(TAKO ME VOLI GRAD KAD JE PUST I BIJEL...)

Tako me voli grad kad je pust i bijel
a draga mjesta spavaju pod snijegom kao da ih nema
samo me meko poljube tišinom i tišinom
kao ona i ja kad smo bili najsamiji
grad me voli kad je pust
grad me voli nešto želi
ja mu ništa ne mogu ni on meni ništa ne može pomoći
nikakve blage pomoći ne možemo dati jedno drugom
draga mjesta i ja
a čekamo je
slušamo se
i onda odbije sat
i vrati se škripa koraka

Milivoj Slaviček

Bratislava

NIGDJE U SVIJETU

Nigdje u Svijetu ničeg zapravo doista ozbiljnog
Postoji nešto krvavo, uplašeno, značajno i raslinsko
nešto zaglušeno, trajno, nešto što je bitno
ali nigdje ničeg ozbiljnog već stvarno: sve pomalo sitno
Postoji nešto betonsko i prašno nešto urvinsko
nešto neonsko nešto tiho nešto veliko daleko
Istina je, postoji nešto ubogo i strasno
ali ništa zaista ozbiljno i ništa zapravo jasno
Usprkos čitavoj buci i slavi Svijete što si je steko



Milivoj Slaviček

Split - Bačvice

IZDRŽI SVOJ ŽIVOT

Izdrži svoj život
besmislen i jak kao vjera u vrijednosti
Nikada se nećeš osloboditi svojih ljudskih dužnosti
Ni osuđen ni toleriran ni mrtav
Ti si upućen prema trajnosti
i znaš da moraš biti jači od zla
Od privremenih laži i vječnih igara
Poput neregistriranog duha dobrote
koji kruži nad pejzažima tvog zavičaja


Milivoj Slaviček

Split

O LJUBAVI I O MOJOJ LJUBAVI

Jedina je budnost spuštenih kapaka
ljubav,
i ona me, najzad, budi.
Ljubav je ubrus pri ručku i večeri.
Ljubav i ja u krevetu
lutamo njenim kosama.
A njena je put miris sna. Strast sna.
Njene su oči duša sna. Toplina sna.
Mi, ljubeći se, prijateljujemo.
Meni je jeka potrebna!
Ljubav raščešljava melodije češljem od njenih pokreta,
i želja diše slikama melodijā, nutrinom melodijā.
Ljubav, ko smjelost, kad su koraci sami,
veče osamljuje,
jer veče je ljestva ljubavi,
i ja se po njoj penjem do suza.
Meni je potrebna moja jeka,
njoj je potreban moj glas.
Ljubav me budi,
ljubav me gleda iz kave,
i žlica je začuđena.
A zapravo, ljubav nosi oklope godišnjih doba,
i kažiprst ljubavi mjeseci su,
namjere.
Ja nestajem,
prelazim u njezinu blizinu.


Milivoj Slaviček 

Dubrovnik -Luka Gruž

MAŠTA (U DUBINI XX. STOLJEĆA N.E.)

U znoju lica svog s boka na bok okrećem se
povaljen na leđa: govorili su o tom vračevi i osnivači religija
prikazivali to usudom i kaznom. Pisali su o tome filozofi i psiholozi
razmatrajući situaciju, ne predlažući ustajanje ili bolji ležaj
Nisu zaboravljali da sam čovjek, isticali su to, svaki na svoj način
(pomalo bojažljivo i ograđujući se)
ali malo mi se koji od njih dopao
Umiješali su se, već odavno, i reformatori i državnici, o, i vojskovođe
naravno, i trgovci
stvar se sve više komplicirala
došli su i revolucionari da kažu svoju riječ
A ja sam pružajući ruke ležao, nastojeći da dohvatim, da zbacim
ja sam izgovarao pjesme (i psovke), viđao visoke, meke zastave
i to još uvijek radim i to još uvijek radim, nejak, čak zaboravljan
(u znoju lica svog, s boka na bok okrećući se)
a već sam prilično star i čudesno sam velik
a igra još traje (a povijest i dani okićeni su kričavim perjem)
Po meni padaju, pri tom, šarafi i čitave ploče neprekidnih napredaka
Bilo bi već vrijeme da slave i moju strpljivost

Milivoj Slaviček

Split

(VALJA NAPISATI SASVIM SVAKIDANJU PJESMU...)

