KORIZMENA

U ono sam posno pasionsko doba
Usred gluhih zvona i zastrtih slika
Sav natopljen tugom tamnih krajolika
Pun tjeskobe bio čuvar Božjeg groba.

I dani bez svjetla, dio iste muke,
Bili su i još su pjesma koju sluša
Tugaljiva moja samostanska duša
Dok Pilati posvud i sad peru ruke.

A i grob u meni, onaj grob u meni,
Oni ljuti dani, smrću poniženi,
Pune me samoćom, nude slamu pruće...

I trnova kruna, čavli, ocat, spužva,
Sve me to zlom vodi, bičuje i gužva.
Dok siv kao vrijeme čekam Uskrsnuće.

Jakša Fiamengo 

Split - Marjan

GOLGOTA

O, Gospode, tvrdo li je
Teško drvo na kom jesi,
O, Gospode, moli za nas
Kada budeš na nebesi!

I gledajuć kaplju rujnu
Što iz tvojeg srca kaplje,
O, Gospode, oprost čujem
Što ga tvoja usna šapće.

I osjećam što ti zbori
Od očiju suza vruća,
Da ne može nikad biti
Bez Golgote Uskrsnuća.

Silvije Strahimir Kranjčević 

Solin

DOBRA NE VIDIM

dobru se ne nadam
smrzla mi zemlja drijema

ni na slobodu
nitko više ne misli
tko zna što se sprema

posadi ženo krumpir pokraj kuće
i povrće koje uz to može stati
gladi još nema

mrzim sve koji se u domovinu kunu
takvi živog čovjeka
poslije neće znati

zatvori prozore i zastore navuci
bar sada dok još čovjek može
prije groma da se odmori

pusti me da dugo u noć čitam
do jutra zatvoren u kući
od cijelog bdijenja neću više ništa

osim da se pitam

ima li negdje ta zajednička ljubav
jaka kao taj kruh za sutra

Nikica Petrak

Solin

KAD LUDILO POSTANE OPĆE PRIHVAĆENO

tada će svi biti zdravi
kad zdravlje bude bolesno
tada će svi biti bolesni
kad bolest prerasta u zdravlje
to je prelazni period zdravlja
pjesnik već živi s duhom svetim
i razara se u svom rastu
a čovjek s životom sekretara
čuva veliku tajnu

lijepa ženo s nožem u grudima
nitko te neće oplakati
i past ćeš plijenom lešinaru
jer umije sačekati

kad bude poluvrijeme profesori
pronać će dva-tri razloga
zelene mrlje na tvom licu
i rebra rasporena do dna

kad bude poluvrijeme sazvat će
dva-tri hitna sastanka
blatna će se Sava valjat
od zida preko zidova

književnici će bez jaja
spoznajne pjesmice pripjevat
nadležni će organ glasno
kraj magnetofona zijevat

a dotle ćeš vjerni zbore
lajat psalam u sav glas
o repačo ex oriente
prospi žarki sjaj na nas

Nikica Petrak 

Zagreb- ZOO

  

PRIZNAJEM....

kad god mi ustreba
u gomili Te potajno dotaknem

blago me pogledaš
i ne kažeš ništa

dok ruku vješto sakrivam

Antun Matošević 

Solin

 

TESTAMENT

Zemljo, ti si tako lijepa, bogata i voljena,
Trebaš li još i ljubav nevažnog Antuna Šoljana?
Trebaš li moju kroničnu nervozu, histerično veselje,
Moj smih i cvil, moje smušene ideje?

Dopusti da budem tek jedan ti od sinova i kćeri,
Ne ljubavnik obijesne žene koju drži klimakterij.
Gospo, boginjice, ne ponašaj se tako samovlasno,
Odreci se ovog žrtvenog janjeta. Dok ne bude kasno.

Uzmi moju vunu, moje blejanje, moje papke i rogove,
potpiši svojim imenom moje čine, izaberi mi bogove,
Al' što još hoćeš od mene? Zar ti je toliko krivo
Što još je u zakutku tora moj smiješni privatni život?

