U PROVINCIJSKOM KINU

U provincijskom kinu

vrijeme kao da stoji

tamo su još na cijeni

jučerašnji heroji

i nikad neće stići
do onih jadnih sala
Bergman, Antonioni,
filmovi novog vala

U provincijskom kinu
loše filmove daju;
tamo i danas pravda
pobjeđuje na kraju

Arsen Dedić

Solin

PISMO MRTVOG PJESNIKA

Jer Ja sam umro
i sada se nalazim na nebu
umoran od hodanja i pisanja
jedem posvećeni kruh
zasjenjen jedino tobom, Gospodine
koji si upravo progledao na sve strane
svijeta, gledajući ovo digano nebo
i pitam se vidiš li me uopće
jer to sam ja, uz Tebe se budim
dijete koje kaže da je Tvoje
pjesnik i još k tomu stari
Osjetiš li očinski požar u sebi
podmetni ga sinu svojemu
neka gori od sreće
neka izgori od ljubavi

I dok sam visoko gore
slijedio Tebe
i pravio reda na horizontu
raspoređujući zamišljene legije
svakojakih časti za sebe
kao kakav centurion
odozdo netko zaječi
Novi je to pjesnik mladi
protutnjao kroz abecedu i
razbacao riječi poput konfeta
Pogledam ga odozgo
kao savanski šakal
umorno mladunče
naivne antilope
Pogledam ga zadovoljan svojim
bivšim životom
i sadašnjom svojom smrću
Na Svetog će Nikolu pršiti snijeg
a mladac će ovaj mrkog Krampusa dobit
kao i sva zločesta djeca bez mjere
i osjećaja za vrijeme koje
nepovratno izmiče ispod naših nogu i
odnosi nam snagu
isušuje kožu
Zvijezdu ću njegovu tek rođenu skinut
iskre mu s glave otpuhnut
a u uho mu gluho korov zasadit
Na ovome hrvatskom nebu
svijetlit će samo Ja pa Ja pa Ja

Sead Begović

Split

NESTANI, NAREĐUJEM ZBILJI

nestani, mrš,

naređujem zbilji, trebam drukčiji
nastavak na ono vrijeme čistoće,
kada je i nebo u hrvatsku dolazilo
učiti o sebi, onaj s više živih,
ako je preživjelih

još traješ,
kako to da si niotkuda, težinom
pričuvna zla polegla po svemu i zabranila
prolaze iz; kako to da si samo trgovcima
strahom i tatima živopisna podrijetla
priznala ovlasti prisutnih; kako to da si
ruku odvojila od alata i zgužvala je u paljak
azijske sućuti; kako to da nisi pričuva
slobodnih nego krijumčariš dodane iz
utopijskog odpada; kako to da se opireš biti
baštinom pobjednika u ratu za savjest i sram?

nestani smjesta, mrš,
trebam drukčiji nastavak
onaj s više živih,
ako je preživjelih

Ivan Rogić Nehajev

Solin

LICE U MENI

Tvoje se lice po meni šulja
Oko srca oko jezika oko očiju
I prati me dok sanjam
Dok ptice pjevaju proviruješ iza grana
Iznenađuješ me između oblaka
Po kiši mi šapćeš sa svih strana
Iz magle dolazi tvoja jeka
Dok sjedam pisati pjesmu
Tvoje lice moju ruku čeka

Vlado Gotovac

Mirlović Zagora

SAD

Sad kad je naše lišće obrubjeno
a mi bušijemo studenu rosu sna
i bilu pinu ča je truni škura tarmuntana
znamo da su pasale teple noći
u kojima su suze sjale kako svićice na vitru
kako radosne roze
I bilo bi kruto gorko da ni u sorcu još ostalo
živo jedno malo stablo
kojemu pružamo hladne ruke
ismeteni ko dica zatečena na tujen voću
Još čujemo žamor nikega sunca
i ćutimo u kostima još jedan svitli daž
a u prasima sarce ča posarće i šebeće i kuco
sve durije i muklije


Jure Franičević Pločar

Solin

SUPUTNIK

Od ove magle, danas tako guste,
Sve ulice se čine kao puste.
Pa ipak, iza te zavjese sive
Hodaju ljudi,
I ulice žive.

I blizu tebe možda neko ide
Baš istim putem.
Ali s maglom je sliven
Potpuno za te i tebi sakriven.