Valja napisati sasvim svakidanju pjesmu
naprosto je izreći kao razgovor kao susret kao sjetu
između malih stvari nakon radnog vremena i prije radnog vremena
kao tužan osmijeh koji govori da je mnogo ljudi mnogo zaboravilo
možda sve što se ne tiče novca ili žene ili sna poslije objeda
ili sna noću
ili sna uopće
i da se razlikujemo međusobno samo po svom snu


Milivoj Slaviček 

Split

MOJ JEZIK

Ja imam svoj jezik
I unutar tog jezika jedan još mojiji
Dio je svih jezika
Dio smo svih jezika
Ali progovaramo svojim, kojem pripadamo
Star je kao i mi sami
Korijen mu se gubi u vremenima
Cvijet se njegov drži u suncu
i opire se vjetrovima
Jest i raste
On je višemilenijska biljka
Na kraju će urasti u samo nebo
(i u svevremenost)
I ostavit nas ondje


Milivoj Slaviček 

Split

MALA PJESMA O MAJKAMA

Sad moja majka putuje. Majke su uvijek na putu
one putuju od sinovljeve košulje do košulje,
od dugmeta do dugmeta na kaputu,
one putuju tlapnjama svoje djece,
njihovim restoranima i sobama.
Slijede ih.
Majke žive pod suncem sinova i tihih pjesama.
Majke su dragi slabi svemiri što vječno odlaze
u neku lijepu neizvjesnost, u malu tjeskobu,
one pišu pisma koja nikada do kraja ne znamo.
Male daleke majke što ih katkada slutimo.
Sve naše majke o kojima šutimo.
Koje nas uvijek s nama samima uspoređuju.
One neprekidno putuju u neku potajnu suštinu,
one se nikad iz uličica ljubavi ne miču
pa ipak, one su uvijek na putu u svijet: svome sinu.
Od nade do nade, od pažnje do pažnje, u tminu.


Milivoj Slaviček

Somewhere over the clouds

GROBOVI STARIH HRVATA

Pronašli su vas. Stare Hrvate. U grobovima
I tek vrlo bojažljivo rekli da ste to vi
iz X. i XI. stoljeća
dok ste još bili svoji
Tko će znati kakav je to pomor bio
A možda ste naprosto odlazili u raj
redom koji je određen
Što li se (i opet) sa starom vašom zemljom zbiva
bolje da i ne znate
Oni koji znaju
nemaju sna ni počinka



Milivoj Slaviček

Solin

  

MODRO VEČE

Ovo je veče slikano kroz modri filter šutnje.
Modra je planina modre ulice modri zidovi krovovi.
Na nebu modri oblaci s najvećim tamnomodrima.
I krošnje su modrozelene, tmaste i tihe,
i vjetar, pun i strastan, modar je.
Taj vjetar koji je daleko više
od onoga što se uči o njemu.
Taj vjetar koji je čitavo jedno hujanje raspeto:
rijeka daleka, modra, što šumi, gusta, niza slapove.
Modre su mi usne od tinte i od smrti.
Modre mi oči i lice s plavim leptirom pred sobom.


Milivoj Slaviček

Šibenik

NASTANJEN UVIJEK

Opružen u noći, s pjesmama oko glave
u koštacu s trajanjem, s velikim prastarim vremenom koje prolazi
među potresima i brodolomima, negdje kraj prozorā otvorenih u mrak.
O, naviknut na odupiranje, smlavljen prostorima i tihim zubima, opružen.
Vječni mrak posut našim sijalicama
dok traju unutarnje pošasti i dok nastojimo stupiti u zemlju bratstva
pomiriti naš duh sa Svijetom, sasvim ispočetka.
Sam, tih i opružen u vremenu koje će proći, jer mora proći, i bit će zaboravljeno.
Pogledati u sebe i poći još dalje, pomaći još za koji stih
tu pravu istinu kojom smo opsjednuti, to nastojanje
da se nađemo, da pronađemo sebe, svaki od nas
dok se nismo izgubili u uzaludno opjevanim godišnjim dobima
i sistemima filozofija i nazorā. Da munja kroz naše srce stalno sja
među mašinama, metar-dva od praga pada.

Milivoj Slaviček

Split

  

MOJ ISUS KRIST

(Uz šansonu Gesù Bambino)

Nije li dijete naših tjeskobâ, aspiracijâ, željâ
taj mali dečko što pade među tisućljeća?
Reče nam da smo vječni, da duša nam je besmrtna
i da smo, takvi kakvi smo, Božja djeca
Je li nam itko ikad rekao više
tražeć/donoseć odgovore na prastara naša pitanja?
Na tom području na kojem uz osnivače religija
pjesnici i filozofi ispisuju svoja čitanja
Čemu ne častit tog mališana, tog smirenog mladića
iz kojeg je zračila snaga, odanost (anti)sudbini?
Taj dječak jedna od najljepših naših je priča
što zasta nad milenijima u kojima smo bili




Milivoj Slaviček

Split - jaslice u crkvi Sv Frane

PONAVLJANJE LJUBAVI

Matku Peiću


Mala zemljo iskašlji stoljeća i udahni zrak iz visine,
progrizi razbojišta na panju Gvozda ispredena,
zgrušana pjesmo do daha probodena, izbodena.
Ti si ona junica što su joj kosti polomljene,
ona topla bujica mlijeka niz lipe i omorike,
blaga blizina malenih.
Treba se razbočiti, zamukati do dúge tihim sumrakom.
Prisjati dragim kamenom u mreži paralela i granica,
na tom oklopu kornjače:
srcem svih paćenja, stolnom svjetiljkom savjesti.
Meku mi svoju njušku stavi na rame,
u oči da se gledamo: dvije dobrote.
Evo izgovaram tvoje ljupko, strasno ime: Hrvatska.