Osim sebe, dao sam ti sve što sam mogao dati,
Ako ushtjedneš i sam ću na domaću lomaču stati.
Al smiluj mi se! Vidiš, da stupam ti pred lice
Opustošen tvojom naklonošću, moćna milosnice.

Zbog tebe sam sazdao gradove, rijeke premostio,
Zbog tebe sam nosio kostrijet, bdio i postio,
Zbog tvog sam se osmijeha prenemagao ko luda,
Bio sam hrana klicama nemogućeg, pupoljcima čuda.

Neplodan sam ko voćka što previše je rodila,
A ti me još uvijek nisi svog zagrljaja oslobodila.
Služim ti izmožden, poluslijep, bez kose i bez zuba,
Zar od ovoga kostura možeš tražiti ljubav?

Sve si mi uzela, i samog si me mene uskratila,
A ostavi mi ovo malo duše, koja je dovoljno patila.
Za uzvrat, mjesto hrastova lijesa, punog sitih crvi,
Ostavit ću ti, ljubavnice, da se okostiš i mojom strvi.

Svim tvojim advokatima izjavljujem da sam voljan
Poklonit svoj leš za seciranje. Svojeručno - Šoljan.

Antun Šoljan 

Salona - Tusculum

ČISTIM SVOJ ŽIVOT

Čistim svoj život, kroz prozor, ormar stari,
čistim svoj prostor od nepotrebnih stvari..

Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život, petkom odvoze smeće
kada se nada budi, i kad je blago veče..

Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život od onih šupljih ljudi,
kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi..

Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život, da spasim dok je vrijeme,
malu jutarnju nježnost i gorko noćno sjeme..

Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život od prividnog svijeta,
od ljubavi bez traga, od jeftinih predmeta..

Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život, to hrđa je i tmina,
i ostat ću bez ičeg al' bolja je tišina...

Arsen Dedić 

Solin

SPOMENIK

Podižem spomenik
onoj koju volim.

Na prostoru
koji sam ogradio,
na kamenu koji je ona
vratila zemlji.

Najprije temelj
u koji sam položio
jedno janjeći dio neba,
zlatna i modra.

I prazan papir.
neka se moja ljubav
sama ispisuje.

Svake večeri dodajem
po jednu zvijezdu.
Nebu je dovoljno
ono što ima.

Godine prolaze,
ja se saginjem,
spomenik je veći
od mene.

Noću, za oluje
odjednom vidim
sjenu križa.

Njegovim čavlom
pišem svoje ime
ispod stihova.

Zvonimr Golob

Solin

SRCE

Ispruži ruku i što dotičeš?
reče malo srce velikom srcu.

Ništa, ne dotičem ništa,
ako je ovo sve što ostaje,
reče veliko srce.

Modrine treba, i zelenila,
jarbol i zastava. A ti, što imaš?
reče malo srce velikom srcu.

Samo želju da imam, samo to,
i ruke da podignu zastavu,
reče veliko srce.

Toliko si blizu, ali ja te ne vidim,
reče malo srce velikom srcu.

Stani na moje mjesto, odavde vidim
kako se zatvaraju velika vrata neba
i ruka koja ih zatvara,
reče veliko srce.

Što to u tebi još kuca toliko glasno?
upita malo srce veliko srce.

Ništa, ne kuca ništa,
reče veliko srce.
Žuna udara kljunom o koru drveta.

Moja je kutija za tebe odviše mala,
reče malo srce velikom srcu.
Na dno studene vode lezi i spavaj.

Tamo već leži netko pokriven lišćem.
Uđi u mene budno i zatvori oči,
reče veliko srce malom srcu.

Ima još dovoljno mjesta između kamenja.

Zvonimir Golob 

Split - Žnjan

PROLJEĆE JE OTPOČELO S KIŠOM

Proljeće je otpočelo s vjetrom,
kao da je znalo da nas dijeli
i dok drugi zajedno su bili,
mi se nismo pogledati smjeli.

