ZAGORSKI VINOGRAD

Na žutom brijegu zori vinograd
pod kasnim suncem jesenjim
i sniva zlatni san.
Široko lišće šušti beskrajno
i skriva teške grozdove.
Na žutom brijegu zori vinograd
i trsje miju kiše žute prašine.
Pod svakim trsom sjedi starčić sijed,
patuljak šareni,
i bičem tjera ose, pčele ptičice,
i čuva zrele grozdove.
Već krajem idu mutni oblaci,
već zadnji dani sunca prolaze
u magle jesenje,
već sunce umire.
Na žutom brijegu zori vinograd
pod hladnim bijelim plohama,
i sniva zlatni san.

Gustav Krklec

NIŽI RAZLOZI

Dva se jarca susrela na brvi,
pa svijet gleda: koji će prijeći prvi?
Ali jarci još na brvnu stoje,
jer se oba - hladne vode boje...

Gustav Krklec

Plitvice

 

NI SAN NI JAVA

Iz bijela se vratih svijeta.
Vidio sam zemlje mnoge.
Sretoh lava, gdje se šeta
ulicama, na dvije noge.
- Nisam - reče - više grub,
jer me strašno boli zub.

I medvjeda, starog znanca,
susretoh sred drevna grada.
- Pobjegao sam - reče - s lanca,
pa se svijetom skitam sada,
ali znadem šta je red:
Kradem samo tuđi med.

I kurjaka vidjeh stara,
gdje u bašti jare ljulja.
Ispod mutnih naočara
pogleda me stara hulja,
pa mi reče: - Nema kud!
Promijenit sam moro ćud!

U drugome opet gradu
sretoh jarca kod brijača.
Brije jarac sijedu bradu
i gotovim odmah plaća.
- Usred svijeta - reče- tog,
ponajviše vrijedi rog!

Sretoh, potom, lisca žuta
sred ulice neke uske,
gdje bezbrižno, tiho luta,
ispod ruke vodeć guske.
- Tu sam - reče - samo gost,
stoga držim strogi post.

Slona sretoh s kišobranom,
u kočiji zebru krasnu,
jastreba gdje pleše s vranom,
magarca što čita basnu.
- I-a! - reče tovar siv - 
čovjek uči dok je živ.

U večernjem, potom, mraku
gizdav mi se majmun javi
u blistavom noovom fraku
i s clindrom još na glavi.
 - Živim - reče - kao knez,
svako veče slušam džez.

I. da svršim priču ovu:
Ja sred zemlje nepoznate
susretoh, na kraju, sovu,
mudru pticu - ko što znate.
Huknu sova: - Um je moć!
Putuj kući! Laku noć!

Gustav Krklec

Dalmatinska Zagora

 

USPAVANKA

Večernja zvijezda mala
u dobok bunar je pala,
pa se od njena blijeska
voda srebrno lijeska.

Sumrak sve gušći pada
i selo u njemu tone.
Pastiri vraćaju stada,
i klepke brončane zvone.

Smiri se krijesta pijetla,
što nad bunjištem drijema.
Žmirkaju posljednja svjetla.
Svijet se na počinak sprema.

A negdje, sred tiha mraka,
smirena, sretna u duši,
dijete uspavljuje baka
i blagim mu glasom pjevuši:

- Puteljkom se seoskim vide
žute i plavkaste sjene.
To otac s rudarima ide
u povorci noćne smjene.

Gustav Krklec

Solin

KUHINJA U PREDGRAĐU

Kad iz bučnog stignem grada
nakon šetnje ili rada,
najljepše je tada za me
u kuhinji moje mame.

Bijelo suđe tu svjetluca,
stari sat na zidu kuca,
bakren kotlić na ormaru
u rumenom sja se žaru.

Pod njim, iza stabla čista,
niz se sjajnih čaša blista.
Vrč je zemljan među njima,
sa šarenim cvjetićima.

Na stolu je stolnjak bijeli
i jabuke tri u zdjeli,
a toploga hljeba pola
rumeni se nakraj stola.

