četvrtak, 31. listopada 2019.

PRIJATELJSKA ŽALOST

Kome je stalo da imaš dvadeset godina
i djetinjastu ljubav, što tepa noćnoj kiši?
Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni
možda će donijeti zemlji za krilo tišu svakidašnjicu.

Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti.
Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).
I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi
i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti.

A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.
Kroz čarobne šume ptičji glas ih vodi.
Ah, pričat ću im kako polagano umiru
stari parobrodi.

Vesna Parun 

Split

utorak, 29. listopada 2019.

STARA MASLINA

Stara maslino moja
zeleno jidro ditinstva
ni već naših mladih pisam
ni svitlosti
u očima
ni u barstima
Život izgarčen
u gropima
žeže u duši
i u kostima


Jure Franičević Pločar

Solin

nedjelja, 27. listopada 2019.

U OVOM ČASU

ima stvari, ima ih takvih
koje te neće obići. Prva:
nemoj sada, pod jesen, kad se sve
skuplja u sebe, htjeti osvajati širinu.
Ona se otvara sama: znaš kako je
kad se digne magla i rasvijetle se
brda na obzoru i put na jugu k moru.
To je sad drugima.

Zatim, preostaje ti samo tvar,
a ona trune. Sve je sada
tako omeđeno i življenje je
samo tvoj ograđeni dijelić zemlje.
Vrt je kao i grob, oba se obrađuju, oba niču.

I naposljetku predaj se, budi predan.
Predanost ima dubinu i visinu.
Sjeti se onoga koji je rekao:"Hvala nebu,
sve je izgubljeno!" Ne grabi, doći će ti tvoje,
a to će onda biti samo što ti pripada.

O ljubavi što nikad nisi, uvijek jesi,
drevni zazive upućen beskraju
držim tek smrtnu ruku a dotiče me duh,
i sve što se trpilo postaje zemaljskom snagom;
tko bi rekao da i nakon kraja ima kraj:
tebe još čekaju tajne. 


Nikica Petrak

Slatina- Čiovo

subota, 26. listopada 2019.

PROROK U NAŠEM VRTU

Vjeruj mi
ovdje između sasušenih palmi
ovaj će život jednoga dana postati
lijepo bistro oko
tek u našem zajedničkom vrtu
Stojimo dakle, kao oni s kojih su se
uzvijale duboke misli
s kojih su suze popadale u gorku juhu
Vjeruj mi
Oblikovao sam ovo brdo
izdubio ovu dolinu
i izazvao divljenje tisućljetne šume
U tom trenutku jedan je klokot
iskočio iz kamena
i postao izvor. Zauvijek
I sad
kako će pobijediti ovaj lijepi san
koji se upravo razgrće i u sebi plaminja
kada uz njeg stoji cijeli ovaj
uzdrmani svijet
i u njemu najljepši dijelovi naših želja
lijepih lijeha
za kojima se kugla zemaljska okreće
U međuvremenu, bezbroj je ulica iščezlo
u odmicanju s nama
i Jure i Hase i Stipe i Pavle
Pri pomisli na mrtve
puštam ih da narastu
zatvoren i izgreben iako
riječi kao riječi, jednom izgovorene
ne obaziru se više
odoše za svojom dobrotom

Sead Begović 

Postrana - Split
 

četvrtak, 24. listopada 2019.

POZNATA NEZNANKA

Za jablanima, punim zimzelena,
U hrvatskom su kraju bijeli dvorovi;
Tu sama snatri plemenita žena,
Kad cvatu lipe i dišu borovi.

Uz pali oltar grčkih uspomena
U njenoj duši plaču sveti horovi,
A mjesec misli da je zaljubljena,
Jer čezne kako čeznu viši stvorovi.

Od malijeh je vazda gledam nogu
I klanjam joj se, kao drugi Bogu,
No naslikat je nikad znao ne bih.

Tek slutnjom glasa i slatkog profila
Ja primih od nje labudova krila
Što nose pean, zvijezdo Venus, k tebi!