Milivoj Slaviček

Plitvice

PRIMJEDBA IZ EPOHE

Kroz gnjila koračao sam vremena
znajući sve to
čitajući dobre humoriste
pišući svoje knjige i postajući legendom
Doprijevši do dna napredne tuge, nemoći i zadahâ
ostadoh čist i mudrima drag:
jer sam i neopazice tome svoj posvetio život


Milivoj Slaviček

Plitvice

  

PJESMA O RIJEČI NIKAD

Teška i neshvatljiva je to riječ
Pogledajte, govori se i događa se:
A on se nikad nije vratio
Ali to nikad neće biti
Nikada te više neću vidjeti
Nema nade, jer nikad se još nije dogodilo
Nikad nam više neće biti tako
jer ništa se ne vraća i ni mi se nikad više
nećemo pojaviti nigdje ovdje
nigdje nikad nitko od nas
nitko od nas nigdje više
Otišao je Svijet, zamaknuo u druga stoljeća
i u druge sne

Milivoj Slaviček

Plitvice

  

VESELJE

Istraživanja svemira i mikrokozmosa
A onda opet zabavna glazba
Izvještaj o bombardiranjima i pobunama
A onda opet zabavna glazba
Zasjedanje o pojedincu u mnoštvu i o piscu kao slobodnom duhu
A onda opet zabavna glazba
Razmišljanje o ljubavi, zapravo o onoj ženi ili o ovim večerima jučer i prekjučer
A onda opet zabavna glazba
Predvečerje s povjetarcem i stare religije
A onda opet zabavna glazba
Problem prenaseljenosti i budući gradovi
A onda opet zabavna glazba
Osmo predavanje o mentalnoj higijeni i petnaesto o obilnim moralnim devijacijama
A onda opet zabavna glazba
Suvremeni jezik u životu i literaturi
A onda opet zabavna glazba
Povijest moga naroda i njegova kulturna baština
A onda opet zabavna glazba i jeftini filmovi
Moglo bi se čak pomisliti da smo vrlo veseli

Milivoj Slaviček

Znojmo

  

IMA JOŠ MJESTA U SVIJETU

Ima još mjesta u svijetu
gdje veče pripada sebi i silazi
gdje su kuće naprosto za stanovanje
gdje se zemlja naprosto prostire
a staze, jednostavno, služe stanovnicima
Gdje jezero ima svoj fini led
a sobe očekuju došljake
Gdje bregovi znaju da su blistavi bregovi
i da su porodica bregova
i ništa više


Milivoj Slaviček

Plitvice

RIJEKA I JA SMO U NEPRIJATELJSTVU

Rijeka i ja smo u neprijateljstvu
Ona teče kako teče a ja tako neću teći.
To je bitno. Ono najbitnije.
Ja sam nejestiv. Nisam riba.
I rijeka bi htjela (mogla) da me potopi
zato ja rijeku ne volim
iako joj vidim sva skrivena, jaka značenja
i mi smo sasvim tihi sasvim pravi neprijatelji
jer ona teče kako teče
a ja tako neću teći ja sam samo zato živ
da ne tečem tako kao rijeka.

Milivoj Slaviček

Solin

PUSTI GRAD ILI PJESMA O LJUBAVI

Grad je pust. Sjećat ćemo se ovakvih dana svi mi
Ne kiše ili zatvorenih vrata nego ovog srca u nama
Ono je imalo razloga među posustalima. Ono je bilo
najviše naše u pustome gradu
Spominju zemlje i gradove ali ne daj svojoj misli da ode
da se vara. Ovdje se sve rješava
Sjećat ćemo se. Ne zatvorenih vrata
nego ovog srca u nama koje će ostati tu
da ga nešto upitamo za deset ili petnaest godina
o danu kad je davno jednom grad bio pust
pusti grad bez ijednog imena
Nema izlaza u njemu, uopće nema izlaza
svi ćemo to pamtiti. Ovakve dane znat ćemo
(kad izgube svoju put i svoje nebo)
ne po vijestima u novinama ne po izložbama u izlozima
ne po ovoj kavani koja je gotovo prazna
niti po ovom sumraku koji je oprala fina ravnodušna kiša
što dolazi iz čiste daljine
Eto to se događalo jednoga dana
kojemu ćemo ime i broj zaboraviti
Srce nikamo ne može

Milivoj Slaviček 

Solin

O TOME DA ĆEMO ZAPAMTITI FRAGMENTE

Zapamtit ćemo jedni druge kao fragmente
Nismo se imali vremena upoznati
(u tih četrdeset-pedeset godina)

U međuvremenu: noć, neobična svježina (nakon naporna
                                                                   dana i razgovora)
što prožima ovu zagubljenu sobu sa zavješenim
                                                                            prozorom
Potom povodanj - i naokolo plivaju predmeti
imena, stari virovi, neotkrivene svijetle niti
a voda je mutna i sve je sjetno veselo
(kao cirkus na periferiji)

Milivoj Slaviček

Split