Proljeće je otpočelo s kišom,
s vlakovima koji kasno stižu
i dok dani umorno se nižu,
mi se opet pozdravljamo krišom.

I pamtit ću dugo ono vrijeme
kad još nismo znali što nas čeka,
kad su šume ostajale nijeme,
kad je modra nosila nas rijeka.

I pamtit ću dugo one sate
što ne mogu više da se vrate.

Proljeće je otpočelo s vjetrom,
kao da je znalo da nas dijeli
i dok drugi zajedno su bili,
mi se nismo pogledati smjeli.

Proljeće je otpočelo s nadom
da će jednom drugačije biti,
da od ljudi nećemo se kriti
i bez riječi lutat ćemo gradom.

I pamtit ću dugo ono vrijeme
kad jos nismo znali što nas čeka,
kad su šume ostajale nijeme,
kad je modra nosila nas rijeka.

I pamtit ću dugo one sate
što ne mogu više da se vrate,
sve mi kaže uzalud te volim,
ali i sam još uvijek se borim.

Arsen Dedić 

Solin

OČE

tu gdje živim
nevidljiv sam prah
ali ko ljiljan ili ptica
ne brinem za sutra

jer Tvoj sam dah

Antun Matošević

Crkva Sv Josipa - Dubrovnik

  

OBASJANE RUKE

. . .I najzad, svejedno
jesmo li razumjeli ili nismo
drvo koje nas dozivaše.
Ako ono zna neku riječ
i ako mi znamo neku riječ
koja je jedina ostala visoka
u toj poplavi, jedina pošteđena
u zlu svakidašnjem.
Vjetar će štititi drvo,
a drvo sačuvati riječ
da nam je preda jednoga dana,
da nam je vrati
čistu i visoku zauvijek. . .

Vesna Parun 

Mirlović Zagora

  

OBLAK

Odlučio sam,
u jednoj ću pjesmi
promijeniti
boju neba.

Ali oblaci su ostali isti
i teška olovna kiša
još uvijek pada
između redova.

Zvonimir Golob

Split

RADUJEM SE ŠTO NISAM

    Gradio sam mnogo koliba, ali nijednu nisam

dovršio. To me nekad znalo razbjesnjeti i ja bih se

obasuo uvredama.

    Sada sam već star i radujem se što ih nisam

dovršavao. Jer da sam jednoj podigao krov, bojim se

da bih se u nju i uselio.

Slavko Mihalić 

Splitski aerodrom- gradilište

KRUH NA STOLU

Sve što mi želiš reći, kaži mi
pred njim, tamnim kruhom na stolu.
Oko njeg zidovi i zvijezde. I svi obruči
koji stežu moje srce.

Pred njim, trajnijim od svih zastava,
kaži mi, ako smiješ, svoju osudu.
On će znati. I sve će strahove
učiniti smiješno malim.

Pred njim, kruhom na stolu,
što se neprekidno obnavlja u nadi,
možeš mi život zamijeniti smrću.
S njim ću je veselo blagovati.

Slavko Mihalić 

Dubrovnik - Katedrala - Kip hrvatske blaženice Marije Propetog Isusa Petković, utemeljiteljice redovničke zajednice Kćeri Milosrđa svetog Franje

  

OKRENUT MORU

Umro je okrenut moru
Znalo ga je sve Primorje modro i zasjeci oko
Planine pa i dalje i još dalje
Umro je okrenut moru

Pjevač a i frulaš da bi i kamen zaigrao i guslar
je bio taj idol moje samoće. Nosio je za uhom
Stručak bosiljka i grančicu masline na
Glavi od gusala
- Što gledaš u more kad ne vidiš? Što vidiš
Kad uvijek gledaš? – pitali ga.
Ne vidim, slijep sam od rođenja. Ali u srcu,
Pod čelom svojim nosim dijete željno koje još
Nije vidjelo more,
kad progleda neka more gleda.

