POSLJEDNJE PISMO U VRHGORAC

Sad leti, Riječi, jer nisi nego

treperenje Božje, suvišak smisla, sad

leti u onu davnu jednostavnost

kruha, vode - u paklinu, krajobraz ukleti.

Štogod vječne srebrenine zagrabi

ko vjedrom podno plavog Matokita.

Ona višnja nejasnoća, vilenjaci nad kolijevkom,

one basne, one gatke i mrtvaci s obale,

kula što život brani i svemir na kršu,

vezan poput plahe koze za kakvu

murvu, kostelu tvrdu, gustu, posnu - sve to

ponesi, Riječi, kad budeš prešla

u uzduh, utješno, Božje putanje,

ko brodolomac svjetlosti.

Napustivši skorup tijela

zatrebat će ti kad nastaviš i posvojiš

plač nad hrpom kamenja

Jakša Fiamengo

Neretva

RIJEČI ZAHVALNOSTI SUNCU

OČE SUNCE, hoću još jednom
Da razgovaram s tobom
Kao rasipni sin poslije tolikog 
Žrtvovanja pod okriljem tvojim
I da ti zahvalim na svjetlosti
Koja obasjavaše moje dane,
Moju glavu, moju ruku, moj stol,
Na koljenu pisah godinama
Ni ne pomišljajući, nezahvalnik,
Na raskošje tvoje dobrostivosti
Kao što na nj ne misli cvijet
U šumi i leptir i galeb koji kriči
I cvrčak siromašni, moj brat,
Pa ti za zlatnu tvoju svjetlost
Zahvaljujem za sve nas na Zemlji
Od rođenja do smrtnog nam časa, OČE SUNCE.

Dragutin Tadijanović

Solin

NOĆNI LOKAL

Prostorom punim duhanskog dima
Ore vojnički okrugli glasovi, pjano:
Tvoje me oko,
Lelo, zanelo!

Debela se ženetina smije gorko, pregorko...
Otvara široka, crvena usta
Pokazujuć umjetne zube: zlatne.
Tresu joj se grudi i trbuh, golemi.

O, gdje sam bui u davno doba, u mladosti!
Lutao sam pod svodovima šuma, nasmijan.
A sada slušam: muzikanti sviraju.
I vojnik psuje. I smije se ženetina.

Dragutin Tadijanović 

Split

NE BUDITE VJETAR

Ne budite vjetar, on se
Duboko zavukao u zelene,
U žute šume pa samo kadikad,
Kada se sjeti zakopanih
Korabljica u pijesku, on,
Onako visok i blijeda lica,
Vjetar, premjesti se s noge
Na nogu i sklopljenih ruku
Zavapi u prazno: Ima li ikoga
Da moje probudi oči, i nek se koplja
Lome u prašinu da crvi ih žderu
Sve dok odjekuje glas:
Ne budite vjetar, on se ...itd.

Dragutin Tadijanović

Plitvice

PJESNIK

Pjevat mi se opet hoće,
    Ali ne znam ni sam kako:
    Bih li pjevo od veselja,
    Pjevajući bih li plako!

Na prozor mi jutros dođe
    Bio soko neviđeni,
    Kljuje staklo na prozoru,
    Dok prokljuje sanak meni:

"Otkud tebi tvrdi sanak,
    Da još spavaš, kad su pijetli
    Triput zoru već prozvali,
    Triput zoru i dan svijetli?

Među zemljom i međ nebom
    Tvoja cesta još je duga
    Do sjajnoga onog hrama,
    Gdje će t' ljuba bit supruga.

O diži se, putuj smjelo!
    U hodu te ništ' ne smeta,
    Ljubimac si zemlje svoje,
    Poznanik si cijelog svijeta.

A krasna je cesta tvoja:
    Svuda ravna i jednaka,
    Uz nju polja puna cvijeća,
    Nad njom nebo bez oblaka."

"Moj sokole, moj anđele!
    Sa visosti tvoje zreći
    Ti drukčije put moj vidiš,
    Neg' po njemu ja hodeći.

Tvom se oku zemlja čini
    Zvijezda jasna i okrugla;
    Iz daljine ti ne vidiš,
    Da je puna jaza, ugla!"

"A ti digni se na krilih
    Nad zemaljske neravnosti,
    Spuža koj' po zemlji puzi
    Mora svaki trn ubosti."

"Ne imam krila ja da letim,
    Nit bih ostavit zemlju moga';
    Sinak ljubi i zlu majku,
    Majka i zla sina svoga."

"Oj pjesniče nesretniče!
    Suh si listak ti na gori,
    Koj' od sunca nebeskoga
    Ne sazrije nego izgori.

Nebo vjetrom uzdiže te,
    A zemlja ti letjet ne da;
    Među zemljom tako i nebom
    Tvoja duša uvijek preda."

Petar Preradović

Solin

MOJ DUBROVNIK

Bio je mirisni svibanj, a ja
Ne imadoh ni osmanaest ljeta
Kada prvi puta dođoh u Grad
Pjesnika. No, imao sam srce

Zaljubljeno i prepuno pjesama
Nenapisanih. Čiope su u meni
Cvrkutale i cvale naranče.

Ni samom sebi ne bih priznao
Da je u Gradu bila djevojka
Koja mi reče: Dragi, volim te.

U mračnoj sobi, danas je preda mnom
Zimnja ruža i grančica čempresa
Što ih ubrah na grobu neznanom.
Na Mihajlu...Mrtvo zvono. Tišina.

Dragutin Tadijanović

Dubrovnik

ZLATNIM PTICAMA

Umornih nogu hodim prašnim cestama
I pjevam turobnu pjesmu zlatnim pticama:

Ptice nemaju polja, ni vinograda rodnog, ni kuće;
Ne žanju njive svoje, ne gaze u kacama grožđe.
Ali ih zora budne nalazi, s pjesmom u žutome kljunu.
Okisle od pljuska u gori, one se kriju med lišće.

I ti si, dušo moja, ptica pokisla; crna
Ptica u mraku. Da.
Preda te nije, na vidiku, postavljena trpeza teška
S bogatim jelom i vinom. Ti nemaš ni prazne čaše.

Tebe su gazili, gazili, kao po ulicama blato.
Dušo, ptico zlatna!

Dragutin Tadijanović

Solin