Dobriša Cesarić

Solin

POSLIJE BERBE

Ovo riđe lišće na vjetru u voćnjaku
sad živi pod kišom sve uzbibano i govori,
a navrh stabla, tamo
gdje se u zraku rote vampiri,
na grani je ostala tek jedna jabuka,
posljednja žarka divota, još nenačeta.

Prije nego strune treba je spasiti,
uputiti je tamo gdje je pošla:
čovjeku, kao zemna hrana.
Bude li uman, on će još malo
kupati se u rujnoj oblini
orošenoj kapljama: ona je zbilja njegov plod.

Sivo si nebo koje se navlačiš,
siv si i ti vjetre,
puhnite, duhnite, učini zimo što moraš

a sjećanje je strahovita stvarnost,
ono je kao gladna utroba:
žestoki vapaj stvari kojih više nema,
uskovitlani zrak s vampirima, a i s njima
i jabuka i san i sama tvar
onog što još nije bilo.

Nikica Petrak

Plitvice

JESEN

Ona je tu. U tuzi kiše
Po poljanama tiho hoda,
I kuda stiže u vis diže
Usplahirena jata roda.

Polako penje se u brda,
A kuda prođe, njezin put
Od otpalog je lišća žut.
I u dol njime idu krda.

U jezero unese nemir,
I ne vidiš mu više dna,
A medvjed, koga putem sretne,
Odjednom zaželi se sna.

A kada livadama dune
Njen vjetar, uzbune se travke.
U strništima tužno šušti:
To polja slute snijeg i čavke.

Na cesti uveli se list
U čudu digo: gle, ja skačem!
A čovjek koji hoda drumom
Zagrnuo se ogrtačem.

Dobriša Cesarić

Plitvice

LIŠĆE OLUJI

Teško je dijelit pjesmu i pjevače:
suza pripada oku koje plače,

bol pripada usni, rijeka moru nekom,
I lišće oluji. Ona je daleko.

Sanjam da me sanja. Noć je. Izgubljena
I prazna je ruka, ako nije njena.

Nož pripada rani, uže svome vratu,
Raširene ruke – kazaljke na satu.

Izgubljena ptica,
pripada li jatu?

Zvonimir Golob

Solin

SVAKI NOVI DAN

u šumi gorkih plodova
plastično – metalnih malih smrti
prvo sunce je kocka
par – nepar
jedan od nas neće se vratiti
svaki kraj novi početak
budim se u postojanim zidovima
prvo sunce je muha koja traži kutove
iznova upoznajem mirna lica naše djece
- ali moja ljubav je otrovna
ti hodaš u sjenama prašine
na sebi nosiš čestice propadajućeg mora
lovim te
kao hobotnica crnom pjenom koja zatvara dan


Tomica Bajsić

Plitvice

TUGA VIDIKA

Na humku iznad starog sela
U sjeni mir i vječni hlad,
Uz lipu drvena kapela
S vidikom čak na grad.

Ko materina prsa bijela
To brdo blažilo bi jad,
Da naokolo zemlja cijela
Ne čeka sraman pad.

Tišinâ ima, gdje se čuje
Što genij domovine snuje,
No nema više nas!

Gdje glasnije ti srce kuca,
Oj dome naš, tu naše puca
Tvoj razbirući glas!

Antun Gustav Matoš

Solin

JESENJE VEČE

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira.

Antun Gustav Matoš

Plitvice

IGRAČKA VJETROVA

Pati bez suze, živi bez psovke
i budi mirno nesretan
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života
pa nek te vije bilo kud
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije ,
za let si, dušo stvorena....
za zemlju nije , za pokoj nije
cvijet što nema korijena.

Tin Ujević

Plitvice

SJEĆANJE

Toga popodneva
poslije škole
dugo su šetali
i trčali
i pričali
i pri tom se
i porječkali!
I učini im se
da su im dani
još ljepši bili
kad su uz riječni sprud
još posve mali
u pijesku dvorac
sagradili-
i zatim se
čak triput
bosi oženili!