Na prozoru, bez prestanka,
zavjesa treperi tanka.
Vjetrić pirka, pa se širi,
a kroz prozor nebo viri.

Pokraj peći moja mama
u starinskim papučama
nestrpljivo uvijek čeka
dok zavrije lončić mlijeka.

Ne pita me nikad ništa,
kada radi kraj ognjišta.
A čemu i  da me pita,
kad mi sve na licu čita.

Čita, da me život zove
na putove uvijek nove,
al' da nigdje naći neću
takav tihi mir i sreću.

Čita, da ću svijetom proći,
ali opet amo doći,
gdje svog sina čeka mama
u starinskim papučama.

Gustav Krklec

Solin

TI I JA

Osjećam živo srebro tvoje biti
žednu kap u svakom zrncu krvi
životno tkivo od drhtavih niti
koje se raskida, raspleće i mrvi.
Želja ti je žarka. Još nikad ne ostade
kap od mlaza koji dodirnuše usta.
Ne znam zašto nema među nama mosta
kao da nas dijeli provalija pusta.
Prsti što bi htjeli da se čvrsto spletu
u dva klupka vatre i srebrene slasti
u prostoru dršću – Sami su na svijetu
u samoći žudnje, u prokletstvu strasti.
Tijela što bi htjela da se tijesno združe
pretoče u jednu bujicu od milja
venu, usamljena, kao jesenje ruže
jer na istom putu imamo dva cilja .
Ti bi htjela vječno, čemu nema mjere
ja bi dao sve za zanos jednog časa.
Ti sumnjaš u trenutak, a ja imam vjere,
u vječnost trenutka u trenutak spasa.
Dođi sva od sunca, sva od vrele vatre
na moj pusti ležaj, daj mi svoje krvi
Bolje da nas munja jedne strasti satre
nego da nas mrtve (jednom) toče crvi.
Propadni u meni, pretoči se, daj se
raspleti kroz moje vijuge i tkiva,
sve je na tom svijetu samo kratka varka,
Raj se osjeti za trenutak – a vječnost je siva !!!

Gustav Krklec

Solin

SREBRNA CESTA

1

Ja ne znam tko si? Čuj me, dobri druže,
kad padne veče ponad tvoga krova,
kroz mrak se javi ćuk i hukne sova,
a oblaci ko jata ptica kruže
nad tornjevima sela i gradova -

izađi u noć... idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi... idi... Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom, kud te srce vodi.

2

Ti znadeš i sam da svjetove nosiš
u samom sebi, i da na dnu duše
sja jato zvijezda, ponori se ruše
i - ako hoćeš - oluji prkosiš
olujom, koja u tvom bilu huji.

Izađi u noć. Pjevat će slavuji
u crnom grmlju. Žuborit će vrutak.
Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati.

I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak
vidjeti boga što te cestom prati.

3

Ne vjeruj noći, čovjeku, ni buri
što kida greben tvoje volje. Gazi
na putu zmiju, guštera na stazi,
i budi kao putnik što se žuri
dalekom stepom zelenoj oazi.

Izađi u noć... idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi, druže... Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom kud te srce vodi!


Gustav Krklec

Zagreb

BEZIMENOJ

Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene već se rđom žute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotničke pute.
Ja ne znam gdje sam? Nešto tamno slute
umorne oči. Noć je. Topla. Plava.
Tako je teško, kada stvari šute
i kad se mijenja prošlost, san i java.
Pa gasim staru lampu, sklapam oči.
Nitko mi neće u posjete doći,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga žena.
Naslonim glavu na krilo samoći
i slušam zvižduk vlakova u noći.
- O gdje si sada, gdje si, Bezimena?


Gustav Krklec

Daruvar

UVEO CVIJET

Moj crveni cvijet je mrtav zauvijek.
Sudbina tužna, kao svakog cvijeta,
i sveg’ što živi kratki, smrtni vijek.
Al’ ja ga volim. Ona mi ga ubra
u rano jutro, tek svitaše dan;
i znam: u duši on još uvek cvjeta-
moj crveni cvijet, lijep i radostan.
I volim što ga sada gledam tako
gdje leži suv i žut na jednoj knjizi,
na jednom odru mojih radosti.
Sudbina je ista. Svako smrću plaća
crvenu raskoš svoje mladosti.