Umro je okrenut moru

Jure Kaštelan 

Dubrovnik

BLAŽENO JUTRO

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.

Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu-
jer evo,trome grudi širiš
čeznućem suncu,jorgovanu.

Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici - i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.

Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.

Tin Ujević

Dubrovnik

TVOJA PJESMA

Odnekud stiže, ne odjednom,
od nejasnih riječi i još bez rubova,
nejaka i šutljiva zauzima prostor
iza rešetaka.
Budi me, nagovara me da je čujem,
ne prepoznaje me, javlja se,
ali ne razlikuje ni drač,
ni korov.
Preskače ono što u meni sanja,
kuca u grlu između stihova,
odbija da upamti samu sebe,
svoje riječi uzima i odbacuje
stisnute šake, pa ipak,
moja je tamo gdje se ne odriče
svoje ruže i spremna je, tako je čujem,
da ponovno izraste iz kaplje krvi
i da me pokrije svojom košuljom,
tvoja pjesma.

Zvonimir Golob

Dubrovnik

ČOVIK I ŽENA

Čovik i žena
svića užežena
čovik i žena
svića izgašena
čovik i žena
dvi sviće užežene
jedna za čovika
druga za ženu
u snu
Čovik i žena
otac i mat
i did i nona
i dvi batude
martvega zvona


Jure Franičević Pločar

 

Dubrovnik

MI SMO SE SRELI

Mi smo se sreli na ovoj zvijezdi što se zove Zemlja.
Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj)
stoji za nama dalek, gotovo beskrajan,
da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.
Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu.
Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.
O kada se opet rastanemo i pođemo na naše
tajne puteve kroz beskraj,
na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?
I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati
u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi
koji su se nekada ljubili na nekoj zvijezdi
što se zove Zemlja?

Antun Branko Šimić 

Dubrovnik

SUNČANI GRAD

Moj veliki grade, sunčana šumo tornjeva i antena,
planirao sam te godinama i zamislio do sitnica:
zamislio sam široke bulevare s vijencima gustih krošanja,
trgove s vodoskocima i jatima golubova,
trgovine bez prodavača i blagajni, širom otvorene.
Zamislio sam stolove u sjeni stabala
spremljene za gozbu na koju su svi pozvani.
Bio sam zamislio prostrane zidove
na kojima svatko može
pisati riječi kakve hoće i izraziti svaku želju
pred svijetom i nebesima.
Sve sam bio predvidio, samo ne brave, katance i rešetke
stavio sam strogu zabranu: neka sve bude otvoreno!
Neka ljudi ulaze i izlaze gdje hoće, neka se vrata
pred njima sama otvaraju.

Sve sam bio predvidio, ali nijedna banka
ne htjede dati kredit za takav grad.
Ni jedan poduzetnik nije se htio latiti posla
da gradi kuće bez ključeva.

I tako eto moj veliki grad ostade dalek i nepoznat.

A ja se evo još uvijek, svake večeri, pognut i zabrinut,
vraćam kući ovom starom, prljavom ulicom
i zastajem pred izlozima staretinarnica i
strepim po mračnim stubištima
i posrćem, noseći u džepu, već pomalo otrcane,
planove moga velikog, sunčanog grada.


Nikola Miličević

Dubrovnik

  

ŽENA SAM

... i s visokim i s niskim potpeticama,
u haljini od svile i trenirci ofucanih rubova.
Mogu biti raspjevana kada šutim
i tužna kad pjevam, tajanstvena
kad djetetu pričam priče i prije njega zaspim
na jastuku koji miriše na lavandu i djetinjstvo.

Volim kad mirišem na proljeće
na frezije, jorgovan i cvijet divlje šljive.
Volim sa sjetom gledati otiske stopala u pijesku
koje je ispralo more, lizati sol s usana, udisati jod
a misliti na jesen i planine prekrivene snijegom.

