ULICE

Sve će ove ulice ostati za nama
kao mladi, svježi naraštaji.
Kad naša bude samo jedna jama,
prostranstvo ulica drugima će da sjaji.

Nitko neće znati, što smo im sve dali,
koraci naši ostat će izbrisani,
nitko ne će znati s kakvom su tugom pali,
ljepote žudni, dotrajali dani.

Zato ja upijam ulice, njinu svijetlu širinu,
pokrete njihove, jer one se miču i rastu,
sve izraze njine u zori i kroz večernju polutminu.
Ja silno volim ulice, što će da me prerastu.

Ja vidim ljude buduće, koji će se njima šetati,
mladost bezbrižnih očiju, zaborav nad našim grobom,
djevojke, što će se obijesno okretati.
Ja vidim nove ulice kao ravnodušnost nad sobom.

I ja se dajem ulicama, dugim redovima,
što me spajaju tužno s davno iščezlim licima.
One razvijaju zanos mojim snovima
i pritiskuju dušu beznadnim vidicima.

Frano Alfirević 

Dubrovnik

 

NEZNANKA SA SJEVERA

Ti si bez mirisa, boje i bez sjene;
za tobom plove plavi ledenjaci,
i sive obale, hladne, izgubljene,
i šume, gdje sunce rijetko zrake baci.

Tvoje oči gledaju ravno i bez kreta,
tajanstvenom modrinom leptirova.
Ko preživjelo biće nekog davnog svijeta
umornim hodom širi beskraj snova.

Gledam te divnu i hladnu i bez boje.
Tvoj pogled je dalek kao pogled galebova;
u očima ti osjećam tihe, tamne hvoje
duboko skritih jela i borova.

Ja vječno lutam za tobom kao jelen,
i često sam bio na tvojim izvorima,
udisah ti tišinu, u polumrak zelen,
čeznući za tobom u neutješnim snima.

Zbog tebe trpim, ali se ne ćeš javit,
i ako često šapćeš mi pred drvenim ognjištima.
Ko mjesečina posljednja jednom ćeš zaplavit
i rukom prozirnom odvest me oblacima.

Frano Alfirević

Split

PUSTOLOVKA

Bila je bez domovine, bezimena i lijepa.
Prošlost je stvorila mirnoću tužnog stava.
I bijah opet dijete što pred nepoznatim tepa;
tajanstvene sudbine skrivaše hladna glava.

Bila je tiha, ko od mramora izvajana,
al kroz uzduh osjećah da ona vječnost dava
i lutah svima morima po oku njenog dana.
i šumama gustim, lijepim od zaborava.

Osjetih život u kretu jednog prama
te kose, koju milovahu mnoga čudna sunca,
i primih je u sebe, jer bješe tako sama
sa srcem koje za se u strašnoj noći bunca.

Bila je tiha, iako mnogo riječi
kroz govor zvonak u strepnji se naziralo;
svim putovima njenim ja nisam mogao prijeći;
pod prozorom je more o grebene udaralo.

Bila je čudna od života proživljenih,
s očima punim sna, što uvijek novo žude;
imala je pogleda gorkih i prestravljenih,
i osmjehe blage, što se svemu čude.

Stotine strasti u tajanstvenome nizu,
ljepotica mrtvih i nepoznatih žena,
oživljavahu u kretnji, i ona bješe blizu,
a ipak je u svom snu bila odvojena.

I samo tren se dala u prvom glasu,
u suzama joj pogled zasjao kroz tminu;
i sve mladosti što mru vidjeh u njenom stasu,
i raskošne brodove što tonu u pomrčinu.

Frano Alfirević

Zadar