Gustav Krklec

Mak

ZANOS

Zar nisi, noćas, čula šum,
šum mjesečine plave;
zar nisi čula moj korak niz drum,
kroz žita i kroz trave?
Javio mi se tajni glas
u sjeti pastirskih frula
i osjetih da je posljednji spas
nebeski zanos čula.
Zanijeti se bilo čim
što nije u grešnom tijelu,
vijugavo, kao modri dim
nad rodnom kućom u selu.
Rastat se prije vječnog sna
sa sjajem i uspomenom,
rasuti ljubav i svoje ja
i strast za lutanjem, ženom.
Dati se vjetru kao list,
oblaku kao tuga
u zagrljaju blagom.
Nestati kao pjesma čist,
bez drage i bez druga,
tihim
mjesečevim tragom…..


Gustav Krklec

Rab

SUSRET

O Bezimena, mi ćemo se sresti
jedanput negdje na dalekoj cesti,
bjegunci bijedni, beskućnici, raja,
bez praga rodnog i bez zavičaja.
I naše oči, nekad žive vatre,
kružit će tuđim krajem ko da snatre.
Naš susret bit će samo ruku stisak.
Trenutak šutnje. Pozdrav. Ili vrisak?
Krvavi vrisak, što su prošli dani
i što smo na tom strašnom putu strani.

Gustav Krklec

Dubrovnik


  

PUT

Prošao sam noću vlakom kroz tvoj grad
što bliješti kao rascvjetala grana.
Nad tornjevima ponoć.
Mjesec mlad.
I na dnu srca jedna stara rana.
Zaboravih na svijet, na noć, i put…
Tek za trenutak: telefonske žice,
i ponad mora jedan oblak žut.
Tek za trenutak: cvrkut noćne ptice,
i opet put,
i noć,
i dalek put.
Zaboravih na svijet; u svijesti niče
čarobna šuma, čempresi i more,
i tvoje ruke koje u snu sjaju
vatrama stare priče.
O, gdje si?
Sve je noć i sve je sjena.
Bez svijesti lutam svijetom uspomena.
O, gdje si?
Sve je bol i mrak i rana,
a u daljini bliješti grad ko divna
proljetna i procvjetala grana.
I dokle tutnji vlak u svjetlost dana,
kroz livade, kroz polja i kroz šume,
u duši niče jedan stari lik.
O, gdje si, draga?
Noć je pala u me.
Noć beskrajna.
I mrak.
I bol.
I krik!

Gustav Krklec 

Split

JESENJI MOTIV

Jesen u Zagreb posve tiho došeta
u papučama bez peta.
Tek okom trepneš, a već su njeni puti
zasuti lišćem što žuti.
Ćilim se rujni pred njom podatno pruža
satkan od uvelih ruža.
I tko je sretne, namah tražiti stane
mahnito minule dane.
I ja ih tako u lišću tražim i ištem
pred žutim sveučilištem.
Pado sam i ja tu, da bješe milota,
na ispitima života.
Pa ipak zviždim đačku ariju lijepu
s rukom u praznome džepu.
Jer negdje u suncu, teška, još neobrana
i moja se svija grana.

Gustav Krklec 

Zagreb

LIST

Osjećam živo da sam list na grani
što se iz zemlje tajnim sokom hrani.

Nemir me trza i vjetar još brži
savija,trese. Al’ me korjen drži

i ne da još da kao sjenka žuta
padnem u blato negdje pokraj puta;

još neda da me na samotnoj stazi
okrutna noga prolaznika zgazi.

Korjen me čuva. Dobra zemlja hrani.
Osjećam živo da sam list na grani….

