauvijek sve što prije

bilo je biti opet, nikad se ne zna kako podići
treba ruke, predat se, kad se zgusne,

Ili u svako doba, onako kako činim

kad predajem se tebi, cjelovom, sav u znoju,
u maslinovom vrtu, na vrhu tvoga brijega;
ne pišem pjesme nigdje nego tu, tu me stignu.

Tu

Podivljale su šume od proljeća što stiže,
srne su iznenada propjevale u noći,
Iz vlažnih zakutaka izlaze vlažni snovi,
Postoji ipak mjesto gdje opet treba poći,
Porasli nismo nego samo nebo nam je bliže.
Ne lovi cvijeće leptir, leptira cvijeće lovi.

Iz koštice izraste stablo pod noge ptice
točno po mjeri, vrijeme stane kad cjelov pada,
na usne kao što oštra sjekirica siječe
sve što je nepotrebno, ostavi samo lice,
ostavi samo dio koji se uvijek nada
nekom priznanju, nekoj nagradi koju stječe.


I konj i trk i kamen i kiša koja pljušti,
ne možeš predvidjeti gdje će se nešto važno
izreći, ili možda prešutjet, sve odjednom
steklo je neku važnost, čak i drugarstvo lažno,
bolje je nego bliskost od koje koža ljušti
s tijela se, sad i zmija se svlači svakim tjednom.

Poznajem povijest svijeta a samo tvoje zjene
promatram vrlo pomno, oduvijek tako činim,
zato ti savjetujem, samo od sebe uči,
pogledaj oblak, shvati zašto se tako muči
da bude zec i tigar i riba, što se mene
tiče, ja ne mijenjam se, ili bar tako hinim.

Luko Paljetak 

Plitvice

DIJETE SE IGRA

Uz more
igra se dijete.

Brodove od papira
šalje u daleki svijet.

Visoko na nebu galeb.
U modrini cvijet.

Tin Kolumbić

Split - Trstenik

  

MAČKA KOD ZUBARA

Jedna je mačka jela slatkiše
i gutala ih što može više,
pa su joj zubi postali slabi
klimavi kao staroj babi
i sami su joj od sebe škljocali
i sami su joj od sebe zvocali.

Iz čista su se mira bušili
iz čista su se mira rušili
i kao pravi pijanci vladali:
sami su jedan po jedan padali,
pa nije mogla jesti kosti,
ni smješkat se kad dođu gosti,
ni otić u grad na ples.

A najveći je hvato bijes
što nije mogla lovit miše!

Svaki bi odmah u smijeh prasnuo
i sav bi se od smijeha tresao
i kao lud bi pred njom plesao,
i sav njen polet tad bi splasnuo
i sav njen polet tad bi zgasnuo
pa bi se skrila iza zida
rumena do uha od stida.

I sama bi se sebi smiješila
i sama bi se sobom tješila
i pojela bi dva-tri slatkiša
mekana, u obliku miša.

Jednog je dana mačka odlučila
da stane na kraj tome kvaru
da stane na rep tome jadu,
pa se uputila zubaru
ponajboljemu u tom gradu.

A taj je zubar bio miš.

Mačka je ušla u čekaonicu
i tamo našla jednu slonicu,
i strizibube dvije blijede,
kako na istoj klupi sjede.

Krokodil jedan star i sijed
mirno je čekao svoj red,
i mirno čitao žurnale;
znala je da sad nema šale.

Kad su je prozvali po broju,
mački se srce ko kamen stvrdlo,
ušla je, sjela, sva u znoju
a miš je odmah uzeo svrdlo.

Sve joj je zube redom dirao
ko po klaviru da je svirao;
neke je vukao
neke je vadio
neke je žbukao
neke je sadio
neke je bušio
neke je lupao
neke je rušio
neke je čupao
neke je blanjao
neke je brusio
neke je sklanjao -
svaki drmusio
i svaki zub joj tako armirao
da je i samu mačku šarmirao;
tako je divno i spretno radio.

A kad je bilo gotovo sve to,
miš joj je tada rekao: - Eto,
za vas problema nema više;
možete jesti hranu svaku,
možete gristi čak i žvaku
šibice
žbice
žlice i
žice,
iglice
ciglice
ukosnice,
možete lovit čak i miše!

I dok je mačka tu novost smjestila,
jadna se gotovo onesvjestila.

Miš je vido da se prenaglio
i lijepo smjesta je odmaglio,
smjesta je lijepo strugnuo
i kao mudar šmugnuo.