Antun Gustav Matoš 

Zagreb - I.Meštrović: "Žena"
 

srijeda, 23. listopada 2019.

KROZ OTVOR PALUBE

Kroz otvor palube vide se poluge
brodskog motora kako se pokreću
gore dolje, naprijed natrag, vrte
u ulju, mazivu, pari, tko zna čemu.
Jedan dio dohvaća drugi, utišava ga,
sporazumijevaju se kao sljepačke slike.
Teško je vjerovati da jedan s drugim,
da jedan do drugoga mogu išta učiniti,
bilo što pokrenuti. Tu, u blizini dna,
kao da sve počinje, završava se, potire.
A ipak, onome tko s prozora na obali
gleda kako brod klizi i bez napora ulazi
u luku, a trag mu začas nestaje, srce
zaigra i misao o smrti, ako se i javi,
lakša je, tiša, bliža običnoj misli.

Danijel Dragojević 


Split

utorak, 22. listopada 2019.

DUBOKO NEGDJE

Duboko negdje
talog je zlih vračara.
(Nisu uzalud
bajkom hranili djetinjstva)
Pogled vještice,
strah od začarana mača.

I ponekad
kad prođemo cestom
i u sumrak ulica
razgrne ga
zvuk plača:

Možda krila
neuočene ptice.
Grana
mrakom obremenjena
Zamka
koju u zlom času
tvori lice.

Stanislava Adamić

Solin

ponedjeljak, 21. listopada 2019.

SEOSKI ŽIVOT

U toploj sjeni trešnje, što već žuti,
Mi sjedimo i mirišemo svjetlost dana.
Vrt pun je sunca. Sjenke slaze s grana,
Te tankim, čudnim sagom pokriti su puti.

Bjelina neka danas i zrak nam se smiju
Ko zadnji put – jer vrt sve žući biva –
Dan bio bi ko blagdan, da još zvona liju
S brežuljka milost zvuka povrh kuća i njiva.

Gle: dolje se kroz mali prozor kuće vide
Kukuruzi, što vise u bojama zlata,
A baka kraj njih viri i kitom lijepih kata
Otklanja sunce, što joj baš u oči ide.

I pjevac zapjeva; na prozor maca skoči:
Dvije zavjese se njišu kao bijela krila.
I čini se: iza njih neke glede oči,
I pozivlje nas k sebi neka duša mila.

Antun Branko Šimić 
Drniš  
Visovac
Petrovo Polje


nedjelja, 20. listopada 2019.

IZDRŽI SVOJ ŽIVOT

Izdrži svoj život
besmislen i jak kao vjera u vrijednosti
Nikada se nećeš osloboditi svojih ljudskih dužnosti
Ni osuđen ni toleriran ni mrtav
Ti si upućen prema trajnosti
i znaš da moraš biti jači od zla
Od privremenih laži i vječnih igara
Poput neregistriranog duha dobrote
koji kruži nad pejzažima tvog zavičaja


Milivoj Slaviček

Split

utorak, 15. listopada 2019.

USAMLJENOST

Kakvo je to samo bilje
nesanica posadila na tvome licu!

Usamljenost je tama što se polako kupi
oko svijeće koja će skoro dogorijeti.

Ona razmiče sjene posred pamćenja:

one vidljive čini nevidljivima
one nevidljive sada već posve vidljivima.

Usamljenost je zlato
kaži plivao sam kroz med i mahovinu
a ti si mi na rubac
iglom od paučine
bila vezla noćno nebo
ah Nibelunzi, Nibelunzi
usamljenost je svjetlost.

Usamljenost je miris
na sjeveru
za kratkih svijetlih ljeta
u tamnoj šumi borova pred kišu.

Nikad joj zalud ti ne kaži ime.

Delimir Rešicki

Zagreb

nedjelja, 13. listopada 2019.

