Raskrivaj se, raju, planite, nebesa,
S anđeoskog plama u tom trenu svetom,
S nje kad kopren skidam; u prah, vi čudesa,
U prah pred tim boštvom, pred tom ženom spetom!
Suzna su joj lica, o ruku joj visi
Sa krvava gvožđe zarđalo znoja –
Takvu li te gledam, tužna kakva li si,
Izmučena majko, o Hrvatsko moja!
Skršenoj na dasci drhturiš li tako,
Kraljice o časna, lijepa i tužna?!
Poduprijevši glavu, trajuć kojekako,
Tu zar, majko, čekaš čas pokopa suzna.
O, zar zbilja kloneš, pa ti usnut valja,
I osjećaš skori grob da čeka tebe – -?
– Lažna ptica kuka: prah da zadnjeg kralja
I budućnost tvoju zanavijek pogrebe!
Ne boluješ smrtno što o žiću dvojiš,
S tegotnijih rana padaš u očaje;
Samo težak uzdah za uzdahom rojiš,
Da si djecu kuneš, srce ti ne daje.
To je srce majke, milosrdna dara,
Mileno i blago kao doba cvjetno –
I to srce, puno nebeskoga žara,
Mila moja majko, ono nije sretno.
Šta ćeš! Je l’ da kucaš nesinu o vrata,
Da moljakaš ono što te Bogom patri?
Ah, ta tebi ne bi mnogi od Hrvata
Dao ni da žila otopiš o vatri!
Gotove su ruke da pograbe tebe,
Pod konopac da te preprodadu griješno;
Komu li si majka? mareć tek za sebe,
Osim novca, sve je tvojoj djeci smiješno!
Pogledaj me, majko, gdje preda te padam,
Sretan što te majkom slatko zvati smijem;
Tu u tvoje krilo mlado čelo skladam,
Tu o tvojem vratu dug zagrljaj vijem.
Sve je moje pusto, cijelim, majko, plamom
Preda te se spuštam, sve si moje milje;
Jednom dušom dišem – tebi žrtvovanom,
Jednu crkvu imam – tvoje to okrilje!
Tu se mlađan kunem: još nas ima dosti,
Prokušanih bijedom, odojenih jadom;
Prokleli smo ovaj život od milosti,
Tebe ćemo dići – ma i krvnim radom!
Do patničkog krsta sve nas oko nosi,
Zapinje o čelo raspetom božanstvu;
Zavidna nam usna krunu onu prosi,
Nek bi tebi bili, On što čovječanstvu!
O, Hrvatsko sveta! kad ću tako za te
Pred žrtvenik klonut čela žarka, vedra?!
I slobode traci kad će da te zlate,
U grobu će mrtva zadrhtati njedra.
Možda za te slave ti ćeš, tugo moja,
I moj uz prah stati i prošaptat tiho:
Snivaj, grob ti čuva majka evo tvoja,
Mrtav si mi ponos, živ mi vjera bio!
A gle, majko moja, dok se ovo bijem,
Daj da s tvojeg puta nikad ne bih skreno;
Pusti da ti ruke o vrat slatki vijem –
Da tvog srca nemam, jur bih davno sveno!
Ti me tako krijepi, ti me vodi sobom,
Kroz trnje i tamo, slava gdje je tvoja,
Da uzmognem, majko, vragu ti nad grobom
Kliknut: – Zdravo, sretna, o Hrvatsko moja!
Silvije Strahimir Kranjčević
 |
| Zagreb |
