A POTOM,

bit ćemo surovo radosni. Nitko nam ništa ne može.
Mi ćemo pobiti sve: tko ima tu neke zapreke,
nije za ovaj svijet. Kakvi tata i mama,
kakva djeca, more i planina. Tko ne jede,
bit će pojeden, prožvakat ćemo ga
dok si rekao keks.

Strašno se svijet dijeli na dvoje.
Tko zna, još zaziva tišinu.
Tko ne zna, žudno se pridružuje
golemom kaosu u kom je sve
već unaprijed raspoređeno.

I dalje dugo čekam jesen, a jesen davno prošla,
sve jabuke su već smežurane, dunjo moja,
nije me strah ni čekanja ni zime,
nije me strah duboke studeni svemira,

nego me raspinje
to što ne znam ništa,

slika svjetlosti do koje se
iz mojih čizama više ne može prijeći prag

u neki drugi san za tebe, stvarniji od stvarnosti.

Nikica Petrak

 Plitvice

DA SAM JA UČITELJICA

Izmeđ dasaka dvorišne ograde
Gledam vojsku kako ide u korak:

Puceta, sjajna, žuta, u suncu blistaju;
Sviraju trublje, žute, sjajne, svinute;
Udara bubanj i žuti poklopci:
Prolazi banda... Na bijelcu oficir.

Ej, da se smijem popet na ogradu!
Lako ti je gospodični učiteljici:
Ona dođe ranije nego obično,
Visoko stane na školske stube... i vidi sve.

Rano dođe da nama ne da vojsku gledati.
A ja da sam učiteljica... pustio bih djecu pred školu:
Gledajte, djeco! A poslije ćete sjesti uokrug
I svaki će pričati šta je vidio.

A naša učiteljica, da! samo rekne odozgo:
U razred!... Koji prvi čuje, glasno zavikne:
U razred! U razred!... I svi odmah trčimo
Kao da nas čeka med, a ne računica.

Svima bi nam bolje bilo...
Da sam ja učiteljica!

Dragutin Tadijanović 

Split

 

HLADNA PJESMA

Ne osjećaš više ni svoje mrtve ni sebe živa,
ni žene ni ljude,
ništa ti više nije istina.
Možda još voliš živi jezik: u vezi s njim,
nešto te strasno prene

Sada si potpuni čudak pravom svijetu
                          -  sanjaš svoj bijeg od stvarnosti,
trudnu tišinu koja ne postoji,
misliš kako bi divno bilo biti samo jedno,
samo čisti pokret srca protiv svega

Neprestano brbljaš a šutiš, stalno si
jako uzrujan, zapravo duboko miran,

na površini posve mutan, u dubini čist,
a ne znaš dalje, tebi se gubi put

i kako ti je usud da uvijek zadnji znaš
sve što su drugi već davno prije shvatili,
ostaj sad posve zbunjen: sve je samo volja,
ona je naše pravo sljepilo.

Ona sljepljuje sve, od nje smo tek slijepi,
slijepljeni sa stvarima sve do zločina,
a moramo se nagoditi, odmaknuti
od svoje volje; branim se od ludila
u kojem svi govore kako je sve oko nas zdravo
i smjesta odustajem, sanjam još tihu noć pod zvijezdama,
plodan mrak, od kog se valjda može otpočeti
biti slab, sav krastav, voljeti
s tom voljom nekog do zadnje kraste,
i lako je tebi biti mrtav: budi ti
iza nečeg što nije sljepilo

Bože, te trule vrbe na rijeci u pustoši,
kako samo rastu i nitko ne prigovara:
daj, poljubi me još jednom, iznova

Nikica Petrak 

Solin

SRCE

Neprekinuti lanac srca vodi
Od našeg srca u davnu davninu.
čuješ li grohot? To tvojoj slobodi
Smiju se pređi nestali u tminu.

Njihove strasti, uspavane čežnje,
Neispunjene i zaboravljene,
Bude se snova u našem srcu,
Svježe, ko dugim snom oporavljene.

O, ima tuga čuvanih u krvi,
Koje vrijeme ne ništi, već jača -
I najedanput nađemo se tako
U grču jednog iskonskoga plača!

Da l` nam se oči mute, ili krijese,
Mi smo ko lišće koje vjetar trese.
Otkuda duva? Sa gora il s mora? -
To lišće ne zna, tek tresti se mora.

Dobriša Cesarić 

Split

CESTA

     Ova cesta dolazi iz daleka i vodi bogzna
kamo.
     Njome su se u davna vremena kretale rimske
legije.
     Njome su hramali umorni križari.
Po njenoj kaldrmi Mlečani su vukli topove
i turske karavane su donosile žito a odnosile
sol i ulje.
     Napoleonovi vojnici su je popravljali i
širili, spremajući se za velike pohode.
Njome su stizali i odlazili osvajači,
pljačkaši i palikuće.
     Jer svaka cesta je veliki izazov i velika
nada.
     Svaka staza je tjeskoba i bol.
Svaki put je beskraj i beznađe.

Nikola Milićević

Drniš

NA SEOSKOM GROBLJU

Do križa križ – a svi u okrug nijemi,
Ni s kojeg da bi samo slovo sjalo –
A ipak plijen, što ovdje smrt ga spremi,
Svoj časni izvi vijek uz plug i ralo.

Il nisu l’ možda vrijedni uspomene,
Života povijest što si plugom pišu,
A samo oni treba da se cijene,
Što gospodsku si mater milo sišu?!

Taštino zemska, s prezira mi sveni,
U grobu da se ne razgnjeve pređi!
Ja vas pozdravljam, moji bezimeni,
Na ovoj tihoj dvaju svijeta međi!

Ja vas pozdravljam – i do tala svetih
Svoj klobuk skidam ko u ime duga;
A misao mi kroz molitvu leti,
Da svega plemstva stup je – plemstvo pluga.

Đuro Arnold 

Šibenska Zagora