PUTOPISANJE

profesor tabucchi otputovao je u indiju,
kladeći se na najbolje primjerke portugalske književnosti
pessou, naprimjer,
a onda su kurve u goi uzele stvar u ruke
i tako je nastalo novo poglavlje
od kojega mnoge teoretičare i danas naprasno zaboli glava.

profesor tabucchi rado gricne indijski kolačić,
prevodeći pessou i smišljajući uvijek nove smicalice
na sveučilištu u sieni za svoje studente
koji nikada nisu stupili na sveto indijsko tlo

u hotelu taj-mahal international, u bombaju,
ponosno pokazuju polaroid fotografiju
na kojoj se smiješe njegovani talijanski brci
pored lijepe žene u tradicionalnoj odjeći,
jer povijest se ondje rijetko ponavlja,
ili se barem njezini protagonisti nikada dvaput
ne javljaju u istoj ulozi

velike su priče, kažu, ionako otperjale
u neke druge predjele.
u neke druge indije, kine, indonezije:
ostala je samo slast putopisa
i vrhovi kilimandžara, do kojih ne dopire ništa ljudsko
osim pogleda, djevičanski neodlučnog

Branko Čegec 
Belluno, Italy



subota, 12. listopada 2019.

STANJE STVARI

suteren, 22 kvadrata: soba, kupaonica, kuhinja.
emilija, bernarda & branko.
prihod: 32.000 stanarina i režije: 21.000.
emilija ima šest mjeseci.
vani pada kiša.
za godinu dana uštedjeli smo 250 maraka,
otišli u trst i emiliji kupili čizmice
ski-odijelo, majicu, kapu i rukavice.
i jednu čokoladu milka.
danas je 25. listopada.
nemamo za mlijeko.
vani pada kiša.
bernarda i branko nemaju zimskih cipela.
za šest dana bit će vjerojatno plaća.
kupit ćemo mlijeko i platiti stanarinu.
dugujemo samo 3.000.
preko vikenda branko će otići
kod djeda i bake i donijeti krumpir, jaja i piletinu.
vani pada kiša.
gadi mi se čitati hugoa.
cibona igra u beču.
tamo ima čokolade.
emilija voli čokoladu.

vani pada kiša.
istrošila mi se traka na pisaćem stroju.
bernarda nema deterdženta za pelene.
ne žele je primiti na posao.
u zagrebu sviraju exploited.
vidio sam izgladnjelu ženu na praznoj traci ilice.

kiša nije prestala.
sava jedva teče.
branko nije otišao u sisak
jer nije imao lovu za bus.
zalijepili su mu politikanstvo.
tri tjedna ne kupujem novine.
emilija je dobila dva zuba.
branko ne voli linije.
edo je donio dvije čokolade.
rekao sam mu: pojest će te mrak iz emilijinih očiju!
zatim je pao mrak.
vani pada kiša.

Branko Čegec 

Zagreb

četvrtak, 10. listopada 2019.

TOMISLAV

Oružje zveči. Bijesne mrke čete.
I Mađar bježi na brzim konjima,
Za njim Hrvati ko zmajevi lete.

Gone ga preko ravni i bregova,
Šumama gustim, gudurama tamnim,
Tamo do sivih Dravinih valova.

Kagan je rijeku prošo, mrk je stao.
"Junače, tko si?" - Na drugome brijegu
Pobjednik mladi gromko zavikao:

"Arpade, ti si vjetrina što hara,
Ja sam ti hrašće jedro i stoljetno
Na koje zalud vihor se obara.

Ti bijesan rušiš, ja sveđ vedar zidam;
Ti ko zvijer banu da moriš i kolješ,
Ja od zla branim, ljute rane vidam.

Za ime što me pitaš, varvarine?
Čuvar sam vjerni ognjišta otaca,
Lav stražar rodne rijeke i doline.

Susjede, dom si na svojemu gradi,
Zovi me zid mjedeni, plot krvavi;
Prohtjel' se tebi jednom natrag, znadi:

Tu ćeš me naći. Čekam te na Dravi.