Mačka je tad od sline sreće
slatkiša smazala tri vreće.

Mjesec je dana tako slavila
i tjerala je sve po starom,
a tad se ista bolest javila -
pred istim našla se zubarom.

Miš joj je vrata otvorio
i kad je vidio tko je,
znao je odmah što je,
pa joj je odgovorio,
sa smješkom i u lice:
 - Oprostite mi, gđice,
danas me nema doma!


Luko Paljetak

Split - Firule

MLADIĆ NA UGLU

Već po sata stoji mladić na uglu. Već je po treći put — gledajući u dubinu ulice — zamijenio djevojku koju očekuje sa drugom.

Jedna je imala žutu haljinu kao ona.

Druga je hodala kao ona.

A treća — ni sam ne zna kako ju je mogao zamijeniti s njom.

Kao što se more po žalu razlijeva i povlači — tako uđe u nj radost kad pomisli da ju je među prolaznicima otkrio, a povuče se kad vidi da se je prevario.

Nje nema, i on se osjeća smiješan.

Pretražuje očima prozore kuća, odakle ga mogu vidjeti.

Možda netko motri kako on tu stoji i, odgonetnuvši zašto stoji, zabavlja se njim kao smiješnim čovjekom. Prije deset minuta odlučio je otići za pet minuta, ali on još uvijek čeka i gleda pažljivo u gibanje ulice. A sutra, kad se s njom sastane, lagat će joj iz ponosa da ju je čekao samo deset minuta.

Dobriša Cesarić

Split

SVA SU MOJA PROLJEĆA U MENI

Kada voliš, svijet ti je na dlanu
i daljine na plovidbu zovu
i sve riječi u jednu riječ stanu
u snovima slutiš ljubav novu.

Kada voliš, vode mirno teku
i nebo je kao suza čisto,
stare rane više nas ne peku
iz dana za danom ništa nije isto.

I do srca vodi svaki trag
kad ti priđe onaj tko je drag.

Sva su moja proljeća u meni
i kad dođu duge hladne kiše
i kada prvo lišće zarumeni
ja te volim svakog trena više.

Sva su moja proljeća u meni
kad se zima svome bliži kraju
i kada prva grana zazeleni
sva su moja proljeća u meni.

Kada voliš, sjajnije su oči,
toplije su, vrelije su usne,
putnik nađe put u svakoj noći
sretan kao dijete koje usne.

I do srca vodi svaki trag
kad ti priđe onaj tko je drag.

Sva su moja proljeća u meni



Željko Sabol

Split

IMA U MENI STRAH

ima u meni strah da će pred tešku zimu
pasti na vrata vojnik i reći
uzimaj sivi pokrov, poljubi ženu i sina
(na čas okrenuvši leđa da opet ne gleda)

ima u meni strah da će u gladnom gradu
na tuđa vrata stati neka žena
"...gutljaj mlijeka"

ima u meni strah od mrtva obzora
ima u meni strah da nema izlaza
 - cvjetne livade nagnojene mozgovima,
što je meni moja rodna zemlja?

Ima u meni strah da je riječ nakazna
da svaka molitva koti nove nakaze
koje se vučjom krvlju škrope
na prevarenom kraju mrtva usuda

Nikica Petrak

Solin - Salona

ČEMU SLUŽE MAME?

Kao prvo:
da napiše zamolbu rodi,
pa da se „klinac“ tati i mami
na radost rodi.

A zatim
da mama - bude mama:
da ga kupa,
hrani finim papicama,
opskrbljuje pelenama.

Pusom ga budi:
- Zečiću!
Već treba da smo u vrtiću!

„Zečić“ se baš ne trudi
i premda noge ima,
mama ga tegli na leđima.

Još mu i topli šal isplete,
kuha mu špagete...
Pa zato mama i
ima dijete.

Mama, eto, služi za sve i svašta.
A najviše da nestašku svome
stalno nešto oprašta.