Stjepan Jakševac

Solin

ORGIJA

Trave su tko zna zašto počele brže rasti
onako posve same, od neke slatke jeze
to nije bilo polje to nisu bile breze
to nisu bile vrbe i nisu bile vrsti
sve su to bile usne i koljena i prsi

Naslonila se grana uz granu puna strave
previše pjeva cvijeće previše ima trave
a zemlja drhti tiha nemirna puna strasti
kao da s neba može ogroman cjelov pasti

Stali smo usred pjesme i ne možemo dalje
od ove krupne usne koja je na put pala
zaorali smo polje s dva srca i s dva rala
da nahranimo suncu ogromne gladne ralje

Mnogo je pila zemlja i nebo mnogo jelo
a glavom punom vina teturala su brda
pogače to su bile uskisle pune kvasa
spotaknula se rijeka o kamen i o rame
sve što je moglo rasti u cjelove se pelo

Na žeravama tihim lagano su nas pekle
razrogačene zvijezde kratkovidne i same
izmamila je pjesma iz šume mrka krda
a žetelice ptice ramena su nam sjekle
i sve je bilo žena i nije bilo spasa

Uvlačila se trava u cjelove da uči
što se to zbiva tamo između dvije rane
zašto se stablo tako u korijenima muči
i lije crne suze u cvatu; sve dok svane

uvlačila se trava u zagrljaj da traži
da nađe razlog cvijetu i razlog svome rastu
mnogo bi toga htjele naivne znati raži
za koga nebo vraća ponovno istu lastu
i otekle bi dojke imati htjelo voće
i isto divno znanje da rađa plava čeda
pa nepomično stoji i šuti - lišćem gleda
iste bi usne htjelo ramena ista hoće

Ovako puna želja i puna slatke jeze
to više nisu polja nisu to više vrsi
ni vrbe a ni grane ni ptice niti breze
sve su to usne ruke koljena prsti prsi
zadihalo se bilje od nekih plavih nada
a zemlju tihu čudni obuzimaju srsi
kao da s neba ogroman cjelov pada

Luko Paljetak

Makarska

DIJADEMA

S neba, na polja u proljeće
pada nevidljiva mana.
Poput paučine je
u koju zadivljeno gledaju mjesečari
mrtvi dječaci iz starih
austrougarskih vojarni.
Izgubio sam sve darove
koje su čuvali za tebe
u očima sličnima
maslačcima na vjetru.
Možda si mi previše
možda premalo sličila.
Rođena u vjetru sa sleđenoga Dunava.
Pobijedio sam strah od ljudi
kada sam te zauvijek izgubio.

Što je tako tužno u zvuku cimbala
ako ne glas zalutaloga
među posve sličnim svjetovima?

Mostovi u Budimu
uvijek su me podsjećali na tvoje ruke.
Ništa na njima nije ostalo
a sve što sam imao
jednom je preko njih žurilo nacrtati ti
dijademu u snijegu
stići prije večeri
poljubiti kosu
boje žižaka u uličnim lampama
koje su osvijetlile obale
svih svjetova koje nikada više
neću poželjeti vidjeti
osim s vremena na vrijeme
u očima tih dječaka
iz starih austrougarskih vojarni
na fotografijama koje bih htio
da mi ponekad
bar malo sliče.

Delimir Rešicki

Solin

PRVA PJESMA

Kad je u svome počelu
čovjek
zapjevao prvu pjesmu,
magla se oko njega razišla
i pred njim odjednom sinuli
široki i bistri vidici.
Svijet mu se zaodjeo ljepotom
kakvu dotad nije poznavao.
U njegovim očima zasjala
velika radost
i kap je bola kapnula
u njegovo srce.

Nikola Milićević

Primošten

PRVA ISPOVIJEST

Nisam smio dopustiti da me ta snaga

toliko obuzme, da me otjera s trga

u zabran bez vremena i nekih važnih riječi

koje bi mojom vjerom disale

Slab na, od nje, ponuđenu tvarnost

nisam smio pasti u okrutno stanje zime

ma otkuda dolazila, ma kojim se njenim imenom zvalo

Nije me smjela iskušavati paralelnim vremenom

zavjerom bezimene nade, neizdašnim

posve nekorisnim opipavanjem temelja

Dugo sam od nje skrivao cvjetove

odolijevao zapusima nerazumljiva svraba

ostajao bez riječi kad su mi bile najpotrebnije

i ovako nemoguć, ovako bez nje

bez uvale i svega što bi je moglo zamijeniti

bio sam riječ kad je nije trebalo biti

Jakša Fiamengo

Zagreb

PRVI STIHOVI

Uzmite taj cvijetak, nikada ne vene,
To je krasni cvijetak uspomene
Na kojoj se može glodat dosti,
Još joj nisu oglodane kosti!

