O KRUHU JE RIJEČ

Kad dirnem: kruh,
pomislim prvo na zemlju,
široku, duboku, uzorno uzoranu.
Zatim slutim grubo izbrazdane dlanove ratara
u čijim se znojnim šakama zrno sa zrnom sljubljuje
znajući da će svako od njih
u drugoj brazdi nestati, umrijeti, vjerujući
da će se nakon smrti
ponovno jednom sastati
u nekom bijelom mlinu.
Za kruh koji tako jednostavno
svakoga dana dodirujem,
toliko toga treba
s neba,
iz zemlje
i od čovjeka.
Da bismo kruha imali,
potrebna je kratka jesenja šetnja
sunca nad usnulim oranicama,
potrebna su maglovita jutra
i kiše obilne koje potope
davne staze među poljima.
I zime ciče dio su priče
o kruhovima što rastu
u njedrima smrznute zemlje
pod toplom bundom snijega.
Da bismo kruha imali,
snjegovi moraju okopnuti,
sunce ojačati,
vode se povući
da bi iz srca bivšega zrna
zeleno proklijalo.
Pa rast.
Pa rast.
Do gležnja,
ispod koljena,
preko koljena do pasa.
Stabljika.
Na vrhu klas.
Stabljika do stabljike.
I svaka s krunom klasa na vrhu.
Žitno zeleno more
urešeno crvenim makovima.
Kad kažem kruh
toliko toga treba izreći
između sjetve i žetve.
Izreći hvalu rataru,
sijaču,
koscu,
mlinaru,
pekaru.
I ptici
koja nije pozobala
zrnje u brazdama.
Kruh je veliko dijeljenje:
Od jednog zrna
stotine zrna u klasu.
Od tisuću tisuća,
između žrnjeva,
milijuni bijelih čestica
bijeloga, sipkoga, brašna.
Čudi li ikog što Hrvati brašno
još nazivlju muka?
Dodirujem kruh
ćuteći sve ovo rečeno
od zrna u crnoj brazdi
do kriške u košarici na stolu.
Kruh naš jučerašnji.
Kruh naš današnji.
Kruh crni, bijeli, polubijeli,
okrugli, niski, visoki, pereci,
slanci, žemlje, pšenični,
kukuruzni, zobeni, raženi,
toliko željen,
i sanjan
tako poželjan,
tražen.
Kruh miomirisan
izjutra namiriši najslađim mirisom
gradske ulice,
a tek sjetan,
divan miris kruha
iz bakine ili mamine pećnice...
Kruh je blagoslov stola.
Najslađe su kriške koje s nekim dijelimo,
najveći mu je blagoslov kada ga srcem
dajemo onima koji ga samo sanjaju.
Molimo za kruh svagdašnji,
da bismo ga imali koliko trebamo,
a dijeleći s onima koji ga nemaju,
da bismo ga svi s blagoslovom imali u izobilju.
Kruh je uistinu dobar.
Pa budimo i mi
dobri kao kruh
sa svima oko sebe.

Joža Prudeus 

blizu Sjevernog Velebita

KORAK PO KORAK

Kad-tad rijeku se mora preći.
S jedne na drugu obalu.
Svi ćemo prijeći korito riječno,
trkom ili korakom. Svejedno.
Tek jedno: Most nam je svima primjeren
godinama, mjesecima, tjednima, danima.
Jedan po jedan.
Tako redom.
Neki, čak, preko reda.

Svi do jednog, jednog dana, netko dan
ranije, ili kasnije.
Prijelaz na koji nitko neće zakasniti.
Jedan po jedan,
naravnim slijedom
kosom sijedom
ili tek razigranim proljetnim vjetrom.
Urom i kilometrom
svakome od nas
utvrđen čas u času rađanja.

I nema pogađanja,
nema odgađanja,
jedan po jedan.
Jedna po jedna.
Jedno po jedno.
Svejedno.
Tiho.
Uz glazbu.
Sućutni stisak.
Zaludni vrisak.

S ovu stranu ostaju pitanja,
s onu se sluti odgovor.

Na ovoj strani prijatelj manje, na onoj
jedan više.

Prijatelju, bez tebe sve nas je manje i
manje.
Uz tebe, doskora, jedan po jedan više.

Gospode,
vjerujem u Tebe
poradi činjenice da i najmanje dobro
koje činimo
pamtiš i vratiš obilno.
Stostruko.

Prijatelj je rijeku prešao
i - čeka.

Joža Prudeus

Solin