VEČE

Kad bijeli danak za gorama mine,
Večeri rujne zatreperi krilo,
U svetu prošlost duša mi se vine
I sveg se sjetim što je nekad bilo:
Kad svaki zračak onih zvijezda mali‘
Anđelskim plamom punjaše mi grudi,
Sanjivom dolom kad sićani vali
Pričahu milje što ga srce žudi;
Kad svaki svijetak što ravnice krasi
Stvaraše ushit na licu mi mladom,
Kad slavuj-tice zadrhtali glasi
Zgrijavaše krvcu svetinjom i nadom…
I sada veče trepti krilom blagim,
Po plavom svodu zvjezdice se nižu,
I sada zefiri sa mirisom dragim
Kô tajni pozdrav do meneka stižu;
I sada slavuj nježnu pjesmu budi,
I zvijezde sjaju tajanstvenom draži,
Al‘ moja duša u daljinu bludi,
Daleko tamo svoju ljubav traži.

Miroslav Krleža

Split

PJESMA SVJETIONIČARA

Ja sam potpuno sam sa svojim praznim sobom,
sa svjetiljkom u tmini, sa svjetiljkom i grobom,
ja sam potpuno sam sa samim sobom.

Ja sam potpuno sam sa svojim praznim domom,
sa svojom ladjom i svojim brodolomom.

Svjetlosti moje putuju po tmini,
i lete ko rakete plamena signala,
iz blata i magle, iz gluposti i kala,
opet je jedna pjesma kao zvijezda pala.

Miroslav Krleža

Makarska - Svjetionik Sv Petar

USPOMENE U NAMA

Pod našim mesom rastu spomena tamni koluti
Ko prstenje pod sočnom korom stabla,
Ko iz dubine zdenca mi s uspomene kabla
Dižemo sliku iz tmine što u nama šuti.
O, kako su duboki zdenci naših slika,
Trajanja, magle, grčeva i plača.
Voda nas živa uspomene jača,
Liječi nas tajna potonulih slika.
Gradovi sniju u nama, prostori, pjesme ptica,
Zaboravljene sobe, predvečerja kasna,
I javljaju se draga pokojna tiha lica.
I tako sja u nama kružnica zdenca jasna
Ko pladanj srebrn u okviru tmica,
Uspomena prhne iz nas ko splašena ptica.

Miroslav Krleža

Zagreb

NOKTURNO

To noću biva:
očajna mrena svijesti
ko velo prše
i stvari sve crne kao pocijepane strše, 
i kad se spomeni krše, 
kad predmeti lijeću ko fantomi, 
o, onda se sve lomi. 
O, osjeća se onda da sve gine i sve da trune, 
i mumljanje se neko onda čuje, 
to zemlja sama u praznini kune, 
i njena kletva bolnu dušu truje. 

To noću biva kada zemlja kune, 
kada sve gine i sve kada trune, 
i kada se spomeni krše, 
a stvari kao pocijepane strše.

Miroslav Krleža

Dubrovnik

PJESMA O PJESMI

Dugo već, dugo, sunčana ptica oblijeće moju dušu.
Jučer sam čitav je dan ganjao umoran,
a kad je svibanjsko podne
ažurnim sjekirama cijepalo Zemlju,
i kada su krmaka krda rovala tihe hrastike,
o, ja sam tu sunčanu pticu,
ko bolesni Pan,
ganjao umoran
i nisam je zgodio, nisam,
strijelom podnevnog stiha.
A sada,
kad Mirozov ropski trube u dvoru žute kasarne,
i kada se luči pale
i pada kiša,
sada je ranjena pala goruća sunčana ptica
u ovu turobnu tminu
i ja je na grudima nosim, ranjenu, krvavu, toplu.
A onda?
O, jadan što ću?
Rotacije gdje laju i danju i noću,
tamo ću je ponijeti iz ove očajne tmine,
i tamo će krvavi cvrkut njen
da bolno u gine.
Smrt Rikarda Harlekinija
Stajati pred ženom ispružene ruke
i znati, da su sve te naše muke
na vjetru krpe, pokidane niti,
o, ljubavnik je takav tužno biti.
Čekati tako. Čekati ko dijete
i gledati, kako duga ljeta lete,
i htjeti reći riječ i htjeti naći ton
i htjeti, htjeti, uvijek nešto htjeti,
dok život tako gasne i žalosno svijeti…

Miroslav Krleža 

Zagreb

 

PJESMA NAŠIH DANA

O, Ulico, kad ćeš iskesiti zube?
O, Ulico, kad ćeš polomiti spone?
O, Ulico, kad će zaječati trube
i zvona trijumfu tvom kad će da zvone
da si oborila krune i trone!

O, kad ćeš Ulico mamutskom rikom
ruknuti: danas je svega dosta!
Krvavom svojom kada ćeš šapom
udariti temelj kristalnog mosta
što vodi prijeko?

Kad ćeš pobješnjeti
o, Ulico, o Počelo, o Rijeko!?

Miroslav Krleža 

Zagreb

 

LOZA

Lozine kretnje su čvoraste, kljaste,

polagano loza spram sunca raste.

 

Iz blata i kiše, iz blata i pijeska

proziran grozd se na suncu lijeska.

 

Korijenje čokota krastavo, tvrdo,

penje se žilavo na jesenje brdo.

 

Loza se tiho i nijemo penje,

o, divno je njeno slijepo htijenje!

 

Htjeti iz blata postati čista,

kao vino kada u čaši se blista.

Miroslav Krleža 

Trogir