Uspomene, to je posno jelo...
Učinite dakle dobro djelo,
Sjetite se mene kad Vam bude fad
I ako me bace u fatalni hlad.

Posvetite miso koju prijatelju svome,
Pa će proći boli, a u srcu mome
Uspomena ova nek nam srca spaja,

Da premosti more koje nas razdvaja.
U toj uspomeni ja ću blažji živjet,
Ponijet ću ju sobom u beskrajni svijet!

Antun Gustav Matoš

Zagreb

DAN SEDMI

Sastavila sam te kao pjesmu,
od simbola,
i sada ne znam što značiš.
Jedino što spoznah
jedino što ljubljah
bijaše moj napor da te stvorim.
Danas
stojiš preda mnom tuđ i dalek
u meni svršen,u sebi započet
o što sam ono htjela tobom reći?

Vesna Krmpotić

Solin

&

 Još to nije sve: u ranu zoru,

    Zagrebu ususret, s neba,
      pada diluvijalna kiša,
        potop, biblijski dažd

Šum raste već do vrha prozora:
    u toplom polumraku
    moja glava je Arka,
    i njoj je zapovijeđeno
    da spasi svoje riječi, par po par,
    muško i žensko, spasi ih

Ne znam gdje je taj Ararat. Smrtno gladna,
    neprestano se vraća golubica;
      one već vode ljubav, mrijeste se i kote,
        od njihova parenja i cike spopada me
          sretna strava, nešto od iskona

Nikica Petrak

Zagreb

IZAŽETO

veljača

koliko tuge
iziđe
kroz mačja usta
kroz bijelo meso vijavice
u krzno noći inje inje
okrutno
uspinje se

a kako je različito ljeto
kao iz neke druge pjesme
kroz otvore muških sandala

izažimlje se
i samo prašina i vruć zrak
zaderu kožu unesu se
i bazglasno se nose
a hodači
sve zemljaniji bivaju
i sve niže prigiba se dan

i napetost se
stoljećima smanjuje
između jedan i dva

Anka Žagar

Dubrovnik

POSVE POLAKO

Posve polako, o posve polako
Tajna se svjetlost u meni širi.
To zamrla radost otvara oči.
Ah, sunce u moje srce već viri.

Ne, nije još jako.
Još uvijek je mlako,
I ne gleda cijelim okom, već žmiri.
Ali polako, polako, polako
Gube se pred njim noćni vampiri.

Dobriša Cesarić

Solin

VEČER

Sunce porubi oblak svileni bakrenom crtom.
Sjene stabala na brdima
Siđoše u doline:
Sunce pade za rub hrastka.

Zatim se, nenadano, iza oblaka,
pomoli mjesec pun:
Nemirne sjenke zatitraše
Na cesti, i u mračnim šumama.

Ja stojim na mjesečini, pod jablanom,
I mislim na te.

Dragutin Tadijanović

Solin

ZAPAD SUNCA

Večer. Ponad rijeke lete i grakću vrane.
Ribarev čamac mutnu siječe vodu.
Rumenkasto sunce slazi u blagom hodu:
Zbogom, bijeli dane!

Duboka, hladna voda teče polagano
I ljubi u vrbiku zelene, tanke grane:
Preplašena, bježi za čamcem na obje strane.
Na dnu rijeke sniva blago začarano.

Večer. U crn bezdan odletješe vrane.
Ribarev čamac tamnu reže vodu.
Rumeno se sunce oprašta u hodu:
Zbogom, prošli dane!

Dragutin Tadijanović

Solin

MORE NADE

More zlobe, more tuge,

More jada i očaja -

Sačuvaj me dobri bože

Tako tužnih izričaja!

Zašto more punit jadom,

Zašto more tugom zvati,

Koga takva u životu

Zla sudbina samo prati?

Popet ću se na čičimak

Prelistat ću brda građe,

Gdje da moja topla iskra

Nesretnika toga nađe?

Da ga zagrlim u hodu

Pokažem vidike veće

I uvalu nade plavu –

More ljubavi i sreće.

Odvest ću ga opet natrag
Gdje je kao dječak bio,
Nek pogleda u budućnost –
More nade svijet je cio.
Vinograd imah na svom brdu rodnome,
Kopah ga, plijevljah i pjev suncu dižući
Sadih u njemu bijelu lozu vinovu.

Vladimir Nazor

Šibenik