O čemu pisati danas?
Što slikati u vremenima u kojima nas
svakodnevno salijeće tisuće raznovrsnih slika
od kojih više gotovo da i ne vidimo stvarnost
ili makar ono što je od te raspukline ostalo?
Naše su oči umorne, naša su srca tužna,
misli nam se spuštaju niz vrat na pleća,
zato sam toliko volio da mi dodiruješ ramena.
Koračamo kroz dane bezglavo
razgrćući strepnje rukama
kao da razmičemo nepregledne
nizove dugih zavjesa.
Što nam je činiti dok nam se pred očima
urušava sve ono u što smo neupitno vjerovali?
O čemu pisati danas?
O ljubavi i njezinoj nesmiljenoj snazi?
O ljepotama koje nas proročanski podsjećaju na buduće gubitke?
O Bogu kojem se svakako treba vratiti?
O politici koju bismo željeli voditi?
O ekonomskim rješenjima koja bi svima
omogućila brzo i trajno blagostanje?
O očuvanju prirode koju nezaustavljivo nagrizamo?
O slobodi, bratstvu, jedinstvu, ravnopravnosti i slozi?
Treba li se svemu rugati i ismijavati
ovaj suludi svijet do posljednjeg izdaha?
Treba li ustrajno slikati dražesne prizore smrti?
Jesmo li već odživjeli svoju propast
ili postoji paučinasta nit nade
za koju se držimo nad ponorom mračne neizvjesnosti?
Treba li uporno inzistirati na terminologiji,
smišljati nova imena kojima ćemo precizno nazvati
sve ovo što nam se događa?
Treba li se povući u sebe ili bježati izvan sebe,
skloniti se među ljude kako bismo se donekle zaboravili?
Treba li uvijek iznova propitivati granice medija,
slike, skulpture, romana ili pjesme?
O čemu pisati danas i kako uopće pisati danas?
Kako slikati danas?
Dugo, predano, smireno, uzvišeno, točno?
Ili divlje poput rastrojenog žreca?
Biti prorok, liječnik, klaun ili sebični egocentrik
koji ne preže ni od čega
u pohodu na svojih petnaest minuta slave?
Govoriti ljudima istinu u oči
ili ih prihvaćati onakve kakvi jesu?
Uostalom, što je to istina?
I tko su to ljudi?
Možda je tek, uz nepobitnu izvjesnost fizičkog propadanja,
izvjesna još i činjenica
da ako se osjećaš usamljeno onda kad si sam,
osjećat ćeš se usamljeno
i onda kada budeš s nekim.
Što slikati u vremenima u kojima nas
svakodnevno salijeće tisuće raznovrsnih slika
od kojih više gotovo da i ne vidimo stvarnost
ili makar ono što je od te raspukline ostalo?
Naše su oči umorne, naša su srca tužna,
misli nam se spuštaju niz vrat na pleća,
zato sam toliko volio da mi dodiruješ ramena.
Koračamo kroz dane bezglavo
razgrćući strepnje rukama
kao da razmičemo nepregledne
nizove dugih zavjesa.
Što nam je činiti dok nam se pred očima
urušava sve ono u što smo neupitno vjerovali?
O čemu pisati danas?
O ljubavi i njezinoj nesmiljenoj snazi?
O ljepotama koje nas proročanski podsjećaju na buduće gubitke?
O Bogu kojem se svakako treba vratiti?
O politici koju bismo željeli voditi?
O ekonomskim rješenjima koja bi svima
omogućila brzo i trajno blagostanje?
O očuvanju prirode koju nezaustavljivo nagrizamo?
O slobodi, bratstvu, jedinstvu, ravnopravnosti i slozi?
Treba li se svemu rugati i ismijavati
ovaj suludi svijet do posljednjeg izdaha?
Treba li ustrajno slikati dražesne prizore smrti?
Jesmo li već odživjeli svoju propast
ili postoji paučinasta nit nade
za koju se držimo nad ponorom mračne neizvjesnosti?
Treba li uporno inzistirati na terminologiji,
smišljati nova imena kojima ćemo precizno nazvati
sve ovo što nam se događa?
Treba li se povući u sebe ili bježati izvan sebe,
skloniti se među ljude kako bismo se donekle zaboravili?
Treba li uvijek iznova propitivati granice medija,
slike, skulpture, romana ili pjesme?
O čemu pisati danas i kako uopće pisati danas?
Kako slikati danas?
Dugo, predano, smireno, uzvišeno, točno?
Ili divlje poput rastrojenog žreca?
Biti prorok, liječnik, klaun ili sebični egocentrik
koji ne preže ni od čega
u pohodu na svojih petnaest minuta slave?
Govoriti ljudima istinu u oči
ili ih prihvaćati onakve kakvi jesu?
Uostalom, što je to istina?
I tko su to ljudi?
Možda je tek, uz nepobitnu izvjesnost fizičkog propadanja,
izvjesna još i činjenica
da ako se osjećaš usamljeno onda kad si sam,
osjećat ćeš se usamljeno
i onda kada budeš s nekim.
Hrvoje Marko Peruzović