Gustav Krklec

Visovac

RAĐANJE MJESECA

Niti vjetrić šušti, niti ptice ciče,
ne treperi tankom stabljičicom mak.
Tiho je ko na dnu začarane priče,
tišina je čudna uspavala zrak.
Nit se grana njiše, niti krošnja diše,
niti se u polju ziba zlatni klas.
Kraljica tišine korača sve tiše
i u svoje mreže hvata svaki glas.
Čas je tih i svečan. Prve zvijezde gore.
Velik Medvjed strepi, dršće Mliječni Put.
Ne miči se… Stani! … Mjesec iza gore
rodio se velik, i ko zlato žut.

Gustav Krklec

Mjesec iznad Mosora

IZLET U NEBO

Mnogo sam zgriješio tražeći svuda trajno
bar jednu kap nebesku. Korake smjerne
znahu samoće gluhe i šuštanje tajno,
prolazni dani i noći neizmjerene.

Ali se grijesi plaćaju. I platio sam
ne bogu božje niti caru carsko -
za grijehe svoje, silom, vratio sam
okrutnoj zemlji sve znanje neimarsko.

Ni jedne kule ne stigoh sagraditi
da mjesto svijetu zvjezdanom spletu služim,
i morah se osuditi, a ne nagraditi
time, da po starom griješiti produžim.

I eto, rasipam srce kao sijač sjeme,
iako znam da u ovim brazdama neće niknuti.
Možda će samo u  noći teške i nijeme
netko od straha, ko i ja, u snu kriknuti?

I dajem se, eto, kao pijana žena s juga,
a samo se bolom mogoh tako opiti
spoznavši, da se ova čemerna tuga
ne može u vinu ni u ljubavi utopiti.

Sve zemaljsko je umorno, teško i blatno,
a od svih sila najviše mrzim težu.
Oh, ovo nebo nad nama je čisto kao platno,
jer ga ruke ljudske ne diraju i ne stežu.

Kako nas varaju trenuci nadahnuća
kad mislimo da nam visine dolaze u goste.
Udahnimo svežeg zraka u bolesna pluća
da bismo lakše spoznali zablude proste.

U nebo ću otići jedne nedjelje poslije podne,
kao što ode pjesnik iz grada u zrela žita
i legne negdje u sjenci svoje zemlje rodne
pa mjesto iz knjiga iz šumora vječnosti čita.

Samo će nož u mojim krvavim grudima
javiti nekom dragom na kraju svijeta:
da se drug njegov rastao sa zemljom i sa ljudima
i da se sada nebeskim livadama šeta.

Gustav Krklec

Split - Diolecijanova palača - Vestibul

SRCE

Na krilu vjetra raskidano pismo
žudnje su moje. Mi se sreli nismo

I nećemo se nikad više sresti
na tihoj stazi, ni na tvrdoj cesti.

Niti će grudi žedne da utaže
žeđu: taj teret što ga spomen slaže

sve dublje na dno bića i sve brže.
Plamsaji vreli sveg me biju, prže.

Smiri se, srce! Zašto tako plamtiš,
zašto izgaraš? O srce, zašto pamtiš?

Gustav Krklec

Rogoznica

PROLAZNOST

Smrtniku nisu dana mnoga ljeta
da se po svijetu šarenome šeta,
da gleda lađe, trgove, zvonike,
izloge tuđe, žene, stare slike.

Sve naglo prođe, sve se brzo stiša,
i dođe jesen u srce i kiša.
Koljena klonu, oči trnu, pluća
gasnu ko sanje, kao nadahnuća.

I trudan putnik padne pokraj plota
slušajuć žubor stotine života.

Gustav Krklec 

Trogir

JA SNIVAM TVOJE OČI

Ja snivan tvoje oči,
dva crna, lijepa cvijeta
dva tiha svjetla svijeta
dvje južne tople noći.

I one rone u me,
baš ko što sumrak roni
u polja i u šume
kad pozdrav Gospin zvoni.

I kako tiho padnu
te crne oči u me
svu noć u meni šume
Ko zvijezde svjetle jasne
zelenoj vodi na dnu.

Ja snivan tvoje oči
Dan gasne.

Gustav Krklec

Solin - Gospin Otok