Vera Zemunić

Split

POSTOJI MOJA OVISNOST O MORU

postoji moja ovisnost o moru i isto toliko velika
dužina mora i isto toliko moćan opseg svih voda
i iste rijeke u istim tokovima
i ista jezera po kojima su raskršća
i po kojima su svi tokovi pomiješani
postoji velim ovaj uski dio mene i isto tako
postoji sve što postojati mora
i što negdje izvan mojih zidina zrelost i snagu skuplja
kako bi najlakše utvrdi ovoj naudilo
postoji to more a moglo je mnogo više mora poput ovog
svoj predio i svoju vlast imati
postoje te snage iz kojih se može u ovo
i vidjeti i čuti i  znati i pomisliti
iz kojih se sve može
svakim osjetilom svakom providnošću
i svakom blizinom istaknuti
postoji moja uska kuća moje usko prisustvo
i uski putovi i uski načini
kojima se samoći mojoj prilazi
postoji moja ovisnost o moru i moja riba
i moj način blagovanja i moja nikad i u nikud
pomaknuta ura
postoji i u postojanju svome miruje
moje more i moj način ravnanja po moru

Jakša Fiamengo

Split

NAD SVIM VRHOVIMA

Svježa mlada jutra
što misle sama za sebe,
počelo svega, sve lako taknuto
lahorom neopisivim,
koji otpočinje ljubav po krošnjama

Sveža mlada jutra,
sva još nenačeta, izvan svijeta,
kada se glasa jasni glas nad krovovima

Gdje mi je grad, gdje mi je more,
kamo mi gora kanoti duša,
dok svemir iznad nas obilaze
mlada vilinska jutra
koja se stalno obnavljaju
ne poznajući vremena

Drevni eter, smiješak bogova,
divotno ravnodušan, sveznajući,
ništa mu ne treba razumijeti,
a jedan njegov ćuh
izbavlja zauvijek i ocean i čovjeka

Tko jednom čuo,
ne treba mu poduzimati:
on je - obavio svaki posao
Kreni, tako se nalazi o putniče,
tvoj vazda novi zavičaj.

Nikica Petrak

Split

PROSLAVLJENJE SVETOG DUJMA - pjevanje treće

Višnji objavi ka čudesa

umrlijem s tve SVETOSTI

Spljetu ostavi ( s' svijeh uresa)

i državam s' sve ljeposti.  

 

neka glase tvoje dike

jak jezici vjekoviti

od SOLINA blizu rike

s tebe VIRI glasoviti,

 

po kijem milos darovana

zamjera se svako vrime

do srećnijih naših dana

DUJMA s' sobom noseć ime.

 

Spljet tvoj neka sred veselja

Božijih bića na daleko

uzme svoga BRANITELJA

srećan da bi slave reko.

 

U zamjernoj čestitosti

čast noseći SVETOM TILU

kroz utjehe i radosti

glaseć svoju čes primilu.

 

Od nevjere stol njekada

u ljepilu i vrlini

svete vjere SHRANU sada

          za izgled ga Višnji učini.

Ivan Dražić 

Sv Duje - Splitska katedrala

SLAVLJE VEČERI

Može li ikoji proljetni dan
Smiješkom tu večer da nadsija?
S hiljadom koji ostavljaju stan
U strujanje ulica ulazim i ja.

Žamor, i šum, i šarena vreva.
Tramvaji zvone, auta se glase.
Duž jednog se krova crvena slova
Pale i gase, pale i gase...

Radosne misli. Hod bez težine.
Večernji vjetar nam proljeće nosi.
S juga je došlo. Prepun svježine
Zbija nam svoje šale u kosi.

Bit' u talasanju ulice talas!
Osjećat život i srce, što voli! -
Večer u svome punome sjaju
I njega svojom svjetlošću poli!...

To su duboki časovi zdravlja,
Koji nas jačima, boljima čine.
Između svjetala večernjeg slavlja
Nije li ovo put u visine?

Dobriša Cesarić

Split

POSTANI OPET KAO DIJETE

Izravnaj razmirice među zvijezdama
i izuzmi suze od istrage
Djecu vrati njihovim igrama
i skini koprenu magle s lica zemlje
Grlicama vrati tepanje
i golubima gukanje
Žalosnoj vrbi podari radost
i suhu listu vedar put s grane
Nasmij se taštoj mački
što umiva se na pragu
i odanom psu koji optrčava kuću
Pognutim plećima olakšaj teret
i zaljubljenim očima pokloni smijeh
Ustupi mjesto onome koji na nj vreba
i ne krati palicu onome koji ju traži
Ne drži čvrsto kabanicu koju ti čupaju
i ne skrivaj obraz od nemilog dlana
Rasiplji suze kao blagoslov zemljom
i sij besjede na vjetru
Smij se suzi na obrazu
i raduj se sjemenki u brazdi
Slušaj zvona u sebi
i motri zvijezde pod svojim svodom
Obijaj pragove ne moćnika
i ostavljaj krišom dar na prozoru potrebnika
Odbij vijenac od slame
i ne gladuj isprazne slave
inanis gloriae cupidus
Grij se na tihoj vatri
i šuti kao zaliven
Postani opet kao dijete
i nastani se u Kući Kruha - Betlehemu