Vladimir Nazor

Zagreb - Kralj Tomislav

utorak, 8. listopada 2019.

HRVATSKA PJESMA

Glasna, jasna od pameti
Preko dola, preko gora
Hrvatska nam pjesma leti
Sve do sinjeg tamo mora,
Časak meka.
Čas kô grom:
Vječna jeka
Za naš dom
Davor oj,
Brate moj!
Nek se slože grla bratska:
Živila Hrvatska!

Gromorna se orijaše,
Zator slaveć Tatar-kana;
Uz nju vječnom slavom sjaše
Zastava od sto nam bana;
Turad splesa
Bakač ban,
Svijet potresa
Frankapan,
Pojuć: oj!
Brate moj!
Nek nam bljesne sablja bratska,
Živila Hrvatska!

Širom vala pjesma zvoni,
Naša pjesma iz sto grla,
Kada u svijet lađu goni
Od mornara četa vrla.
Talas vrije,
Gine brijeg;
Slavno vije,
Naš se stijeg;
Mornar moj
Pjeva: oj!
Složite se grla bratska,
Živila Hrvatska!

Nojcom blagom tih se ljulja
Ljupke pjesme odziv sladak,
Kao milen pijev slavulja,
Što kroz zelen cvili hladak,
Kad doziva
Vojno drag
Milka živa
Uzor blag:
Dođi oj,
Raju moj!
Mladim pjeva četa bratska:
Živila Hrvatska!

Davor, braćo, s duše pune,
K zvijezdam nek se pjesma vine,
Kada klikće, plače, dune,
Kao vjetar sred pučine.
Svako doba
Svaki čas
Sve do groba
Diži glas,
Pjevaj oj,
Brate moj!
Nek se čuju grla bratska:
Živila Hrvatska!

August Šenoa 

Zagreb

ponedjeljak, 7. listopada 2019.

HRVATSKOJ

Raskrivaj se, raju, planite, nebesa,
S anđeoskog plama u tom trenu svetom,
S nje kad kopren skidam; u prah, vi čudesa,
U prah pred tim boštvom, pred tom ženom spetom!
Suzna su joj lica, o ruku joj visi
Sa krvava gvožđe zarđalo znoja –
Takvu li te gledam, tužna kakva li si,
Izmučena majko, o Hrvatsko moja!

Skršenoj na dasci drhturiš li tako,
Kraljice o časna, lijepa i tužna?!
Poduprijevši glavu, trajuć kojekako,
Tu zar, majko, čekaš čas pokopa suzna.
O, zar zbilja kloneš, pa ti usnut valja,
I osjećaš skori grob da čeka tebe – -?
– Lažna ptica kuka: prah da zadnjeg kralja
I budućnost tvoju zanavijek pogrebe!

Ne boluješ smrtno što o žiću dvojiš,
S tegotnijih rana padaš u očaje;
Samo težak uzdah za uzdahom rojiš,
Da si djecu kuneš, srce ti ne daje.
To je srce majke, milosrdna dara,
Mileno i blago kao doba cvjetno –
I to srce, puno nebeskoga žara,
Mila moja majko, ono nije sretno.

Šta ćeš! Je l’ da kucaš nesinu o vrata,
Da moljakaš ono što te Bogom patri?
Ah, ta tebi ne bi mnogi od Hrvata
Dao ni da žila otopiš o vatri!
Gotove su ruke da pograbe tebe,
Pod konopac da te preprodadu griješno;
Komu li si majka? mareć tek za sebe,
Osim novca, sve je tvojoj djeci smiješno!

Pogledaj me, majko, gdje preda te padam,
Sretan što te majkom slatko zvati smijem;
Tu u tvoje krilo mlado čelo skladam,
Tu o tvojem vratu dug zagrljaj vijem.
Sve je moje pusto, cijelim, majko, plamom
Preda te se spuštam, sve si moje milje;
Jednom dušom dišem – tebi žrtvovanom,
Jednu crkvu imam – tvoje to okrilje!