Ne mijenjam se ni onda dok brišem prašinu
perem prozore ili čistim zagorene lonce
(svaka žena ima bar jedan takav)
ne mareći što mi se lak s noktiju ljušti
a ja zubima do krvi kidam zanokticu
jer nemam vremena potražiti škarice,
i svaki čas s nosa otpuhujem
nestašni pramen kose
u kojem svjetlucaju prve sjede...

... i onda kad se raščupana
jutrom gledam u zrcalo,
kad na oči podbuhle od migrene
i neprospavane noći
stavljam hladne obloge
pa laganim korakom odlazim
na autobusnu stanicu
krijući se iza doborojutro osmjeha
kako bih drugima uljepšala dan.

Sonja Smolec 

Orhideje

  

SVE ČA JE PASALO

Sve ča je pasalo
u duši je ostalo
ko stina na dnu mora
U nas potone i zaroni
i kadikad iznenada izroni
ništo ča zaboli


Jure Franičević Pločar

Dubrovnik

SUSRET

O Bezimena, mi ćemo se sresti
jedanput negdje na dalekoj cesti,
bjegunci bijedni, beskućnici, raja,
bez praga rodnog i bez zavičaja.
I naše oči, nekad žive vatre,
kružit će tuđim krajem ko da snatre.
Naš susret bit će samo ruku stisak.
Trenutak šutnje. Pozdrav. Ili vrisak?
Krvavi vrisak, što su prošli dani
i što smo na tom strašnom putu strani.

Gustav Krklec

Dubrovnik


  

ALI TI SI U KIŠI...

Ali ti si u kiši u vjetru u listu
vidljiva prisutna kao moje oči
il naranča na ponjavi mog kreveta
svake noći s mrakom ti mi gladiš kosu
i do svanuća slušam tvoju vedru riječ.


Drago Ivanišević

Krilo Jesenice

TVOJE LICE SVJETILJKA

 Ne znam kako bih drukčije mogao,

ne bih se imao na koga osloniti,

obično sve izgleda kao da prolazi kako valja.

Uvijek, u nedjeljnom pretraživanju grada,

obješeno o sve vrste mog pogleda,

vidim ga kako prodire ulicom,

kako razmiče vjetar, oslobađa se za prostor

pjeva mi na uho, silazi stubištem

- koliko li je samo tvoje lice učinilo

za cjelovitu prostornost trga!

Vidim ga pod svakim stablom, na svakom prozoru,

dodiruje more, brodove uči mirovanju,

penje se na zvonik, usisava vrevu grada,

navija male ptičje mehanizme.

Tvoje lice je svjetiljka.

Jakša Fiamengo

Split

  

BOŽANSTVO VJETRA

Gotovo jednako vrijedan kao dah glazbe

vjetar je jedno od važnih božanstava uvale

obilazi vinograde mog oca dodiruje suhozidine

uvijek u dosluhu s iskoračenom zemljom

pušta izvore u neprilici što ne može sve taknuti

s njime se naši pečati sami od sebe raskidaju

plovi se niz vrijeme bere svjetlost

i ako se ikada budemo od sebe oduzimali

čak ako budemo i na nezamjetan način disali

sve ćemo izgubiti vjetar nećemo

nositi ćemo ga u teškim torbama svima pokazivati

vjetar je glazbena mjera stare uvale

ustroj po kojemu gledamo u rastvoreno nebo

sa svih naših razgovora skidamo presvlake

i pjevamo pjevamo

pjevamo

Jakša Fiamengo

Split

SLUTNJA

Idem u susret nekoj nepoznatoj.
Da li je blizu ili je daleko,
Ja ne znam. Ali da ti oči sjaju,
Dosta je znati da te čeka neko.

U strahu za ljubav ispitujem srce.
Što ima za nju? Ima, ima dosta.
Ja joj se smiješim nekud u daljinu:
Dočekaj spremna svoga gosta.

Dobriša Cesarić 

Aerodrom Split, Kaštela