Ivan Golub

Split

  

PSALMUS CROATICUS

Može li se biće
sakaćeno tako da žive rane u mesu
(čineći ono što su mu činili)
pamti dublje od grobova i od potomaka

pripremiti za sreću kad mu i prolazi kućom
tako da sve bude oprost, razriješeno, cjelovito i zrelo

ili će, htijući jedino dosegnuti sebe,
koliko god se napelo,
iz cijele svoje prikraćene nedovoljnosti,
na kraju zapjevati smrtonosni psalam,
zanosno glavinjajući u još dublji ponor
zbog same svoje satkanosti, jer je takvo,
te ostati ono što je vazda bilo:
biće za nesreću?

Nikica Petrak

Salona

JER SE VEĆ DOSTA DUGO ZNALO

Jer se već dosta dugo znalo da se život odvija normalno
a smrt mu je bila bezbolna,
znao je bačen u suhu vatru da se kreće samo među
                                                                     stvarima,
da su stvari samo ono što jesu. Tako je postao sluga.

Sluga služi za goli kruh, postoji da bi mogao jesti,
da bi sačuvao svoje mirno i mlako tijelo urednim.
Sluga služi strojevima, gradi ceste,
propinje u vis letjelice i bez dopuštenja
ne smije učiniti svog koraka, govori samo ono što je
                                                                     dopušteno
ili šuti, šutjeti, šutjeti.

Ali iako je umro bezbolno, znao je da je svojim
                                                                    gospodarima
samo stvar među stvarima,
prisjećao se glazbe kao mutnog sna,
išao je svijetom kao onaj koji se ničeg ne može sjetiti,
tako je ne znajući počeo tražiti a nije znao što traži,
sluteći neku muklu silu koja ga miče po svijetu,
koja ga diže čak protiv gospodareve volje.

Sluga sam, govorio je sebi sluga sam a što ću
tijelo mi je mirno, mlako i uredno.

Nikica Petrak

Split
 

R.I.P.

Ali tko će vas, skupiti po jamama i vapnu,
raznesene, bez očiju i pluća, nenalik čovjeku,
zato što ste se usudili
reći da ste ono što jeste
i zbog toga u ruke uzeli
zatorni kamen kojim se krši zapovijed,
kojim se ubija

Jer nas je dragi Bog uputio na to
da je obred ljudski,
da stvari samo po obredu budu stvari,
neću vas ja, sinovi,
ostaviti na ledini i na kamenu
ili pod stablom gdje ste se igrali kao mali.
Nismo mi to htjeli. Žudjeli smo samo
biti sami sa sobom, znati napokon
tko smo i što bismo
mi mogli biti, svoji s drugima

Neka se nama oprosti vaše lutanje,
mlada neukost, nezrelo vrijeme.
Svatko je od nas i duh i smrdljiv crv.
Za svako vaše počinjeno zlo,
negdje je već bio počinjen zločin.

Malo se tko nadao. Digli ste se bez riječi,
kao na piće ili na partiju karata,
u svoju pšenicu, po svoje janje,
svoju šumu u plamenu, mrtvu ribu i kruh;
plodovi utrobe i njeno ralo,
pričest zemlje, sve što mi je ostalo,
moji jedini, moji svijetli poludjeli sinovi,
vi ginete a nama sada lista
naš suhi križ

Pjesnik sam i dosta mi je hrvatskog mučilišta.
S tim uvijek netko nešto trži,
moli krunicu, grabi za crne dane.
Nema plača. Tko će oplakati.
Polažu vas u kovčege. Žele vam pokoj.
Odlikuju vas. Takav je red svijeta.

Ali vi,
ostanite bez sna:
neka vam mala djeca
i anđeli s krilima od svile
daju kušati crne dunje prekinutog vremena
za vječnu budnost,
tako da uvijek znate
kamo teče naše vrijeme;
i jer niste dobili poljubac oproštaja,
molim vas, primite našu dušu u svjetlosti:
kad mi dovršimo svoje posrtanje,
čekajte nas tamo

Nikica Petrak

Solin - Salona