Tu se mlađan kunem: još nas ima dosti,
Prokušanih bijedom, odojenih jadom;
Prokleli smo ovaj život od milosti,
Tebe ćemo dići – ma i krvnim radom!
Do patničkog krsta sve nas oko nosi,
Zapinje o čelo raspetom božanstvu;
Zavidna nam usna krunu onu prosi,
Nek bi tebi bili, On što čovječanstvu!

O, Hrvatsko sveta! kad ću tako za te
Pred žrtvenik klonut čela žarka, vedra?!
I slobode traci kad će da te zlate,
U grobu će mrtva zadrhtati njedra.
Možda za te slave ti ćeš, tugo moja,
I moj uz prah stati i prošaptat tiho:
Snivaj, grob ti čuva majka evo tvoja,
Mrtav si mi ponos, živ mi vjera bio!

A gle, majko moja, dok se ovo bijem,
Daj da s tvojeg puta nikad ne bih skreno;
Pusti da ti ruke o vrat slatki vijem –
Da tvog srca nemam, jur bih davno sveno!
Ti me tako krijepi, ti me vodi sobom,
Kroz trnje i tamo, slava gdje je tvoja,
Da uzmognem, majko, vragu ti nad grobom
Kliknut: – Zdravo, sretna, o Hrvatsko moja!

Silvije Strahimir Kranjčević 
Zagreb

petak, 4. listopada 2019.

MLADIĆ U DOLINI

Rumenkasto sunce posljednje zrake baca
Na bregove, doline i vinograde modre.
Nebo i zlatne zvijezde nesretne duše bodre.
Noć u crnom ogrtaču neosjetno koraca.

U tihom vinogradu miriše grožđe zrelo,
A slatki njegov miris, opojnom sličan vinu,
Nečujno struji s brijega mladiću u dolinu.

Mladić u dolu sanja, Lice mu neveselo.
Mladića tuga mori. O, gdje je radosti vrelo?
Mladić pun boli gleda, izgubljen, u daljinu.

Rumenkasto je sunce zadnji pozdrav slalo
Na tešku, umornu zemlju, na rodne vinograde,
Tko će uliti radost u tužne duše mlade?
Noć zemlju prekri, plava. Zviježđe zatreptalo.

Dragutin Tadijanović

Zagreb

četvrtak, 3. listopada 2019.

ZVIJEZDE

I onda Ezekijel
nakon što kola nestadoše na usijanome nebu
odjednom osjeti u srcu
taj strašni bezdan
tu gustu crnu jamu
koja se širila nevjerojatnom brziniom
i gutala tolike
sve još vidljive
i nevidljive zvijezde

I vidje tada noć
kako osta bez neba
i primi se rukom za prsa
i pade ničice
na zemlju
koja je još dugo podrhtavala
od kucaja njegova srca

Delimir Rešicki

Zagreb

srijeda, 2. listopada 2019.

PRILOŠKE OZNAKE

Odjednom sam svoje doživljaje
vidio samo kao riječi. Nekoć
davno napisane pjesme govorile
su o svojim iskustvima. Tuga,
ljepota, banalnost i uzvišenost.
Koliko riječi, koliko mučne
privrženosti. Potpuno proizvoljni
znakovi interpunkcije stvaraju koristan
prostor u koji se uvijek može
posegnuti. Pouzdane zalihe
obrću trenutak gorčine
u umornu ravnodušnost.
Mrvice sjećanja, zvuk nečijeg
glasa, sasvim bezimenog: to sam još ja.
To si ti. Mi, vi, neki –
čije otkucaje jedva da je
moguće pamtiti.
Ispod vjeđa nepoznati se pejzaži
pojavljuju kao simboli.
Oprezno ih iščitavam i, kimajući glavom,
izdvajam na uobičajena mjesta.
Tako nekako trajemo.
Ne znam već. Ne znam.
Ionako smo postali tek pojedinost.

Zvonko Maković 

Zagreb